Zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Splitu Rene Laura vodila je postupak koji je doveo do odbacivanja kaznene prijave protiv Tanje Belobrajdić za ratne zločine u Lori, iako je prije deset godina bila odvjetnica jednom od optuženih za događaje u tom zloglasnom splitskom vojnom zatvoru. Štoviše, odbačena kaznena prijava bila je temeljena na svjedočenjima istih ljudi koji su na suđenjima za Loru u više navrata teretili njenog klijenta, eksplicitno već tada prokazujući i Tanju Belobrajdić za nečovječna postupanja. Od 2002. do 2006. godine Rene Laura branila je Anđelka Botića, koji je zbog zločina nad civilima u postupku Lora 1 pravomoćno osuđen na šest godina zatvora. Prije dvije godine, sada u funkciji državne odvjetnice na županijskoj razini, preuzela je postupak kaznene prijave protiv Belobrajdić, bivše pripadnice 72. bojne Vojne policije. Prijavu je 2009. podnio Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Rene Laura je u lipnju ove godine donijela Rješenje Županijskog državnog odvjetništva kojim je odbacila kaznenu prijavu, tvrdeći da tijekom izvida nije utvrđena osnovana sumnja za procesuiranje Tanje Belobrajdić.
Prijava protiv Belobrajdić koju je tužiteljica Rene Laura odbacila bila je temeljena na iskazima istih ljudi koji su na suđenjima za Loru teretili njenog bivšeg klijenta Anđelka Botića
Među 24 ratna zarobljenika, državljana BiH, Srbije i Crne Gore, čiji su iskazi poslužili kao temelj Majićeve kaznene prijave protiv Belobrajdić, 11 je pojedinaca koji su prije desetak godina već svjedočili protiv osmorice pripadnika 72. bojne Vojne policije, pa tako i Botića, tadašnjeg Laurina klijenta. Svi su optuženi na koncu osuđeni na višegodišnje kazne zbog ubojstava i zlostavljanja desetak ljudi u Lori.
Budući da bi po Zakonu o kaznenom postupku državni odvjetnici trebali tražiti izuzeće ako su, između ostalog, u prethodnim dijelovima slučaja bili na strani obrane ili su se našli u okolnostima koje izazivaju sumnju u nepristranost, postavlja se pitanje je li Rene Laura trebala postupiti na ovaj način. Županijski državni odvjetnik Michele Squiccimarro, koji joj je dodijelio predmet, kategorički odbija takvu dilemu.
- Nije bilo nikakvih zakonskih zapreka za takvu odluku, jer se ne radi o istim predmetima. Ona je zastupala Botića u postupku za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, a ovo je drugi predmet i druga osoba - izjavio je za ‘Novosti’ Squiccimarro, koji je također sudjelovao na suđenju za događaje u Lori.
Tada je, kao zamjenik županijskog državnog odvjetnika, od 2002. godine vodio postupke protiv čuvara i rukovodećih osoba iz 72. bojne Vojne policije u Lori. Tužitelj je bio i na ponovljenom suđenju, nakon što je Vrhovni sud 2004. godine poništio oslobađajuću presudu suca Slavka Lozine. Od prvog dana postupka, započetog prije 15 godina, njegova današnja zamjenica Rene Laura bila je na suprotstavljenoj strani: branila je jednog od optuženika u postupku Lora 1, kojeg sada čeka i suđenje u Lori 2, koje se odnosi upravo na ratne zarobljenike.
Zarobljenici optužuju Belobrajdić za fizička i psihička zlostavljanja 1992. godine, kada je ona bila voditeljica službe dežurstva u zapovjedništvu 72. bojne, a njen tadašnji suprug Tomo Duić šef Vojno-istražnog centra Lora
Riječ je, naime, o procesima u kojima se za događaje s početka devedesetih terete isti ljudi. U postupku Lora 1 osuđeno je osam vojnih policajaca za zločine nad civilima srpske nacionalnosti, a u nadolazećem suđenju Lora 2 petorici od navedene osmorice sudit će se i zbog ubijanja i zlostavljanja ratnih zarobljenika. Zbog ponovljenog suđenja Tomislavu Duiću i Emiliju Bunguru, koji su postupak i presudu za prvi proces dočekali u bijegu, sud je spojio Loru 1 i Loru 2. Razlog spajanja su i činjenice da se u oba procesa radi o slučajevima u kojima se spominje isto vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela te da je dosta istih svjedoka davalo iskaz o okolnostima i u prvom i u drugom slučaju.
Među njima su i ratni zarobljenici, koji su na zahtjev tužiteljstva svjedočili 2005. godine na suđenju za zločine nad civilima u Lori, unatoč protivljenju branitelja optuženih vojnih policajaca, koje je predstavljala i Rene Laura. Više njih, između ostalih i Mirko Babić, prozvat će njenog klijenta Botića i Tanju Belobrajdić za mučenje tijekom druge polovine 1992. godine. U završnoj riječi početkom 2006. Laura je kazala da je Botić – kasnije osuđen na višegodišnju kaznu zatvora – nevin, dok je nevjerodostojnima nazvala iskaze svjedoka iz Srbije i Crne Gore, pa tako i onih čija su se imena pojavila u kaznenoj prijavi protiv Tanje Belobrajdić, koju je u sadašnjoj ulozi tužiteljice odbacila.
S obzirom na recentni epilog kaznene prijave, njihova vjerodostojnost opet se dovodi u pitanje. No za razliku od suđenja i osuđujuće presude prije deset godina, ovaj put to je učinjeno bez da je saslušan itko od tih svjedoka – bivših zatvorenika koji su optužili Belobrajdić za torture.
‘Novosti’ su došle do službene dokumentacije Državnog odvjetništva u kojoj se opisuje tijek radnji pokrenutih nakon zaprimanja kaznene prijave 2009. godine. U dokumentu koji je poslao kriminalističkoj policiji u studenome 2009. tadašnji zamjenik županijskog državnog odvjetništva Squiccimarro usmjerava fokus izvida, tražeći da se obave razgovori sa svim pripadnicima Vojne policije koji su bili u kontaktu sa zatvorom u Lori, da se pribave okolnosti ratnog puta Tanje Belobrajdić, poslovi i zadaci koje je obavljala, te da se utvrdi koliko često je dolazila u Loru iz tadašnjeg zapovjedništva u vojarni Dračevac. O potrebi saslušanja zarobljenika-svjedoka dopis ne nudi nikakve instrukcije. Iz daljnjih postupanja, koja su se najvećim dijelom odvijala 2010. i 2011. godine, razvidno je da je prijava odbačena temeljem iskaza 16 bivših pripadnika 72. bojne i ‘izvida’ provedenih u smislu prikupljanja navedene dokumentacije.
Svi ispitani suborci Belobrajdićeve, čiji su iskazi bili ‘od odlučnog značaja’ za odbacivanje prijave, kako stoji u završnom Rješenju o odbacivanju od 2. lipnja 2016. godine koje potpisuje Rene Laura, demantirali su bilo kakvu upletenost Tanje Belobrajdić u nezakonite radnje i uopće njene dolaske u ćelije sa zatvorenicima. Svi su je, ukratko, vidjeli tek nekoliko puta u ovom splitskom vojnom kompleksu. Riječ je o svjedocima koji su na prethodnom suđenju za Loru tvrdili kako općenito nisu vidjeli zlostavljanja ili bilo kakve protuzakonite radnje, iako su takvi krimeni kasnije dokazani pravomoćnim presudama. Neki od bivših vojnih policajaca saslušanih u postupku pritom su uz Belobrajdić eksplicitno bili navedeni kao mučitelji u pojedinim iskazima bivših zatvorenika, priloženima u ovoj kaznenoj prijavi.
Suprotno tome, državno odvjetništvo nije razgovaralo ni sa jednim od 24 bivša zatočenika koji su Belobrajdić svojim iskazima optužili za navedena kaznena djela. Njihove tvrdnje iz prijave pobijala je Belobrajdić, dva puta dajući iskaz tijekom postupka. Posljednji razgovor je održan mjesec dana prije odbacivanja prijave, u prisustvu Rene Laure. U samom rješenju citira se izjava osumnjičene, prema kojoj je Tonči Majić odgovoran za imputiranje njenog imena u zatvorska sjećanja nekadašnjih zarobljenika.
Na pitanje o tome zašto nisu ispitivali ljude koji su u svojim svjedočenjima teretili Tanju Belobrajdić za teška kaznena djela, nego samo vojne policajce i Belobrajdić, Squiccimarro nam odgovara da nije bilo potrebe, s obzirom na to da su u postupku utvrdili kako nema osnovane sumnje za prijavu. O ‘izvidima’ koji su izuzeli potrebu razgovora s njima predstavnik državnog odvjetništva nije htio razgovarati, pozivajući se na tajnost postupka. Pored toga, dodao je Squiccimarro, već su imali njihove iskaze unutar kaznene prijave. No tu je riječ o iskazima koje je u svrhu podnošenja prijave prikupila organizacija civilnog društva, kao svojevrsnu osnovu za daljnje postupanje službenih državnih tijela. Unatoč tome, interes istražnih državnih tijela za izjave ljudi zbog kojih je podignuta prijava zaustavljen je na toj razini.
U samim iskazima zarobljenika Belobrajdić se optužuje za fizička i psihička zlostavljanja. Sporni događaji odvijali su se sredinom 1992. godine, kada je obnašala dužnost voditeljice službe dežurstva u zapovjedništvu 72. bojne. Tada se prezivala Duić, a njen tadašnji suprug Tomo Duić bio je šef Vojno-istražnog centra Lora. U prvom kaznenom postupku Duić je osuđen na zatvorsku kaznu od osam godina, a sada ga čeka ponovljeno suđenje i postupak za Loru 2, nakon što je gotovo 15 godina bio u bijegu. Tanja Belobrajdić se pojavila 2002. godine kao svjedok u prvom postupku, ističući da je kasnije osuđeni Duić ‘posebnu pažnju posvećivao zdravstvenoj zaštiti zatvorenika’. Prema napisu ‘Slobodne Dalmacije’, Belobrajdić je tada rekla da je u ljeto 1992. često navraćala u Loru, gotovo svakog drugog dana, i da se tamo nije događalo ništa neuobičajeno. Zadržavala bi se u Duićevom uredu u kojem, suprotno pojedinim iskazima svjedoka, ‘nije bilo tragova krvi’. Ustvrdila je da nije bila nazočna ispitivanju pritvorenika, a kazala je da ni Duić to nije radio.
Njeno ime u kontekstu Lore u medijima će se početi spominjati nekoliko godina nakon opisanih događaja. U to je vrijeme dobila nekoliko parnica protiv novinara koji su citirali izjave bivših zarobljenika, jer se sve do 2009. Republika Hrvatska nije bavila njenom ulogom u Lori. Sedam godina poslije, odbacivanje kaznene prijave uslijedit će u mjesecima kada su mediji nanovo počeli objavljivati iskaze ljudi koji su protiv nje iznosili teške optužbe. Neposredan povod za novi interes javnosti bila je objava romana ‘Crni kaput’ u kojem Belobrajdić, između ostalog, navodi fiktivne detalje mučenja što su ih proživljavali hrvatski zarobljenici u srpskim logorima.
Odbačaj kaznene prijave danas je postao jedan od ključnih argumenata spisateljice protiv svih koji propitkuju njenu prošlost. Država je, naime, na opisani način odbacila navode o njenoj ulozi u Lori. Rukovodeći se potonjim argumentom, njeni su pravni zastupnici prije nekoliko tjedana u više sudskih postupaka koje vodi protiv medija zatražili da se uvrsti i sporno rješenje splitske tužiteljice. Dokument je to koji dakle potpisuje Rene Laura, bivša odvjetnica osobe osuđene za zločine u Lori.
