Gdje je nestao novac od prodanih stanova, pitao je u jednoj radijskoj emisiji zaštićeni najmoprimac resornog državnog tajnika, naravno HDZ-ovca. Vi sad to mene pitate poslije toliko godina, vidno se uzrujao gospodin tajnik. Zaista, prošlo je više od 20 godina pa valjda, smatra on, vrijedi još samo ono čuveno Rojsovo načelo koje kaže ‘tko je jamio, jamio’. Vjerojatno je u pravu, takva je hrvatska realnost, ali u pravu je i Ustavni sud koji kaže da se nakon svih rasprodaja i preprodaja ne smije diskriminirati preostalih oko 9000 ljudi koji žive u 2500 do 3000 tuđih stanova (točne podatke nema nitko). I njima bi trebala biti pružena prilika da ih otkupe po istim uvjetima koji su vrijedili za sve druge.
Ali što je s vlasnicima, čiji se položaj nije promijenio još od vremena davno upokojenog socijalizma, pa je i u dubokom kapitalizmu njihovo vlasništvo samo alajbegova slama (kako se nekad govorilo)? Oni se sada nadaju da i nad popom ima pop, odnosno nad Ustavnim sudom pravorijek Europskog suda za ljudska prava. Pitanje je, međutim, s kim su oni uopće u sporu. S državom ili sa stanarima u svojim stanovima, koje bi htjeli izbaciti i konačno omastiti brk svojom zakonitom imovinom? Tko je tu žrtva? Oni ili stanari, zaštićeni najmoprimci, koji bi trebali izgubiti krov nad glavom zbog njihove pohlepe? Jedino što je tu nesporno jest da je riječ o pohlepi. Ali ne vlasnika ili najmoprimaca koji bi željeli zadržati tuđu imovinu, već onih čiji je legalni nasljednik HDZ-ovac s početka ovog teksta.
Zašto vlasnici nisu odmah, kad se provodila čitava operacija, namireni novcem dobivenim prodajom bivših društvenih stanova, a stanarima, kao i svim drugim građanima, nije omogućen otkup? Zato što je taj novac pokraden, a pokrala ga je tadašnja HDZ-ova, možda bi bilo točnije reći Tuđmanova vlast, kojoj je vlastiti interes bio jedini zakon, a pravo jačeg jedina pravda. To je odgovor na pitanje koje bi zaista bilo davno zastarjelo (kako misli citirani HDZ-ovac) da se žrtve te krađe do dana današnjeg ne povlače po sudovima širom Hrvatske i Europe, dok istovremeno problem, koji je pometen pod tepih izmišljanjem zaštićenih najmoprimaca, trajno zagađuje našu društvenu scenu.
Ta se krađa, kao i mnoge druge, pravdala najvišim nacionalnim interesima, pa se i fond u Hypo banci u Klagenfurtu, u kojem je bio dio novca od prodaje stanova, zvao Domovinski fond. (A propalo poduzeće Tuđmanovog sina Stjepana, usput rečeno, zvalo se Domovina.) Građani su naime dobivali posebne popuste ako su plaćali odjednom i u devizama, koje su odmah prebačene u inozemstvo pa se, koliko se zna, u Domovinskom fondu našlo nekih 103 milijuna maraka. Pravo raspolaganja imale su samo tri osobe, Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Vladimir Zagorec, general s najviše odlikovanja, uključujući i za hrabrost, iako nikad nije ni omirisao barut. Na što je potrošen taj novac? To zna samo bog i oni koji su se okoristili.
To je, ipak, bio samo manji dio novca dobivenog prodajom društvenih stanova, jer nije bilo mnogo onih koji su mogli i htjeli platiti račun odjednom i u devizama. (Poslije se za to mogla koristiti i tzv. stara devizna štednja, koja je također bila oblik potkradanja građana.) Većina je plaćala kunama i na rate. Da se htjelo, problem vlasnika stanova i stanara mogao se tada riješiti elegantno i bezbolno. Ali bilo je to drukčije vrijeme. Vrijeme financijskog inženjeringa (‘inženjeri’ su svaku večer nosili papirnate vrećice s novcem u ured ministra financija Joze Martinovića) i stare devizne štednje (tvrdilo se da su devize ostale u Beogradu, što je bila notorna laž), ukratko, vrijeme kad se samo grabilo i otimalo.
Stanove se, zapravo, uvijek otimalo. Takozvana Nezavisna Država Hrvatska otela je židovske i srpske stanove, a nerijetko su se novopečeni ustaše (zvali su ih nastaše) selili iz razizemlja u trosobne židovske stanove na prvom katu. Poslije oslobođenja nova je država nacionalizirala sve stanove i tako došla do novca za privredni razvoj. Jedini kapital koji je Jugoslavija tada imala bio je onaj uložen u stanove, željeznicu i poljoprivredu. Izvlačio se na sljedeći način: određene su nerealno niske stanarine (prije su iznosile do trećine prosječne plaće), jeftine vozne karte na željeznici i jeftina hrana. Tako su i plaće mogle biti male, a razlika je ostajala državi. (Tada se živjelo po sovjetskom ekonomskom modelu.) Posljedica izvlačenja novca bio je manjak akumulacije u tim sektorima, pa iz tog vremena na primjer potiču oronule fasade.
Tada je ozakonjeno i stanarsko pravo, koje je uskoro u potpunosti zamijenilo vlasništvo. Život se naime ne može zaustaviti, niti isti stan zadovoljiti obitelj u svim njenim promjenama. Tako su se mijenjala stanarska prava (stanovi), pa i prodavala, s tim da je za cijenu vrijedio eufemizam – adaptacija. I u oglasima se tražila adaptacija. Koncem 1960-ih godina tadašnja je vlast, tko zna zašto, donijela sumanutu odluku da denacionalizira dio stanova, tako da se nekadašnjim vlasnicima vrate po dva veća ili tri manja stana. Ali stanari u tim stanovima zadržavali su stanarsko pravo i sve privilegije koje ono nosi. Tako su isti stanovi, zapravo, dobili dva vlasnika. Jednog na papiru, odnosno u gruntovnici, a drugog stvarnog koji je u njemu stanovao i mogao ga mijenjati i prodavati. Točnije, oba vlasnika mogla su trgovati s onim s čim su stvarno raspolagala. U skladu s tim formirale su se i cijene.
Pravo vlasništvo, ono iz gruntovnice, vrijedilo je smiješno malo jer nitko nije vjerovao da će stanarsko pravo ikada biti dovedeno u pitanje. U toj situaciji mnogi su vlasnici prodavali neuseljive stanove s logikom bolje išta nego ništa, a kupovale su ih tri vrste kupaca. Sami stanari, odnosno nosioci stanarskog prava, čime je problem dvojnog vlasništva bio definitivno riješen. Druga vrsta kupaca bili su oni koji su vlasniku stanarskog prava osiguravali drugi, odgovarajući stan (možda i uz ‘adaptaciju’), što je također definitivno rješavalo problem. Preostala je treća vrsta kupaca, koja je špekulirala na duži rok za mali novac. Nitko ne zna koliko je takvih među onima koji svoje navodno obiteljsko naslijeđe sada traže na Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. A dio problema, nakon toliko godina, rješavala je biologija, naravno u korist preživjelih.
Kad su u bivšoj Jugoslaviji krenuli privredni razvoj i industrijalizacija, počela je i masovna stambena izgradnja, pa je Zagreb na primjer postao skoro četiri puta veći nego godine 1945. U Hrvatskoj se milijun ljudi preselilo iz sela u gradove. U odgovarajući fond u poduzećima izdvajalo se i do devet posto bruto osobnih dohodaka, pa su ona kupovala ili gradila stanove koji su ostajali u njihovom vlasništvu, dok su radnici dobivali stanarska prava. Sve je to nakon promjena u svibnju 1990. prisvojila i rasprodala država, pa su od dijela tog novca obeštećeni i vlasnici nacionaliziranih stanova. Ostali su samo vlasnici davno denacionaliziranih stanova i zaštićeni najmoprimci (bivši nositelji stanarskog prava) u njima.
Ostao je i njihov dugogodišnji spor, koji se ne može rasplesti drukčije od svih gordijskih čvorova u povijesti. Zato treba priznati da je velik dio novca od prodaje nekadašnjih društvenih stanova pokraden i onda potreban novac vratiti, kako bi se stanje uskladilo s odlukom Ustavnog suda. Naravno, danas vuk može biti sit, a koza cijela samo na račun poreznih obveznika. Ali kako je ono rekao general Ljubo Ćesić Rojs: tko je, jamio…
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
