Što je zapravo zavičaj i kakvi ga sve elementi čine te koja je točno geografska linija usklađena s izrekom "Daleko od očiju, daleko od srca", pitanja su koja sebi desetljećima postavljaju mnogi ljudi s ex-jugoslavenskih područja. Ta pitanja muče i Stevu Novakovića, novinara koji je sa svojom porodicom u vjetrometinama ratnih stradanja devedesetih novo utočište pronašao u prekooceanskoj Kanadi, daleko od rodne Vojišnice i pitomih obronaka Petrove gore. Mir Korduna zamijenio je životom u Niagara Fallsu, turističkom mjestu poznatom po moćnim vodopadima o kojima 'obično' kordunaško dijete tek čita u školskim udžbenicima, među ostalim i to da je upravo ondje naš Nikola Tesla otvorio svoju prvu hidrocentralu.
Prije 1990-ih, ispisivao je Novaković stranice Sportskih novosti, Večernjeg lista i Vjesnika, stvarao priloge za radijske stanice Karlovca, Petrove gore, Beograda i Velike Kladuše, ali i banjalučke radio-televizije. U Kanadi se isprva odmaknuo od svoje prve profesionalne ljubavi novinarstva, da bi joj se vratio čim je bar donekle posložio one temeljne, egzistencijalne kockice: započeo je s pothvatom ne baš uobičajenim za jednog izbjeglicu, pa u novom prebivalištu osnovao Radio Niagaru, medijsku kuću koja je s vremenom kroz radijski i TV kanal spojila zavičajnu nostalgiju s kritičkim pogledom na turbulentna politička zbivanja u prošlosti i sadašnjosti, s posebnim fokusom na sudbinu tzv. malog, običnog čovjeka nerijetko pogubljenog u vrtlozima globalizacije, ratova i tuđih interesa.
Tako se često u emisijama u eteru oko Nijagare nađu aktualnosti ili sjećanja s Korduna, iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Posavine, Kosova i Šumadije. Svih onih stanica na kojima je Novaković svoj novinarski i životni kofer punio sadržajima, svjedočanstvima i anegdotama. Razgovarali smo s njime zahvaljujući jednom od digitalnih svjetskih 'čuda', internetskom servisu Messenger.
- Jedini sam čovjek s bivših jugoslavenskih prostora koji na sjevernoameričkom kontinentu ima svoj radio i svoju televiziju; krenuo sam prvo s radijem. Inače, ovdašnje radijske stanice emitiraju pogram tek nekoliko puta tjedno, a ja sam te prve, 2006. godine napravio stotinu emisija, koje su imale priličnu slušanost. Kako se to zakotrljalo, započeli smo brzo sa 24-satnim emitiranjem, pa sada Radio Niagara svakodnevno pušta muziku s naših prostora – mahom starogradsku, zabavnu i narodnu, vrtimo džinglove i reklame. Dvije kamere, jedan studio i svemogući internet bili su nam dovoljni za televiziju, a naš TV-program se emitira putem You Tubea i Facebooka. Do sada sam za RTV Niagaru razgovarao s više od četiri stotine predsjednika država, premijera, ambasadora, crkvenih velikodostojnika, sportaša i pjevača – kaže Novaković, napominjući kako unatoč svemu nabrojanom u njegovim programima nema politike.
- Danas se politikom svi bave, a ljudima je dosta politike. U prvih stotinjak emisija uspio sam se svima zamjeriti samo zato što sam podjednako govorio o Srbima, Hrvatima i muslimanima, odnosno Bošnjacima; što je dobro, to bih pohvalio, a što nije, to sam kritizirao. Zato sada u emisijama prakticiram ljudske susrete uz iskrene životne priče – govori nam Stevo, koji svaki slobodni trenutak posvećuje novinarstvu, iako za život još uvijek zarađuje kao poštanski službenik. Osim kroz medije, i dalje je stvarno povezan sa svojim Kordunom, koji posjećuje kadgod uzmogne.
- Godine čine svoje, kao i životni uvjeti ovdje, pa je svaki moj odlazak na Kordun jako bolan: ondje je sve manje onoga što mi je nekoć puno značilo, od ljudi do načina života, pa me uz rodni kraj najčvršće vežu uspomene. Nastojim jednom godišnje prevaliti taj ocean, ali to ne bude uvijek lako što zbog posla, a što uslijed drugih okolnosti. Lani sam u zavičaju bio u oktobru. Došao sam vidjeti majku, da budemo malo zajedno dok je još živa – kaže nam.
- Obišao sam tada i Karlovac u kojem sam živio i radio dugi niz godina i mogu reći da sam prvi put osjetio da toj sredini, nakon 21 godine, više ne pripadam. Sve se promijenilo, na moju žalost nagore: moja porodica ima dvadeset rali zemlje koja se ne obrađuje, jer nemamo kome dati da to čini. Zato za nikoga od onih koji tamo žive ne vidim neko bolje sutra. Kad dolazim, posjetim i Beograd u kojem mi žive brat i prijatelji. Napunim uglavnom baterije na tim druženjima, ali mi se ponekad one i isprazne uslijed razočaranosti viđenim - govori Novaković. Podsjeća nas da Kanada možda i nije toliko udaljena od Korduna, kojih 15-sati leta i nešto malo vožnje autom, ali je mnogima taj put nedostupan radi financijskih nemogućnosti.
- U Kanadu smo otišli s planom da se vratimo za pet-šest godina, kad zaradimo koji dolar. I ovdje je teško zaraditi, ali se ipak može bez nekog velikog opterećenja živjeti od svog rada i još sebi priuštiti poneki luksuz. Navikne se lako čovjek na takav miran život, pa ga je teško napustiti i otići onamo gdje je teže - priznaje nam. Kaže da je među osamdesetak tisuća stanovnika Niagara Fallsa oko tri tisuće etničkih Srba.
- U ovdašnjoj srpskoj zajednici najviše je nas Kordunaša: društveni život organiziramo oko crkvenoškolske opštine Sv. Georgija, prostora čija se vrijednost procjenjuje na dvadesetak milijuna dolara. U sklopu tog imanja djeluje folklorno i sportska društva te se odvija kompletan kulturno-zabavni život naše zajednice. Najpopularnija su takva događanja Vidovdanski piknik, ali i kordunaški piknik za Sv. Iliju – kaže nam, obavještavajući nas na kraju razgovora kako sam živi u najljepšem dijelu grada, niti osam stotina metara udaljen od čuvenih slapova.
- Niagara je prelijepa, premoćna. Dobro čujem huk vodopada, tu moć prirode:, pa me isprva ta buka i smetala. No ovdje je nama Srbima lijepo živjeti i stoga što nam engleski uopće ne treba: imamo svoje trgovine, kafane, restorane, hotele, svoje advokate i sunarodnjake po institucijama. Čovjek se navikne na novu sredinu kolikogod ona bila posebna, pa ja tek dva-tri puta godišnje odem do slapova i Teslina spomenika i onda se lijepo ispričamo. Pitam i njega što nam je sve to trebalo, pa misli odlutaju, nerijetko i do zavičaja, iako su veze s njime sve slabije. Čvrstima ih čine roditelji, najbliži rođaci i prijatelji, no sve je manje naroda tamo. Svaki dan se čujem s majkom i sretan sam kad je čujem: ona zna da ću je nazvati oko podneva po vašem vremenu, a to je meni šest sati ujutro, kad se budim da stignem na posao. Samo mi je ona još ostala, pa i ove jeseni namjeravam preko oceana do svog kućnog praga i svog kordunaškog neba – zaključuje obećanjem naš razgovor Stevo Novaković.
