Dragica i Milan Vekić iz Gornjeg Selišta kraj Gline, vratili su se 2003. godine i četiri duge godine pokušavali su sve i svašta kako bi se ponovo uklopili u normalan život, pod svaku cijenu nastojeći da ne postanu socijalni slučajevi, već da žive od svog rada. Uhvatili su se posla, pokrčili i zasijali zarasle obradive površine, popravili opljačkanu i devastiranu obiteljsku kuću, uzgojili nešto ovaca i kokošiju, ali sve to činilo im se kao puko preživljavanje bez ikakvog napretka.
Prihvatili su ponuđeni kredit s poticajem i kupili 14 muznih krava, računajući na prodaju mlijeka i sira, no vrlo brzo ta odluka pokazala se kao promašaj. Najprije je cijena mlijeka prepolovljena, a zatim je čak sedam krava uginulo, da ni danas ne znaju zašto i kako. Otplatili su kredit i uginule krave, i ponovo je došlo vrijeme za još jedan pokušaj. Kako je Dragica završila srednju medicinsku školu, odlučili su se na udomiteljstvo. U suradnji sa Centrom za socijalnu skrb ishodili sve potrebne dozvole, izvršili preinake obiteljske kuće i gospodarskih zgrada. Započeo je novi posao koji ih je potpuno okupirao i kojemu su se s puno odgovornosti, posvetili gotovo 24 sata dnevno.
- U Oluji smo pobjegli navrat-nanos i završili u mačvanskoj Crnoj Bari, u Srbiji. Nije bilo dana da nismo razmišljali o povratku. Rodili smo se na Baniji, tu su grobovi naših djedova i tu pripadamo, kako god okreneš – objašnjava Milan Vekić.
Nakon 8 godina pala je konačna odluka. Vratit će se u svoje Gornje Selište, na Ravno Polje, gdje su imali jedno od većih imanja u kraju, pa kako bude. Zatekli su opljačkanu i devastiranu kuću, svi strojevi i alati su netragom nestali, a šikara je već stezala obruč oko kuće. Prionuli su na posao, radili od jutra do sutra bojeći se samo da ne postanu socijalni slučajevi, kako se njihovi djedovi, nekad imućni i ugledni domaćini, ne bi okretali u grobu. Pokušaj s muznim kravama je propao i Dragica i Milan su se, prije deset godina, počeli baviti udomiteljstvom starih i nemoćnih.
- Imamo 12 hektara zemlje, pola od toga je obradivo, pa svu hranu sami proizvodimo, ali nije bogami lako – kaže Milan. Ustaje u četiri sata ujutro, i ljeti i zimi. Ljeti odlazi na njive i bašte, okopava ih dok sunce ne zagrije, a zimi rano loži vatre kako bi stanarima bilo toplo kad ustanu, dok supruga priprema doručak i započinje priprema ručka. I tako dan za danom.
- A i mi nismo baš u cvijetu mladosti, šezdeseta se primiče. U ovakvom poslu ima samo jedno pravilo – mora se puno raditi. Ljenčine brzo rasture udomiteljstvo i propadnu – kaže Milan.
- Ima tu još jedna stvar, možda i najvažnija. Da bi netko udomljavao stare i nemoćne ljude, mora prije svega voljeti svoj posao, voljeti ljude i biti obziran prema njima u svakom trenutku. Kod nas je trenutno smješteno četvero ljudi, a postigli smo da se svi osjećamo kao obitelj. Na primjer, naši stanari sami odlučuju što žele sutra za ručak. Jedan od njih, na svoj zahtjev preko dana održava vatru i to ga čini sretnim, a i mnogo razgovaramo. Ako zbog nekoga od njih pozovemo liječnika, ja doktoru ne dam da izađe dok ne pregleda i ostale. Nikada nije odbio i svi smo zadovoljni - objašnjava Dragica Vekić.
Prije dvije godine Centar za socijalnu skrb smjestio je kod obitelji Vekić Ljubana Čenađiju iz Vrginmosta.
- Živio sam potpuno sam i više se baš nisam mogao kvalitetno brinuti o sebi. Ovdje kod Miće i Dragice našao sam drugi dom i ne mogu ništa reći već samo najbolje. Hrana je odlična, ima svega, puno se družimo, razgovaramo i ovdje sam zaboravio sve loše dane koje sam preživio, a bilo ih je itekako – kaže Ljuban.
Njegova prijatelja Stanka Gvoića poznaje cijelo selo jer svaku priliku koristi za duge šetnje.
- Privlače me drumovi i u svako doba godine ja hodam. Ja sam vam s Korduna, iz Dugog sela Lasinjskog, a ovdje sam već osam godina. Jednom zgodom sam otpješačio odavde do mog sela, a to je više od 30 kilometara. Jednom sam otišao gledati pjevaljku u Glinu za Malu Gospojinu. Sada već manje, ali po malo, još uvijek hodam. Što se tiče mojih domaćina, Dragice i Miće, sve pet. Najbolji su. Da sam znao kako je ovdje, davno bih ja već potražio Vekiće – šali se Stanko Gvoić.
- Pretpostavljam da očekujete kako ću sve najbolje reći o mojim udomiteljima. E, pa, tako i moram jer ne mogu im naći niti jedan feler. Sve je ovdje odlično, a najviše sam zadovoljan njihovim odnosom. To ti je više, onako prijateljski i familijarno. To nas sve ovdje čini sretnim – kaže nam Stanko Rakas.
Veselka Valentića ratni vihor je 1995. godine donio u Vrginmost iz okoline Banjaluke. Prošle godine udomljen je kod Dragice i Milana Vekića, a kako je nedavno je operirao kuk, još je prikovan za krevet. Jedva čeka da prošeta, a što se tiče pažnje i brige, više je nego zadovoljan.
- Nema se tu što reći, osjećam se kao kod kuće ili još bolje, kao da sam dio ove obitelji – zadovoljno će Valentić.
U Glini je pedesetak udomljenih
Na području Gline trenutno postoji dvadeset udomiteljskih obitelji koje brinu o starijima i nemoćnima. O tome tko će biti udomljen, odlučuje Centar za socijalnu skrb Glina, a ravnateljica Branka Kosić, kaže da ima pedeset korisnika ovakvih usluga.
- To je na tragu deinstitucijalizacije, dakle, da stari i nemoćni budu smješteni u manje obitelji u kojima će imati osjećaj pripadnosti i lakše će prihvaćati teškoće koje nose godine. Upravo zato, u udomiteljstvu može biti smješteno najviše četvero korisnika. Kada odlučujemo tko će biti udomitelj, osim zakonom propisanih uvjeta, posebno gledamo na to da li kandidat za udomitelja ima želju, volju i znanje da radi taj posao. Ako toga nema, teško da će uspjeti bez obzira na sve druge uvjete. Za pokretnu odraslu osobu udomitelji primaju mjesečnu naknadu od 1.800 kuna, za polupokretnu 2.000 i za nepokretnu 2.400 kuna. Te naknade predviđene su za korisnike, a sami udomitelji primaju 400 kuna naknade po korisniku. Udomitelji su dužni voditi svakodnevnu brigu o korisnicima, brinuti o njihovu zdravlju i prehrani, voditi ih liječniku, davati propisanu terapiju, te se prema njima odnositi s punim poštovanjem i uvažavanjem. Sve to mi povremeno na terenu i kontroliramo, prvenstveno razgovarajući s korisnicima - kaže Branka Kosić.
