Prvo istraživanje o ugroženosti mentalnog zdravlja u LGBTIQ zajednici i uskoj povezanosti manjinskog stresa s mentalnim zdravljem provela je udruga Dugine obitelji. Istraživanje je provedeno na 1.600 ispitanika, od čega je 50 posto sudionika istraživanja iz Zagreba, a druga polovina iz ostatka Hrvatske. Ono je pokazalo zabrinjavajuće rezultate: 15 posto neheteroseksualnih osoba u Hrvatskoj pokušalo je samoubojstvo, 73 posto imalo je suicidalne misli, 75 posto ispitanih osoba doživjelo je diskriminaciju, oko 70 posto ispitanika boji se diskriminacije od poslodavca, 65 posto boji se diskriminacije od strane bolničkog osoblja, 58 posto od strane liječnika opće prakse, 50 posto od strane obitelji, 35 posto od strane prijatelja, 25 posto njih bili su žrtve fizičkih napada, a za 13 posto nitko ne zna za njihovu seksualnu orijentaciju. Među 1.600 ispitanika je i 128 transrodnih osoba kod kojih je zabilježeno da ih je čak 90 posto doživjelo verbalnu agresiju, 48 posto fizičku, a 85 posto diskriminaciju.
- To su iznimno visoki brojevi koji dokazuju depresiju u LGBTIQ populaciji. Treba biti jasno da neheteroseksualne osobe nemaju manji stres i loše mentalno zdravlje samo zbog činjenice da su neheteroseksualne, nego i zbog diskriminirajućeg i stigmatizirajućeg načina na koje se naše društvo odnosi prema njima. Ti podaci nam jasno govore da se neheteroseksualne osobe u našem društvu ne osjećaju sigurno, jednakopravno, uvaženo i zaštićeno. Još lošiji rezultati zabilježeni su među transrodnim osobama koje su višestruko društveno ugrožene. Otkako su se 2002. otvorile LGBTIQ teme, a potom i nakon referenduma o braku prije deset godina, LGBTIQ osobama zaista nije lako slušati tu količinu javnog linča. Velika točka manjinskog stresa je autohomofobija, koliko LGBTIQ osoba usvaja poruke društva da nije vrijedna. Neheteroseksualne osobe očekuju diskriminaciju u svim životnim sferama, što kreira manjinski stres i manifestira se u smanjenoj kvaliteti života i osjećaju zadovoljstva - ističe psihologinja Matea Popov koja je istraživanje provela zajedno s istraživačicama psihologinjama Mirtom Blažev i Paolom Laginjom i uz pomoć Klare Juranović i Leonarde Lončarić.
Neheteroseksualne osobe očekuju diskriminaciju u svim životnim sferama, što kreira manjinski stres i manifestira se u smanjenoj kvaliteti života i osjećaju zadovoljstva – kaže Matea Popov
- Mlađe osobe u LGBTIQ populaciji su najosjetljivije, imaju najizraženije simptome i lošije mentalno zdravlje od starijih jer se ipak s vremenom razviju mehanizmi suočavanja, stvore se načini kako poboljšati život, biti dio zajednice i podijeliti svoje iskustvo s drugima. Nadamo se da ćemo ovo istraživanje ponoviti za nekoliko godina, kako bismo vidjeli eventualne promjene. Jedan od planova istraživačkog tima je da u idućim istraživanjima ispitamo i utjecaj rodnog identiteta na mentalno zdravlje te mentalni stres - ističe Matea Popov i dodaje da narušeno mentalno zdravlje ne utječe samo na zadovoljstvo i kvalitetu života nego i na mogućnosti uključivanja i napredovanja LGBTIQ osoba u društvu.
- Pitanje je koliko netko tko se mora boriti za samu priliku za zaposlenje može na tom radnom mjestu izdržati a da prikriva dobar dio svog života, svoju seksualnu orijentaciju. Kroz takve situacije prolazi oko 70 posto naših ispitanika. Koliko takve osobe imaju šanse pokazati svoj puni kapacitet na tom radnom mjestu. Manjinski stres itekako djeluje na kvalitetu mentalnog zdravlja. Unutar manjinskog stresa, koji je dosta širok termin, najvažniji je segment očekivanje diskriminacije, važniji i teži čak od doživljene stigme. Svaka četvrta osoba u našem istraživanju bila je žrtva fizičkog napada, diskriminacije, kao jednokratnog ili višekratnog događaja u životu, ali ono što kreira još veći stres od tih konkretnih događaja je očekivanje tog trenutka, osjećaj da bi se takav događaj mogao svakog trenutka dogoditi - govori Popov, napominjući da je posebno teško što svaka druga osoba smatra da bi je obitelj mogla diskriminirati ili joj narušiti odnose.
Matea Popov (Foto: Privatna arhiva)
- Svima nama obitelj je bazična socijalna jedinica u kojoj ostvarujemo najbliže kontakte i koja nam je i najvažnija za pružanje ljubavi, podrške, topline i pozitivno utječe na mentalno zdravlje. Ali moramo biti svjesni da je naše društvo sačinjeno od niza i niza obitelji. Ne možemo gledati na obitelj kao na jedinicu koja je izdvojena iz društva, to su jako povezani socijalni sustavi koji naročito osjetljivo djeluju na mlade osobe, čije je mentalno zdravlje još izloženije manjinskom stresu. Odrasle osobe ipak imaju izbor: biti ili ne biti u bliskom kontaktu s obitelji, imaju izbor osnovati svoju obitelj koja će im pružiti ljubav, toplinu - navodi ona, dodajući da su iznenađeni rezultatom da manjinski stres gotovo podjednako pogađa sve krajeve Hrvatske.
- Najnižu razinu manjinskog stresa imaju ispitanici koji žive u Zagrebu ili su se odselili iz Hrvatske. Između Dalmacije, Istre i sjeverne Hrvatske nema razlike. Najlošije rezultate, najvišu razinu manjinskog stresa, zabilježili smo u panonskoj Hrvatskoj. Ali sve skupa, te su razlike iznimno male. Koliko god neke mikrookoline bile otvorenije, demokratičnije, još uvijek smo svi dio istog društva i zapravo svi patimo od istih boljki. Kad se dogodi zločin iz mržnje, kad je napadnuta jedna osoba, na neki način napadnute su sve LGBTIQ osobe, jer svi smo svjesni da smo žrtva tog napada mogli biti mi i igrom slučaja to nismo, ali da bismo već sutra to mogli biti. Takve vijesti akumuliraju velike količine manjinskog stresa ne samo osobi koja je bila žrtva nasilja nego cijeloj skupini koju ta osoba simbolizira - govori Popov.
Da rezultati istraživanja potvrđuju kako se LGBTIQ populacija nesigurno osjeća zbog učestalih i opasnih homofobnih i transfobnih društvenih poruka koje se šalju ne samo s relevantnih političkih razina, već i s brojnih gradskih trgova okupiranih molitvom za retradicionalizaciju hrvatskog društva, smatra Zvonimir Dobrović iz udruge Domino i umjetnički voditelj festivala Queer Zagreb.
Zvonimir Dobrović (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
- Sustav treba učiniti osjetljivijim na homofobiju i transfobiju. Sigurni prostori znače da kulturne i javne institucije hrabrije nastupaju kad su u pitanju programi namijenjeni LGBTIQ zajednici, da se nasilje nad queer zajednicom ne tolerira ni najmanje, da se aktivno radi na kontinuiranoj edukaciji šire javnosti o prihvaćanju, prepoznavanju i razumijevanju okolnosti života onih čiji identiteti ne spadaju u većinski kanon. Ova edukacija o prihvaćanju različitosti potrebna je kao metoda osnaživanja okoline u kojoj LGBTIQ zajednica živi, da se osnaže i roditelji, prijatelji, suradnici, kolege, susjedi, opća populacija u vezi opasnosti u raznim životnim situacijama - smatra Dobrović.
Dodaje da je nemogućnost slobodnog izražavanja vlastitog identiteta, nemogućnost identificiranja s drugim ljudima, s okolinom u kojoj se živi, katalizator stresa i poticanja osjećaja vlastitog nepripadanja.
- Osjećati se nezaštićeno u vlastitim obiteljima, u okolini bilo javnoj bilo radnoj, dovodi do toga da je vaša svakodnevica okovana prešućivanjem samoga sebe ili nekoga svog. Tko zna koliko roditelja osjeća da ne može razgovarati s vlastitom okolinom o svojoj LGBTIQ djeci ili koliko LGBTIQ djece osjeća da ne može o samima sebi razgovarati sa svojim bližnjima. Podaci iz istraživanja govore da je broj tih osoba zabrinjavajuće velik. Sve je to uvelike i rezultat sustavnog nebavljenja promicanjem prihvaćanja različitosti kroz nacionalne kampanje, kroz obrazovni sustav, kroz kulturne i umjetničke sadržaje te kroz poruke koje se plasiraju u medijima s najviših političkih instanci - objašnjava Dobrović, navodeći da se kao umjetnički voditelj Queer Zagreba mnogo puta pri organiziranju festivala susretao s institucionaliziranom homofobijom.
- Ona je ponekad uvijenija, a ponekad otvorenija, međutim uvijek je gestus iz koje dolazi jednak – predrasuda. Način na koji taj impuls postaje gesta može se razlikovati, ali je bitno znati da je efekt uvijek isti – osjećaj nepoželjnosti. Biti društvo koje je LGBTIQ friendly zahtijeva još mnogo posla na edukaciji o različitosti, na osvještavanju prihvaćanja drugih i na provedbi postojećih antidiskriminacijskih zakona i praksi - zaključuje Dobrović.
