Nema toga što patronizirajući liberali neće zamjeriti navodno vječno povodljivima i infantilnima siromašnima, možda ponajviše njihov nizak ukus. U tom svojevrsnom kulturnom ratu praktički ne prestaju kampanje protiv preferencija većinske publike. Tako je, primjerice, vrlo brzo, čim su se pojavile, krenuo boj protiv TV sapunica jer da je to obični šund i zabava za kućanice, bez većih estetskih nutritivnih vrijednosti. Pa se kućni kritičar ‘Jutarnjeg lista’ svojedobno dosjetio jadu, odnosno predložio da se protiv turskih sapunica borimo istovrsnom domaćom produkcijom: to nam, navodno, daje nemalu šansu da u tome regionalno zadominiramo, što bi s jedne strane bio neki oblik kulturnog imperijalizma, a s druge bi se strane donekle anulirala šteta od sličnoga televizijskog importa.
Ne prestaju, također, prigovori kako se pauperizirana klasa u neproporcionalno velikom broju hrani u Mekdonaldsu, a vrlo se dobro zna, jelte, da su nutritivne vrijednosti hamburgera, baš kao i TV sapunica, mizerne. Nije važno što je to jelo jeftino, pa zato široko dostupno i, nakraju, ukusno. Važna je samo lažna briga. Nadalje, nariče se naveliko i nad lošim ukusom domaće čitalačke publike, jer da ćemo masovnim čitanjem ‘Pedeset nijansi sive’ svi skupa završiti u kulturnoj apokalipsi. Zašto je većina auditorija koja čita lako štivo, gleda jeftine TV šouove i hrani se fast fudom uopće došla u situaciju da bude u permanentnoj besparici, trajno osiromašena i kao takva socijalno izolirana, te u svom kulturnom izboru osuđena na osamljeničko gledanje rijalitija jer za više nema sredstava, to šund-komisiju, dakako, ne zanima. Odnosno, ne zanimaju je uvjeti nastanka novog tipa auditorija i u osudama ostaje tek na zgražanju.
U rijalitijima se mogu naći ‘prostori nemogućih društvenih kombinacija’. U njima su transrodne, transnacionalne, a nerijetko i transklasne relacije moguće: na neki je način inkluzivnost u njima zadana, pa bismo mogli reći da rijalitiji afirmiraju vitalitet
U vječnoj borbi protiv niskog ukusa spomenuta elitistička komisija za šund na nišan je nedavno uzela, posve očekivano, i novu sezonu regionalnog Big Bradera. Jedan od prvih prigovora tom tipu emisije jest lijenost ukućana. Tako se jedan novinar žali da ‘gledamo skupinu nezaposlenih Balkanaca, lakomislenih, lijenih, lažljivih, umišljenih i manje-više nesklonih da zajednici pridonesu išta vrijedno spomena. To što su zatočeni u beogradskom parku, njihov je najveći uspjeh dosad’. Zamjerka zamalo pa u rangu rasističkih prigovora koji su na račun ‘lijenih Grka’ stizali iz centra Evrope.
Nama se pak čini da se, uza sve opravdane kritike na račun rijalitija (mačizam, seksizam, prostakluk svake vrste i sl.), i na tom mjestu mogu naći ‘prostori nemogućih društvenih kombinacija’, kako jednim drugim povodom reče dramska spisateljica i kritičarka Olga Dimitrijević. U njima su transrodne, transnacionalne, a nerijetko i transklasne relacije moguće: na neki je način inkluzivnost u njima zadana, pa bismo mogli reći da rijalitiji afirmiraju vitalitet. Može se čak govoriti i o specifičnom odnosu između rada i dokolice – naime, u vrijeme kad se rad pretvara u tlaku i potpuno je alijeniran, ponovno postaje aktualnom ona Marksova da ‘se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi nije kod kuće’. Šou nudi neki oblik eskapizma, neki oblik transcendiranja kapitalističkog društva u kojem dominira svijet rada, a koji se, znamo to, doživljava isključivo kao svijet neslobode – umjesto toga, on nudi svijet dokolice. Nije li to, u okvirima tog žanra, svojevrsno beljenje jezika dominantnoj ideologiji jer se umjesto viška profita – što je glavni zakon u vanjskom svijetu – u Big Braderu proizvodi samo višak izležavanja?
S pitanjem o karakteru (ne)rada i dokolici u kući Velikog brata obratili smo se Sandiju Blagoniću, etnologu i kulturnom kritičaru, koji je svojedobno bio koautor knjige ‘Sto dana ispred ekrana’ o prvom Big Braderu u nas. Naš sugovornik nudi još jedno intrigantno čitanje.
- Teza, svakako zanimljiva, podsjeća na onu poznatu Lenjinovu rečenicu o spremnosti kapitalista da proda uže kojim će ga objesiti. Međutim, pored ovakvog subverzivnog čitanja, moguće je i sljedeće: ukućani su, barem je to tako bilo proteklih sezona, vezani ugovorom, plaćeni po danima boravka u kući. Oni, za nevelik novčani iznos, pristaju boraviti u ograđenom prostoru bez kontakta s vanjskim svijetom, pod stalnim nadzorom kamera, odnosno Big Bradera, u zajedničkim spavaonicama i s malo privatnog vlasništva, dakle u uvjetima Gofmanovih totalnih institucija. U tom smislu, umjesto da se u ‘dokolici’ aktera Big Bradera vidi subverzivni sadržaj, može se tvrditi obratno: da je riječ o prekarijatu koji je, u ovom slučaju, zaposlen 24 sata dnevno na insceniranju dokolice u prajmtajmu. Taj se prekarijat, osim što je spreman za malo novca prodati vlastitu intimu, nada – a tu je njegova glavna motivacija – slavi i novcu što s njom dolaze. Ali to je samo svojevrsna, 21. stoljetna verzija američkog sna. Taj će san za najveći dio ostati nedosanjan: ukućani će, nakon 15-minutne slave, medijski sažvakani, biti ispljunuti i vraćeni u anonimnost - kaže Blagonić.
Dodajmo da taj bigbraderski prekarijat, poput onog pravog u tzv. stvarnom svijetu, nit’ je sindikaliziran, nit’ ima pravo na bolovanje i godišnji i još je potplaćen. Producentu se takva radna snaga, za razliku od pravih televizijskih radnika i glumaca, jako isplati. Tako ukućani postaju radničkim repozitorijem, skladištem u koje se u svakom trenutku može posegnuti za jeftinom radnom snagom.
Da je forma Big Bradera pogodna za različite intervencije i tumačenja govori i sada već davna umjetnička akcija njemačkog anfan teribla Kristofa Šlingenzifa, koji je 2000. u okviru Bečkog tjedna kulture napravio rad nazvan ‘Auslender raus! Šlingenzifov kontejner’ i tako na svoj način komentirao tadašnji politički uspon desničara Jerga Hajdera i njegove Slobodarske partije Austrije, koja kao drugoplasirana stranka na parlamentarnim izborima 1999. ulazi u koaliciju s trećeplasiranom Narodnom partijom, što dovodi do sankcija EU-a prema Austriji. Naime, Šlingenzif na šest dana u kontejner zatvara dvanaest imigranata i poziva bečko pučanstvo da svojim glasovima svakog dana odabere dvoje koje će deportirati. Pobjednici, dvoje koje je najduže ostalo, dobivaju dozvolu za boravak. Na kontejner su bili postavljeni plakati s Hajderovim porukama, poput ‘U Austriji je 300 hiljada nezaposlenih i 300 hiljada auslendera!’, ‘Beč ne smije postati Čikago!’, ‘Društvo koje svoje osnovne vrijednosti ne temelji u zajedništvu neizbježno završava u kaosu!’ Postavljen na frekventnoj bečkoj ulici, kontejner je bio mjesto svakodnevnih sukoba desnih i lijevih, a nakraju su organizatori prebrojili čak 800 hiljada telefonskih poziva. Dolazi i do neočekivanih zaloma u razumijevanju umjetničke provokacije, pa jedne večeri bečki antifašisti u svojoj prerevnosti organiziraju oslobađanje imigranta, ne shvaćajući da je riječ o umjetničkoj akciji.
Umjesto da se u ‘dokolici’ aktera Big Bradera vidi subverzivni sadržaj, može se tvrditi obratno: da je riječ o prekarijatu koji je zaposlen 24 sata dnevno na insceniranju dokolice u prajmtajmu. Osim što su spremni za malo novca prodati vlastitu intimu, oni se nadaju slavi i novcu. A to je samo 21. stoljetna verzija američkog sna - smatra Blagonić
U recentnoj inačici regionalnoga Big Bradera u centru interesa je romska obitelj Vasić. Zanimalo nas je misli li naš sugovornik da je namjera producenata očita, naime odmjeravaju li se prema njima stavovi o toleranciji.
- Ne slažem se da je namjera producenta, barem ne ona primarna, da se prema njima odmjere, kako kažete, stavovi o toleranciji. Big Brader može pristati promovirati ili propitivati toleranciju, ako mu to dramaturški koristi. Drugim riječima, ako je to unovčivo. Učiniti vidljivom najmarginaliziraniju skupinu, onu romsku, može imati dobre učinke, ali unaprijed treba biti skeptičan prema dosegu te (izolirane) geste. Prije bi obitelj Vasić mogla na neki način biti naš (medijski posredovani) romski prijatelj, onaj prijatelj na kakvog se nedavno, i to bošnjačkog, pozivao Nino Raspudić u nastojanju da javno dokaže vlastitu (nacionalističku) otvorenost. Problem je što su Raspudića, osim nešto elementarnog znanja o navadi nacista za isticanjem prijateljstva s pokojim Židovom, zaobišla i recentna istraživanja koja potvrđuju da je iskazivanje prijateljstva prema homoseksualnim ili etnički drugima upravo znak onoga što se želi maskirati: vlastite predrasude - kaže Blagonić.
Međutim, što je to što privlači gledatelje da prate ovakve emisije? Željka Kurjački, psihoterapeutkinja iz Novog Sada, za medije je o tome rekla:
- Rijaliti emisije su napravljene da budu uzbudljive. Od izbora ljudi koji će sudjelovati do postavljanja zadataka pred njih, sve je u tim emisijama napravljeno tako da osigura mnogo šokantnih situacija, svađa i plakanja. Mogućnost da se javno dogodi nešto uzbudljivo, bilo da je to svađa, tuča, prevara ili seks, privlači gledatelje. Iz istog razloga volimo gledati bacača noževa u cirkusu: ne gledamo ga samo zato da se divimo njegovoj vještini nego stoga što ih baca oko svog asistenta i što postoji mogućnost da ga pogodi. Radoznalost je dio naše prirode i želimo vidjeti kako se poznati ponašaju kad ne nastupaju uvježbano. Ako se pak radi o anonimcima, ne biraju se prosječni, obični ljudi, nego oni najšareniji, najneobičniji i najglasniji, koji će osigurati mnogo vike i suza tokom emisije.
U ovom trenutku desni liberali u susjednoj Republici Srbiji organiziraju prikupljanje potpisa da se prekine emitiranje Big Bradera. U Hrvatskoj se oglasila dječja pravobraniteljica, buneći se radi ranog termina emisije s puno nepriličnog sadržaja. Uz to, javni su se intelektualci, jedan po jedan, manje-više već očitovali o štetnosti takvog tipa televizijskog šoua. Tako jedan kaže: ‘Taj Big Brader je jad i bijeda. I po izboru sudionika i po koncepciji je ispod razine gledljivosti.’
- Uvjerenje da će ukinuće rijaliti formata riješiti problem onoga za što ga se tereti podsjeća na ritual spaljivanja mesopusta, kojem zajednica pripisuje krivnju za sve svoje nevolje. Toj simplificiranoj i zato primamljivoj ideji valja suprotstaviti sljedeću tezu: ukinuti Big Brader ima smisla jedino ako pristanemo na ukinuće nas samih. Jer Big Brader je ponajprije naše (civilizacijsko) ogledalo. U osnovi napora da se zabrani stoji lijeno, naivno uvjerenje da će uklanjanjem tog ogledala nestati naš ružni lik, lik kulture koja slavi površnost i banalnost, sve ono što mrzimo, ali svakodnevno, barem na Fejsbuku, činimo kad se šepurimo ‘destinacijama’ i fud-porn fotografijama, dok vlastita torza slavimo lajkovima ‘prijatelja’ pretvorenih u najobičniju Big Brader publiku - zaključuje Sandi Blagonić.
Činjenica je da ovaj televizijski šou uspijeva ispuniti našu želju za bijegom iz svijeta rutinizirane anonimnosti u magični svijet slavnih, u kojem mnogi imaju priliku barem na trenutak biti distinktivni i posebni, ma koliko to u rijaliti verziji bilo uvrnuto i koliko god očit bio producentski cinizam. To da problem alijenacije ne uspijeva riješiti politička partija, dok u isto vrijeme neka zaobilazna i uvrnuta rješenja nudi TV šou, manje govori o rijalitiju a puno više o aktualnoj političkoj situaciji u kojoj je motivacija za organizirano djelovanje zanemarivo niska. S druge strane, na neki također ekscentričan način, rijaliti je za publiku mjesto na kojem slobodno presuđuje o (a)socijalnom ponašanju aktera – nagrađuje dobre, a kažnjava prekršitelje. Uostalom, publika – pošto sasluša sve diskusije i do u detalje analizira pojedine poteze ukućana – samostalno i bez vanjskog patroniziranja, kao kakva porota, nakraju uvijek bez greške nagradi upravo onoga koji je to zaslužio svojim ponašanjem.
