Na Bliskom istoku tragedije i ratovi ne završavaju. Oni tinjaju uz sporadične incidente ili eskaliraju u sumanutom krvoproliću. Stoga je teško reći kada je nešto "počelo", iako se posljednjih mjeseci nova povijest regije pokušava ispisati s početnim datumom 7. listopada 2023. godine. Da bismo se podsjetili kako terorizam rađa terorizam i zbog čega se gomila mržnja prema izraelskoj politici u Gazi, evo jedne crtice iz povijesti Bliskog istoka koja se selektivno gura pod tepih. Ovih dana obilježena je obljetnica stravične smrti 23-godišnje američke aktivistkinje Rachel Corrie. Njen slučaj daje uvid u sto dimenzija licemjerja jedne politike, a pritom je radnja prigodno smještena u Rafah, palestinski grad kojem ovih dana prijeti uništenje.
Početak je, dakle, teško odrediti, ali za priču o Rachel Corrie mogli bismo kao uvod uzeti početak tzv. Druge intifade – palestinskog ustanka protiv izraelske okupacije Zapadne obale i pojasa Gaze u rujnu 2000. godine. Prethodila su skoro tri desetljeća intenziviranog naseljavanja Židova u tzv. settlements u pojasu Gaze. Početkom devedesetih izraelski doseljenici činili su jedan posto populacije, ali su zato na raspolaganju imali čak 25 posto zemlje u Gazi. Kao i na Zapadnoj obali, strateško podizanje ilegalnih izraelskih naselja okruženih zidovima i žicom dovodilo je do daljnje izolacije palestinskih gradova te rastućeg broja incidenata i sukoba. Tenzije su uoči početka Druge intifade bile visoke još od neuspješnih pregovora te godine, a šibica koja je zapalila požar bila je posjet Ariela Sharona, tada kandidata za izraelskog premijera (što će i postati), Brdu hrama u Jeruzalemu. Tamo je, na svetom mjestu triju abrahamskih religija, izjavio: "Brdo hrama je u našim rukama i ostat će u našim rukama." Provokacija je bila tim veća i ozbiljnija jer je dolazila od čovjeka koji je služio kao izraelski ministar obrane 1982. godine, kada je u akciji čišćenja Bejruta koju su poduprle Izraelske obrambene snage (IDF), došlo do masakra nad Palestincima u izbjegličkom kampu. Za tzv. masakra u Sabri i Shatili ubijeno je, prema procjenama, i do 3.500 ljudi. Tada je Sharon dobio nadimak "mesar Bejruta".
Palestinski ustanak ponovno je bio izlika za odmazdu i izraelsko širenje kontrole nad palestinskim teritorijima. UN, Crveni križ i međunarodne organizacije za ljudska prava, poput Amnestyja i HRW-a, upozoravale su kako se kuće ruše bez najave obiteljima koje u njima žive te da to predstavlja kolektivnu kaznu u kojoj ispaštaju nevini Palestinci. UN je procijenio kako je IDF u Rafahu uništio oko 1.500 domova u periodu između 2000. i 2004. godine. Čak je i komisija izraelske vojske zaključila kako nema dokaza da je demoliranje palestinskih domova efektivno – štoviše, uzrokuje više štete nego koristi.
Šesnaestog ožujka 2003. godine IDF je provodio akciju demoliranja palestinskih kuća u Gazi. Grupa inozemnih mirovnih aktivista tog je dana odlučila demonstrirati pred buldožerima i postaviti se kao ljudski štit. Izraelski vojnici znali su za prisutnost aktivista u ovom dijelu i znali su u kojoj kući borave. Aktivisti su već neko vrijeme ometali rad buldožera, do te mjere da su ih vojnici pokušavali otjerati suzavcem. U trenutku kada je buldožer krenuo na jednu palestinsku kuću, Rachel Corrie je stala 15-ak metara ispred njega u nadi da će ga njeno prisustvo spriječiti. No, buldožer je krenuo. Kada se toliko približio da se zemlja pod njom počela podizati, popela se na brdo zemlje.
Svjedoci vjeruju kako ju je vozač sigurno mogao vidjeti jer je bila na većoj visini, mahala rukama i vikala. On je svejedno nastavio dalje, dok se Rachel nije okliznula i pala, nakon čega ju je buldožer vukao po zemlji desetak metara, dok nije završila ispod njega. Za sve to vrijeme aktivisti koji su bili u blizini vikali su u megafon, upozoravajući vozača da se zaustavi. U jednom trenutku je stao i krenuo unazad. Opet je prešao preko nje. Njeni kolege su izbezumljeni dotrčali do nje. Čuli su je kako je zavapila: "Leđa su mi slomljena." Pokazivala je znakove života još nekoliko sekundi, a potom pala u nesvijest. Hitna je brzo reagirala i odvela je u bolnicu, no bilo je kasno. Rachel je umrla.
Kako? Službeno, izraelski sud je utvrdio da je vozač buldožera nije mogao vidjeti. Prema tome, njena smrt je nesreća. No, brojne međunarodne i izraelske organizacije za ljudska prava, pa i američki ambasador u Izraelu, tvrdili su kako istraga nije temeljito provedena i da nije uvjerljiva. Roditelji Rachel Corrie tužili su izraelsku državu, vjerujući kako se radilo ili o namjernom ubojstvu ili nemaru. Žalba na presudu je odbačena, a sudac je završio slučaj riječima: "Nema nikakvog razloga da država plaća za štetu. Rachel se nije distancirala i svjesno se stavila u opasnu situaciju."
Rachel Corrie (Foto: Wikipedia)
Kuću koju je Rachel u Rafahu branila kasnije je izraelska vojska ipak srušila. Potom su uz pomoć dobrotvorne organizacije skupljena sredstva za njeno ponovno podizanje, no danas je njen opstanak ponovno doveden u pitanje. U cijelom ovom ratu u kojem su uništene bolnice, sveučilišta, izbjeglički kampovi i tisuće stambenih objekata u pojasu Gaze, ona je "samo" nečija kuća. Da je bila jedna, bila bi tragedija – ovako je statistika. Kao što je i smrt zapadnjaka tragedija, a smrt Arapa statistika. To je potvrdio čak i slučaj Rachel Corrie, jer malo tko zna da je samo tih dana osim nje ubijeno još desetak Palestinaca.
Ipak, priča o Rachel još jednom potvrđuje licemjerstvo i lažljivost izraelske politike. Kada je Hamas napao Izrael u listopadu 2023. godine, svijet se zgražao nad ubojstvom mladih ljudi na glazbenom festivalu. Mnogi od njih bili su stranci. No, upravo je Izrael strane mlade aktiviste za mir ubijao buldožerom i mecima. Nije prošlo ni mjesec dana od tragedije u kojoj je stradala Rachel kad je IDF-ov snajperist metkom u glavu pogodio i ubio Toma Hurndalla, britanskog studenta koji je također boravio u Gazi kao mirovni aktivist. Upucan je dok je pomagao premjestiti palestinsku djecu na sigurno od pucnjave.
Politika koja opravdava bombardiranje civila tvrdnjama kako ih Hamas koristi kao ljudski štit buldožerom je pregazila američku mirovnu aktivistkinju koja je stala pred njega, bez ikakvog Hamasa u pozadini. Iz izraelske vojske pritom su poručili kako "mirovni aktivisti samo dovode u opasnost sebe i Palestince". Kakve li akrobatske vještine, uništavati ljudske domove i uspjeti okriviti mirovne aktiviste. Isto to, ali s pravom, moglo bi se reći za izraelske vojnike i doseljenike od kojih mnogi uopće nisu rođeni u Izraelu. Državljanstvo stječu samim time što su Židovi, pa se događa da Palestince s njihove zemlje u ime svoje zemlje izbacuju oni koji je do jučer nisu ni vidjeli. Koji ih je vrag onamo tjerao da ugrožavaju i sebe i Palestince? Inače, IDF-ovci sebe vole reklamirati kao "najmoralniju vojsku svijeta", vrhuncem civilizacije u okruženju "arapskih pećinara". No, nakon što je Rachel Corrie ubijena, izraelski vojnici su se na društvenim mrežama rugali njenoj smrti, organiziravši druženja na kojima su pravili "Rachel Corrie palačinke".
Sve ono zbog čega se svijet zgražao u listopadu 2023. Palestinci su doživjeli na svojoj koži nebrojeno puta prije toga, a doživljavaju i sada. Palestinska kuća koju je Rachel pokušala obraniti nalazila se u gradu Rafah koji je ovih dana u centru zbivanja. Na početku izraelskog napada na Gazu južni dio zemlje proglašen je sigurnom zonom. Stoga je više od milijun Palestinaca pokušalo pronaći utočište i spas ovdje, na granici s Egiptom. Unatoč tome, grad je bio izložen izraelskim napadima, a sada je odobren novi i veći plan napada – i to na sam početak ramazana, da poniženje bude veće. Prostor za kretanje nije ograničen, nego ne postoji. Gaza danas nema nijednu zračnu luku. Nedaleko od Rafaha nalazila se mala međunarodna zračna luka "Jaser Arafat" koju je izraelska vojska uništila 2001. Također, grad nema nijednu morsku luku. Postoji tzv. luka Gaza koja služi samo ribarskim brodićima, a zbog izraelske blokade prostor kretanja ograničen je na šest nautičkih milja od obale.
Ako je 7. listopad 2023. godine bio izraelski 9/11 i ako su to bile "listopadske kiše", kako bi Rafah trebao zvati 12. studenog 1956. kada je u njemu masakrirano 111 palestinskih izbjeglica? Hoće li itko oplakivati "studene kiše" tog mjeseca kada je u obližnjem gradu Khan Yunisu tijekom izraelske okupacije ubijeno dodatnih 275 Palestinaca? Ili 500 uništenih kuća 1971. godine? Ili uništenje domova u Rafahu 2004., kada je sam premijer Sharon dobio nadimak "buldožer"? Izraelski vojni lider i čelnik IDF-a Moshe Dayan svojedobno je pisao: "Padne li Rafah u naše ruke, pojas Gaze bit će izoliran i sam, neće moći izdržati." Izraelski premijer Netanyahu ovih dana poručuje: "Učinit ćemo to... Pobjeda je nadohvat ruke."
Svijet promatra dva milijuna ljudi koji zarobljeni čekaju pomoć ili smrt, a njemu na opomenu, na obljetnicu jedne smrti u Rafahu oživljavaju misli djevojke koju je "posvojila" cijela Palestina: "Svi se rađamo i svi ćemo jednom umrijeti, sami. Ali što ako naša samoća nije tragedija? Što ako nam samoća omogućuje da govorimo istinu bez straha? Jedini izlaz iz ove spirale koja vodi u pakao je da smognemo snage ustati i reći 'Ne!' Ja ne mogu promatrati ovu situaciju a da ne osvijestim koliko sam privilegirana. Više nikada neću biti samo promatrač. Djelovat ću, što god da se desi."
