S približavanjem 25. obljetnice ‘Oluje’ rastu pritisci na čelnike srpske zajednice da prvi put sudjeluju na obilježavanju u Kninu, unatoč tome što hrvatske vlasti nikada nisu pokazale spremnost da se suoče s naličjem ratne pobjede, tijekom i nakon koje su pobijene stotine civila, spaljene tisuće kuća, a približno dvjesto tisuća građana srpske nacionalnosti je prognano i izbjeglo pred Hrvatskom vojskom. Za navedeno ni u Hrvatskoj ni u Haagu nikada nije kažnjen nitko važan – ili jedva tko uopće – dok u javnosti uglavnom ne postoji svijest o žrtvama i uništenju srpske zajednice, štoviše, odlazak Srba čak se proslavlja. Premda je još Stjepan Mesić kao predsjednik govorio o nespornosti zločina za vrijeme i nakon ‘Oluje’, a njegov nasljednik Ivo Josipović 2010. otkrio spomen-obilježje pobijenim civilima u selu Varivode, narednih se godina sve svelo na neuvjerljive prigodne izjave državnih predstavnika i protokolarne geste nižerangiranih dužnosnika. Kao izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Nikica Valentić je 2016. bio na komemoraciji u Varivodama i Gošiću, dok je predsjednica više puta tijekom mandata izražavala žaljenje zbog srpskih žrtava. Međutim, nakon što je Jadranka Kosor krajem 2011. otišla s čela HDZ-a u čijoj je dotadašnjoj vladi bio SDSS-ov Slobodan Uzelac, nakon što su 2012. u Haagu oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač, nakon što je predsjednik HDZ-a postao Tomislav Karamarko te nakon šatoraške revolucije, Hrvatskom se ponovno raširio duh šovinizma. Žalilo se što i Vukovar nije oslobođen ratom, na ulicama se masovno izvikivao ustaški pozdrav. SDP-ova vlada ‘Oluju’ je 2015. obilježila vojnom paradom i duhom trijumfalizma, militarizma i isključivosti. Naredne 2016. sa službene govornice u Kninu ‘predstavnik branitelja’, pukovnik Ivica Glavota, ovako je govorio: ‘Ispričavam se svima kojima nismo bili u stanju pomoći od srbočetničkih hordi. Najviše se ispričavam tebi narode, jer nismo dovršili posao do kraja, pa sad moraš trpjeti ovakva sranja u vlastitoj domovini.’ Opća klima u društvu jasno je poručivala: u Hrvatskoj nema mjesta sjećanju na srpske žrtve i egzodus, a možda je upitno i do kada će se trpjeti i same preostale Srbe.
Ukoliko se radom ove Vlade stvore pretpostavke za zajedničko nastupanje, mi ćemo sigurno biti na mjestima gdje su stradavali Hrvati, Srbi ili netko treći – ističe predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac
U tom je kontekstu razumljivo da odluka o prvom dolasku (jer Uzelac, unatoč nekim medijskim tvrdnjama, nije bio takvom prigodom u Kninu) na obilježavanje ‘Oluje’ za čelnike srpske zajednice nije nimalo laka. Neizravne su pozive proteklih dana putem medija upućivali i premijer Andrej Plenković, i HDZ-ovac Davor Ivo Stier, i predsjednik države Zoran Milanović. Ekstremno desna oporba oličena u Miroslavu Škori i Zlatku Hasanbegoviću smatra da u Kninu ‘treba biti cijela vlada’, što je skoro zahtjev za privođenjem srpskih predstavnika. Rečeni su pozivi i pritisci u prvom redu usmjereni prema potpredsjedniku Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava Borisu Miloševiću. Gostujući u utorak na N1 televiziji, Milošević je istaknuo da razgovori o dolasku u Knin još uvijek traju te da će SDSS odluku donijeti najkasnije početkom idućeg tjedna, ali i da HDZ i SDSS razgovaraju ‘otvoreno, na način na koji nikada do sada nismo razgovarali’. U medijima se nagađa da bi kao protugestu za dolazak u Knin izaslanik Vlade ili netko od ministara mogao otići na komemoraciju srpskim civilima pobijenima u Gruborima, a sam Plenković je rekao da se ‘razgovara o mogućnosti obilježavanja srpskih stradanja’. Milošević tvrdi da u SDSS-u eventualni dolazak u Knin ne uvjetuju takvom protugestom.
- Kada sam rekao da se za dolazak u Knin moraju stvoriti pretpostavke, htio sam naglasiti da bi bilo dobro da se spomenu žrtve i da ne bude poruka mržnje kao što su ‘nismo dovršili posao’ i slične koje su se mogle čuti sa govornice. Ne radi se o uvjetovanju, nego dogovoru da ne čujemo ratne poruke i poruke bez empatije - kaže Milošević za Novosti.
U spomenutom je televizijskom intervjuu naglasio da, uza punu svijest o tome da je ‘Olujom’ uspostavljen ustavnopravni poredak i o značaju te akcije za Hrvatsku, ne može zaboraviti ubijene civile i zapaljene kuće, egzodus i ljude čiji je povratak opstruiran te da to sjećanje čini dio njegovog identiteta i osjećaja većine hrvatskih Srba.
‘Bilo moj odlazak, bilo neodlazak u Knin za mnoge će značiti pogrešku. Za mene i za većinu Srba ‘Oluja’ je teško pitanje i traumatično iskustvo. Ako odem, to će biti s iskrenom namjerom poboljšanja atmosfere u društvu, položaja srpske zajednice i položaja svih koji žele pomirenje i dijalog’, istaknuo je. Milošević smatra da ‘ova vlada i parlamentarna većina mogu jamčiti smanjenje tenzija i podjela’, dok su dosadašnji narativi oko 5. kolovoza težili razdvajanju društva. Suzdržano je komentirao Milanovićevu izjavu da je pitanje ‘hoće li kolege iz SDSS-a imati želudac za dolazak u Knin’. Predsjednik države je rekao i da na ‘Oluju’ Hrvatska može biti ponosna unatoč ‘pogreškama kojih smo svjesni i za koje je plaćena cijena’. Nije jasno na kakvu cijenu Milanović misli, s obzirom na sudsku praksu i službeno sjećanje u Hrvatskoj. Milošević je rekao da ‘izjave predsjednika nisu pomogle situaciji’, no da on ima želudac za svaku vrstu geste koja bi poboljšala atmosferu u društvu. Od gesti je, istaknuo je, važnije raditi na dijalogu, pomirenju i pravdi za sve žrtve bez obzira na nacionalnost.
- Bilo bi dobro da stvaramo zajedničke narative, da obilježavanjima ne slavimo rat nego mir, i da obilježavanja iskazuju empatiju za pobijeđene. Od toga smo sigurno daleko, a kada ćemo to doživjeti… možda ne tako brzo - zaključio je za Novosti.
Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac kaže da medijski ili politički pritisci da se netko od predstavnika Srba pojavi u Kninu ‘radi pojavljivanja’ nisu produktivni.
- Takvi su pritisci daleko od neophodne svijesti o tome kakva je odgovornost ondašnjih vlasti za to što se dogodilo sa Srbima, koje su bile posljedice za njih i čitavu Hrvatsku. Rezultate mogu postići samo razgovori sa sviješću o tome što bi taj dolazak trebao donijeti. U kontekstu godišnjice ‘Oluje’ primarno pitanje je kako se vratiti obnovi kulture mira, a ne kulture rata i duha militarizma kakav se nametnuo od 2011. Kako se vratiti poštivanju i priznavanju i hrvatskih i srpskih žrtava te kako se distancirati od onih koji su uzrokovali te žrtve i koji snose odgovornost za zločine. Kako postići da Srbi osjete da pravde ima i za njih i njihova stradanja - ističe Pupovac.
Vesna Teršelič, direktorica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, kaže da je otvoreni poziv čelnicima srpske zajednice ‘dobrodošao, u svakom slučaju bolji od ignoriranja’.
- No bez obzira na (ne)odazivanje, neće riješiti probleme nasljeđa inzistiranja samo na proslavi pobjede bez uključivanja pomena za žrtve ubijene tijekom i nakon ‘Oluje’. Ne znam kada će, ako ikada, biti moguće osmisliti i dogovoriti višednevni protokol obilježavanja unutar kojega bi se slavila pobjeda i komemorirale žrtve - kaže Teršelič.
Što se eventualne posjete Vladinih izaslanika Gruborima tiče, zapitala se koga bi oni mogli ondje sresti, s obzirom na to da sela više nema nakon što je 25. kolovoza 1995. izbrisano.
- Zločin u Gruborima, gdje su pripadnici ATJ Lučko na brutalan način ubili šestero srpskih civila u dobi od 40 do 90 godina, pred sudovima u Hrvatskoj i Haagu nije dobio sudski epilog u vidu osuđujuće presude. Naime, zbog zavjere šutnje nije progovorio nitko od svjedoka smaknuća i paljenja kuća. U Gruborima danas ne živi nitko. Eventualno bi predstavnik Vlade mogao sudjelovati u komemoriranju žrtava u Varivodama i Gošiću, gdje mještani organiziraju komemoracije krajem rujna - dodaje Teršelič.
Ističe da je upitno bi li se to moglo okarakterizirati kao napredak, s obzirom na to da su 2010. u Varivodama bili prisutni Josipović i ministar Radovan Fuchs.
- Pitanje je hoće li organizatori uopće zvati predstavnike Vladinih institucija, jer nekoliko godina unatrag zbog porasta govora mržnje i isključivosti, posebice prema Srbima, to nisu činili. No svakako bismo mogli govoriti o vrlo važnom pomaku kada bi na komemoraciju došao premijer Andrej Plenković - kaže Teršelič.
Govoreći o sjećanju na rat u Hrvatskoj, povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Branimir Janković ističe da je ono rascijepljeno ‘između trijumfa i traume, pobjede i gubitka. Službeno komemoriranje Vukovara prolazi u znaku traume, a ‘Oluje’ u znaku trijumfa. U pravilu je praćeno antagonističkom politikom povijesti koja ne uzima u obzir iskustvo Srba u Hrvatskoj, za koje je pak ‘Oluja’ traumatično mjesto pamćenja’.
- Imamo dva razdvojena i međusobno suprotstavljena kolektivna sjećanja te bismo trebali raditi na dijaloškom, odnosno zajedničkom sjećanju. Jedna od spona od koje možemo krenuti jest ta da smo zbog rata i tolikih žrtava, kao i odlaska sugrađana srpske nacionalnosti, zapravo svi na gubitku - kaže Janković.
Radu na dijaloškom sjećanju ne doprinosi ni trijumfalistička proslava ‘Oluje’, ali ni traumatsko obilježavanje na način na koji se to čini u Srbiji – smatra povjesničar Branimir Janković
Međutim, u postjugoslavenskim društvima postoje političke i društvene snage kojima suočavanje s prošlošću ne samo da nije u interesu, nego za vlastite kratkoročne probitke forsiraju crno-bijela sjećanja na rat i raspiruju netrpeljivost.
- Radi se i o političkim instrumentalizacijama teškog ratnog iskustva u jednonacionalne i nacionalističke svrhe, bilo da se odvijaju u formi trijumfa, bilo traume. Radu na dijaloškom sjećanju stoga ne doprinosi ni trijumfalistička proslava ‘Oluje’, ali ni traumatsko obilježavanje na način na koji se to čini u Srbiji - dodaje Janković.
Po njegovom su mišljenju ipak mnogi svjesni da su razdvojena kolektivna sjećanja Hrvata i Srba u Hrvatskoj dugoročno neodrživa. U prilog njihovom pomirenju, ističe, ide to što su u javnosti i dalje prisutna sva pitanja oko ‘Oluje’ – od pitanja njene legitimnosti i preduvjeta za okončanje rata, preko odlaska i povratka Srba, ratnih zločina nad srpskim civilima i haških presuda, do komemoriranja i hrvatskih i srpskih žrtava 1991. i 1995.
- Postoje određeni temelji na kojima se može graditi. Gledajući višedesetljetni rad na pomirenju Njemačke i Francuske ili iznimne teškoće u Sjevernoj Irskoj, ne treba imati iluzija koliko je tu posla za svaku novu generaciju. Treba početi, odnosno nastaviti raditi na tome. Svaki je iskorak dobrodošao. Kod nas su i mali koraci velike pobjede - zaključuje povjesničar.
Govoreći o konkretnim koracima, Teršelič ističe kako bi vlasti za početak mogle usvojiti dopune Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, a onda i novi zakon o pravima svih civilnih žrtava rata.
- Četiri izdanja Knjige nestalih koje je u suradnji s udrugama i udruženjima obitelji i nadležnim institucijama iz drugih postjugoslavenskih zemalja pripremila Uprava za zatočene i nestale, s imenima i prezimenima svih čija sudbina još nije riješena, bile su dobar korak u pravom smjeru. Važan bi iskorak bila objava podataka o ubijenima. Svaki je trenutak dobar za okretanje stranice i izgradnju povjerenja - kaže Vesna Teršelič.
Bez obzira na to što iz Srbije često dolaze po svojoj jednostranosti identične poruke kakve upućuju hrvatski predstavnici, predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj napravili su daleko više kada je u pitanju suočavanje s prošlošću i izgradnja zajedničkog sjećanja na devedesete no što je to napravila druga strana.
- Mi jesmo na takvoj poziciji. Sve izjave sjećanja na komemorativnim skupovima Srpskog narodnog vijeća, organiziranim povodom stradanja u ‘Oluji’, sadržavale su dijelove kojima se prisjećamo stradanja pripadnika hrvatskog naroda – nedužnih civila, ali i onih koji su poginuli kao pripadnici policijskih ili vojnih snaga. Našu smo poziciju iskazali i odlascima u Vukovar i na Ovčaru, što nam nije teško iako nismo praćeni u tom nastojanju i iako smo doživljavali otpore. Za razliku od prisutnih politika sjećanja i komemorativnih praksi u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije, pa i u Srbiji, sjećanje ne vidimo kao priliku za nastavak ili opravdavanje ratnih politika, nego kao priliku da se s tim prestane i da se, kao što su se države međusobno priznale, priznaju i stradanja nastala nastojanjima tih država. Kao što smo mi priznali Hrvatsku, očekujemo i da Hrvatska prizna stradanje građana srpske nacionalnosti i da osudi i distancira se od politika koje su ih uzrokovale. Ukoliko se radom ove Vlade stvore pretpostavke za zajedničko nastupanje, mi ćemo sigurno biti na mjestima gdje su stradavali Hrvati, Srbi ili netko treći - kaže Pupovac.
Istaknuo je i da, kao što je SDSS spreman doprinijeti jačanju kulture mira, poštivanja žrtava i utvrđivanja sudbine nestalih, od ove Vlade očekuje značajne iskorake i po drugim simboličkim pitanjima. To su micanje iz javnog prostora i sa službenih komemoracija pozdrava ‘Za dom spremni’ i omogućavanje ravnopravnosti ćirilici ‘u skladu s najboljom europskom tradicijom, našim Ustavom i zakonima’.
- Time bi se Srbima omogućilo da se osjećaju kao ravnopravni građani i priznati manjinski narod u Hrvatskoj - zaključuje čelnik SDSS-a.
U Hrvatskoj je, međutim, još uvijek slabo prisutna svijest o tome da su pustošenje četvrtine državnog teritorija, a naročito progon i izbjeglištvo stotina tisuća ljudi nenadoknadiv gubitak za zemlju – pa i za većinsko stanovništvo. Na potezu je, dakle, hrvatska strana – odnosno Plenković i njegova Vlada.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
