Obilježavanje godišnjice smrti narodne heroine Nade Dimić i podsjećanje na njen život i djelo bili su jedan od razloga zašto su Inicijativa mladih za ljudska prava i SNV 17. marta organizirali studijsko putovanje u Jasenovac i Staru Gradišku, mjesta gdje su za vrijeme NDH bile zatvorene, mučene i ubijane na desetine hiljada muškaraca, žena i djece svih uzrasta, većina zbog svoje nacije i vjere, a mnogi i zbog svojih političkih opredjeljenja. Pedesetak studenata i nevladinih aktivista obišlo je tog dana više lokacija nekadašnjeg ustaškog logora smrti Jasenovac, a najprije objekte logorske ispostave u Staroj Gradiški, gdje je 17. marta 1942. strijeljana Nada Dimić.

Moj djed je bio u logor u Padovi, a baba izbjeglica u El Šatu. Zato bi ovakva putovanja trebala biti obavezna za sve učenike i studente jer bi nakon toga velik broj njih odbacio glorifikaciju ndh – kaže studentica Zrinka Burazer

- U suradnji sa SNV-om organizirali smo studijski posjet Spomen području Jasenovac kako bismo komemorirali život i djelo narodne heroine Nade Dimić, ali i sve one koji su se borili protiv nacifašizma i njegovih domaćih inačica - kaže Branka Vierda iz Inicijative mladih za ljudska prava.

- Paralelno s komemoracijom, organizirali smo panel-diskusiju o odnosu kulture sjećanja i politike. Kultura sjećanja sve je češće apolitična, što je problematično. Drago mi je da su studenti društveno-humanističkih fakulteta imali priliku da priču o ustaškom kompleksu logora Jasenovac slušaju na ispravan način. Iskazali su velik interes i morali smo ih odbijati jer nije bilo dovoljno mjesta, ali to je pokazatelj da bi ovakvih studija trebalo biti više i da bi ih trebalo organizirati i na drugim lokacijama - dodaje Vierda.

Programski direktor Inicijative Nikola Puharić za Novosti ističe da je u razgovoru s učesnicima saznao da velik dio njih u Jasenovac ide prvi put, o Staroj Gradiški da i ne govorimo. I istraživanja pokazuju da Jasenovac posjećuje mali broj mladih ljudi.

- Čak ni studenti povijesti i političkih znanosti, koji bi u okviru svojih kolegija trebali posjećivati Jasenovac, nemaju šansu da obiđu ova mjesta, osim što neki od njih eventualno odu na komemoracije - kaže Puharić.

Zločine počinjene u Jasenovcu i NDH od 1941. do 1945. višestruko su potvrdili brojni istraživači i povjesničari, pa ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ ne bi smio biti legalan i ne bi ga se smjelo koristiti, uključujući i veteranske organizacije HOS-a.

- Ali policija to uglavnom tolerira i ne prijavljuje, tako da ne poštujemo zakone koje smo sami donijeli - ističe Puharić.

U Staroj Gradiški, pograničnoj varošici koja je svoju egzistenciju zasnivala na kaznionici koja je djelovala u svim državama u čijem je sastavu Stara Gradiška bila, kao i na radu industrijskih pogona koji su postojali kao dio kaznene ustanove, vidljiva je ispremiješanost sadašnjeg i ostataka prošlog. Oko parka smještene su višekatne zgrade građene za personal zatvora i kućice za upravnike i više rukovodioce, objekti pogona od kojih neki i sada raduckaju, zgrada općine i organizacija koje u općini djeluju, ali i ruševine kapije kroz koju se nekada ulazilo u krug logora, ruševine zloglasne Kule u kojoj su uz Nadu Dimić pobijeni i pomrli mnogi zatočenici, kao i ruševine nekadašnjih logoraških nastambi koje su zbog lošeg stanja ograđene i nedostupne.

S prošlošću Stare Gradiške prisutne je upoznao Đorđe Mihovilović, kustos JUSP-a Jasenovac. Kaznionica je djelovala od 1799., a njeni prvi zatočenici bili su francuski zarobljenici iz napoleonskih ratova. Od Austrije ju je kao kaznionicu preuzela Kraljevina SHS, odnosno Jugoslavija, a onda i vlasti NDH. Iako je službeno djelovala od veljače 1942., prvi zatvorenici u njoj su bili od svibnja 1941.

- Stara Gradiška bila je drugi po veličini logor, a u prvo vrijeme zatvorenici su u njoj bili podijeljeni po nacionalnosti jer je namjera ustaša bila preodgoj političkih nepoćudnih Hrvata, zbog čega su u njoj bili i brojni komunisti i antifašisti. U Jasenovcu je bilo četvero narodnih heroja, a isto toliko i u Gradiški - podsjetio je Mihovilović.

Dodao je da su ustaše dvije grupe komunista 1942. strpali u ćelije u nastambi K i morili ih glađu i žeđu. Prva grupa tako je ubijena krajem marta 1942., dok je druga grupa ubrzo organizirala proboj, u kojem su svi stradali. Kad je nakon ofenzive 1942. s Kozare dotjerano 70.000 civila, oni su potrpani i u Jasenovac i u Gradišku, tako da su do kraja rada logora logoraši bili izmiješani. Iako je Gradiška imala nešto blaže uslove za život zatvorenika, od poimenično navedenih preko 83.000 žrtava jasenovačkog kompleksa, u Gradiški je stradalo njih 12.790, dobrim dijelom srpskih i židovskih žena s malom djecom.

Staru Gradišku su partizani oslobodili 24. aprila 1945. Kasnije je bila zatvor za kvislinge, a onda za obične kriminalce i jedan mali broj hrvatskih proljećara i političkih protivnika SFRJ. Prostor kaznionice, koja je zatvorena krajem 1980-ih, bio je mjesto sukoba hrvatskih snaga i JNA 1991. Tada je Kula pogođena projektilom iz aviona jer se smatralo da je ondje eksploziv za uništavanje mosta preko Save, a neko vrijeme tokom rata u logoru su bili hrvatski zarobljenici. Kula, čiji je jedan dio teško oštećen, a ostatak devastiran, danas propada, iako postoje projekti za njenu obnovu, govori Mihovilović dok se probijamo kroz otvor u žičanoj ogradi kao jedinoj zaštiti objekta na kojem nema nikakvog obilježja.

Još tužnije bilo je na prostoru pravoslavnog groblja uz koje je kosturnica za oko 3.000 žrtava koje su ekshumirane s više lokacija i tu sahranjene. Na njoj je 1951. podignut sada devastiran spomenik, koji je ostao bez zvijezde, ali ima oznaku godine gradnje i metalnu partizansku spomenicu. Da se netko za njega ipak brinuo pokazuju obnovljene stepenice i pokošen prostor oko njega. Branka Vierda je upravo ovdje podsjetila na kratak život i veliko djelo Nade Dimić koja ustašama i pored mučenja nije htjela reći čak ni svoje ime.

- U 15 godina imali smo samo desetak obilazaka Stare Gradiške. Ovo je zaboravljeno mjesto, čak i od onih čiji su najmiliji tu stradali - kazao je Mihovilović pokazujući u smjeru obližnje Gradiške u Republici Srpskoj.

- Iz tog su kraja na hiljade ljudi dovođene ovamo, gdje su i stradali, ali nitko nema volje da obiđe ovaj prostor. Ne dolaze ni delegacije udruženja logoraša iz Srbije kad se vraćaju s komemoracije u Jasenovcu i prolaze autoputom koji kilometar dalje - dodao je.

Druga stanica puta bila je varošica Jasenovac, nekoliko minuta hoda od Spomen područja. Njeni su stanovnici također proživjeli teške dane, o čemu svjedoči spomenik za 379 stradalih stanovnika. Prije Drugog svjetskog rata Jasenovac je bio prosperitetno mjesto zbog prijevoza robe Savom i obližnjom željezničkom prugom. Imali su dva hotela, 60 obrta i 2.300 stanovnika, otprilike podjednako Hrvata i Srba. Nakon uspostave NDH vlast u mjestu preuzimaju frankovci, dok Zagreb u Jasenovcu planira centralni logor. Za to su postojala tri razloga: pruga kojom su se mogli dopremati zatvorenici, ali i vojno pojačanje u slučaju potrebe, zatim brojne rijeke i močvare koje su otežavale bijeg i moguće napade, a potom i industrijska postrojenja (ciglana, mlin i pilana) u vlasništvu Lazara Bačića, kojem je sve to oduzeto, a u kući mu je uspostavljena logorska komanda.

Srbi iz mjesta masovno su hapšeni početkom maja 1942., neki su deportirani u Srbiju, neke su pobili ustaše, a neki su otišli u partizane. Podjela je bila i među Hrvatima, neki su bili za ustaše, neki za partizane, a neki čekali ishod rata. Iako je nakon rata od 500 kuća 400 bilo srušeno, stanovništvo se vratilo i obnovilo mjesto, rekao je Ivo Pejaković, ravnatelj Javne ustanove Spomen područja Jasenovac. Govorio je i o historijatu Kožare, radionice u centru mjesta u kojoj je između 160 i 180 zatvorenika proizvodilo kožne predmete. Kako je to bio radni pogon, oni koji su ondje radili imali su nešto blaže uslove i nisu slani na likvidacije. Ipak, znali su da će ustaše sigurno poubijati logoraše pa su se pripremali za proboj. Istog dana kad su čuli pucnje iz centralnog logora, krenuli su i oni. Od 167 logoraša na zadnjem spisku, proboj je preživjelo 11 i oni su kasnije svjedočili o užasima logora.

Kožara je u zadnjem ratu spaljena, ali je glavna zgrada kasnije obnovljena s namjerom da u njoj bude starački dom, na što su okupljeni reagirali laganim čuđenjem. Saveznici su logor bombardirali u martu 1945., kad je pogođena električna centrala i kad je stradao jedan broj ustaša i logoraša. Sudionici obilaska saznali su i da Jasenovac nije previše eksponiran u filmovima.

- Osim ‘Devetog kruga’ Franca Štiglica iz 1960. u kojem je sam Jasenovac u drugom planu, 1967. snimljene su ‘Crne ptice’ o bjekstvu nekolicine logoraša iz Stare Gradiške. Zanimljivo je da je taj film bio bunkeriran - kazao je Mihovilović.

U prostoru Spomen područja upriličen je panel-razgovor na kojem su Mirjana Stojčić i Milovan Pisarri iz Centra za primenjenu istoriju u Beogradu, Goran Zorić iz prijedorskog Udruženja Kvart, Nikola Puharić iz Inicijative mladih za ljudska prava i Aneta Vladimirov iz SNV-a iz perspektive svojih istraživačkih i aktivističkih iskustava govorili o odnosu politike i sjećanja, odnosno o izazovima stvaranja javnih politika temeljem traume s jedne strane i o kontinuitetu političke zloupotrebe tih trauma s druge strane. Govorilo se tako o genocidu nad Romima u Srbiji, o odnosu prema žrtvama zločina u Prijedoru 1992. i o bliskim susretima s hrvatskom policijom nakon preljepljivanja ploče HOS-a s ustaškim pozdravom. Nakon panela učesnici su otišli do Bogdanovićevog spomenika.

Kako smo saznali od kustosa JUSP-a, Jasenovac dnevno obiđe od 50 do 150 ljudi, a bude i organiziranih i školskih posjeta. A da je pitanje njegovog obilaska dobrim dijelom i stvar volje školskih uprava govore i zapaljene svijeće i vijenac koje su u kriptu spomenika položili učenici srednje škole iz Opatije.

- Ovo putovanje smatram izrazito važnim, ne samo zato što studiram povijest, nego i zato što se premalo pažnje pridaje povijesti naše države. Onaj tko ne pamti svoju prošlost, taj je osuđen ponavljati je. To vidimo u našoj politici koja postaje izrazito desničarska i populistička i po onome kako se desničari odnose prema ovom mjestu - kazala nam je Zrinka Burazer iz Šibenika, studentica povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

- U brojnim mjestima u Dalmaciji njegujemo duh antifašizma. Mnogo toga nas je kršilo u ratu i za nas su partizani osloboditelji. Moj djed je odveden u logor u Padovi, a baba je s obitelji bila izbjeglica u El Šatu. Zato bi ovakva putovanja trebala biti obavezna za sve učenike i studente jer bi nakon toga velik broj njih odbacio glorifikaciju NDH, čime su intenzivno obasipani - dodala je.

U grupi je bilo i desetak članova Kluba studenata povijesti s Filozofskog fakulteta koji su se kolektivno odlučili na putovanje.

- Prvi smo put na ovim lokacijama, a sjećanje na ono što se tu dogodilo moramo održati. Zapravo, sramota je da se u Jasenovac ne odlazi ranije, u osnovnoj i srednjoj školi, a sramota je i koliko se i na koji način uči o toj temi - složni su u ocjeni Monika, Miroslav, Katarina i Klara.