"Shane is Shane" ("Shane je Shane") ili "Shane is a shame" ("Shane je sramota") – ni danas ne znam što mi je zapravo Nick Cave odgovorio na pitanje o Shaneu MacGowanu koje sam mu postavio kasnog proljeća 1997. na press konferenciji u hotelu Sheraton, dan prije njegova prvog, znamenitog zagrebačkog koncerta u Lisinskom. Nick i Shane bili su prijatelji, 1992., godinu nakon Shaneova izbacivanja iz Poguesa zbog "neprofesionalnog ponašanja", tj. kronične alkoholiziranosti, snimili su zajednički (maksi) singl "What a Wonderful World" praćen antologijskim spotom, singl na kojem je Shane pjevao "Lucy", jednu od najljepših Nickovih ljubavnih pjesama, a Nick "Rainy Night in Soho", najljepšu Shaneovu ljubavnu pjesmu. Bio sam veliki poklonik obojice i, s obzirom na njihovu međusobnu vezu, bilo mi je logično Caveu postaviti pitanje o MacGowanu, a on je odgovorio tom jednom kratkom, pomalo gnomskom rečenicom, iz koje sam trebao shvatiti sve.
Doista, bio Shane – Shane ili shame, čini se da neke suštinske razlike nema. Jer Shane je bio i ostao Shane, na vlastitu štetu i ponos. Svojim ovisnostima (alkoholom trajno, po vlastitim riječima od pete godine života, heroinom povremeno) uništavao je sama sebe, ali i činio si osjećaj života lakšim i ljepšim. S tridesetak godina izjavio je da nikad neće prestati piti jer se pripit osjeća najbolje – toga se držao, nije lagao ni sebi ni drugima, s njim je svatko znao na čemu je. Cave ga je nedavno opisao kao izuzetno dragog čovjeka koji je uvijek bio ljubazan prema tzv. običnim ljudima, sa sobom je nosio novčanice kako bi ih mogao dijeliti prosjacima po ulicama. Kao suštu suprotnost slici grubog, pa i opasnog čovjeka koja se o njemu mogla dobiti, među ostalim i zbog dijelova tekstova nekih njegovih pjesama, a svakako zbog njegove često nesvakidašnje zapuštene, prepoznatljivo bezube pojave.
Nisam imao sreću vidjeti ga na koncertu u blizini Bečkog Novog Mjesta proljeća 1996., na minifestivalu gdje su u nizu nastupali Skunk Anansie, Nick Cave and the Bad Seeds i, kao glavne zvijezde večeri, The Pogues, jer Shane već pet godina nije bio u bendu koji bez njega i bez jedine mu adekvatne zamjene, legende Clasha Joea Strummera, nije mogao biti isti. No svega dvije godine kasnije nastupio je u zagrebačkom Domu sportova na posljednjem izdanju festivala Fiju briju sa svojim tadašnjim bendom The Popes. Došao sam gripozan, s visokom temperaturom, samo zbog njega, da bih užasnut svjedočio najgorem koncertu u životu – Shane se jedva držao na nogama i, umjesto pjevanja, nešto je potpuno nerazgovijetno mumljao u mikrofon, zapravo pored njega. Možda je to bilo vrijeme kad je njegova autodestrukcija dosegla vrhunac; u svakom slučaju, kad je 2011. drugi put nastupio u Zagrebu, ovog puta na Šalati i zajedno s Poguesima, bio je u neusporedivo boljem izdanju. Njegovo pjevanje nije imalo nekadašnju nevjerojatnu sugestivnost, ali bio je relativno artikuliran i prepoznatljiv, pa je uz vrhunsku podršku ostatka benda koncert mogao proći kao korektan. No ostao je žal jer smo svi koji smo voljeli taj bend i Shanea u njemu shvatili da se njihovi najbolji dani nikad neće vratiti.
Shane MacGowan rodio se na Božić 1957. u engleskom selu Pemburyju od irskih roditelja, rano djetinjstvo proveo je u Irskoj, a škole je pohađao u raznim krajevima Engleske, da bi naposljetku završio u "najvećem irskom gradu" Londonu. Naime, kao literarno darovit učenik dobio je stipendiju za prestižnu Westminstersku školu, odakle je međutim izbačen nakon samo godinu dana zbog posjedovanja droge. Kao i za mnoge druge mladiće i djevojke njegove generacije, dolazak punka i za njega je bio presudan – opisao je to razdoblje prosvjetljujućim i punim prirodnog života, a pod utjecajem Sex Pistolsa i Clasha osnovao je svoj prvi bend znakovita imena Nipple Erectors. No ono što je uslijedilo bilo je još bolje, barem u smislu povijesti umjetničke vrste pjevane pjesme. Okrenuvši se krasnoj tradiciji irskih popijevki i balada, 1982. pokrenuo je novi sastav The Pogues koji je revolucionarno povezao irski folk i punk, stvorivši jednu od najoriginalnijih sinteza u povijesti tzv. popularne muzike.
Već prvi singl benda, "Dark Streets of London", Shaneov autorski rad, suvereno je demonstrirao "recept" – zarazna melodija bržeg tempa, instrumentacija oslonjena na tradicionalne sviraljke poput harmonike i bendža te naracija iz prvog lica lika "prokletnika", s izvanrednim osjećajem za ambijentaciju i posljedično atmosferu te bitnim motivima protoka vremena, odnosno sjećanja, i Božića. Prvi album "Red Roses for Me" iz 1984. naišao je na odobravanje kritike kao "svjež vjetar", sljedeći "Rum, Sodomy & the Lash" iz 1985. podržan je još više, da bi kreativni vrhunac i svjetska afirmacija uslijedili 1988. s remek-djelom "If I Should Fall from Grace with God". Na tom albumu Shaneova autorska dominacija nije bila izražena kao prije – štoviše, možda najfascinantniju pjesmu, potresnu "Thousands Are Sailing" o irskim iseljenicima u Ameriku, napisao je gitarist Phil Chevron – ali Shaneov pjevački doprinos, nevjerojatna emotivnost izvedbi, bili su među ključnim faktorima.
Album je obilježio i najveći hit benda, legendarna božićna "Fairytale of New York", zajednički rad Shanea te bendžoista i mandolinista Jema Finera, složene (okvirne i dijaloške) narativne strukture, divnog molskog prijelaza u refrenu i nezaboravnog vokalnog učešća Kirsty MacColl. Od samostalnih Shaneovih radova, antologijske su razigrana naslovna pjesma te nježna balada "Lullaby of London", kojima je iznova demonstrirao, s jedne strane, dojmljivu slikovitost, s druge bogato narativno tkanje; s jedne strane vitalističku energiju i radost i pred smrću, s druge suptilnu emotivnost. S Poguesima je snimio još dva albuma kojima je bend održao kvalitativnu razinu, ali više nije bilo nekadašnje svježine.
Umjetnička ostavština Shanea MacGowana možda je ponajprije koncentrirana u trima pjesmama – "Fairytale of New York", "Rainy Night in Soho" i dosad nespomenutoj, a izuzetnoj "A Pair of Brown Eyes". Potonja, izvorno objavljena kao singl 1985., također rabi okvirnu, dvostruku naraciju i povezuje naturalističke slike vojnika (i pijanaca) rasutih (dijelova) tijela s (pomalo sablasnom) čežnjom za smeđim očima kao simbolom jednom, čini se, posjedovane (ljubavne) nedosezivosti, odnosno simbolom čežnje za nedosezivim kao takvim. Kao dosta puta u svojim uradcima, Shane se referira na druge autore, izvođače i djela – ovdje na Johnnyja Casha i klasičnu over the top pjesmu "A Thing Called Love" te na "My Elusive Dreams" u izvedbi Raya Lynama i Philomene Begley – ali "A Pair of Brown Eyes" kao da je najviše prožeta duhom Schopenhauera. Oporost i osjetljivost, krv i blato, ptice koje cvrkuću na drveću i povjetarac, sve zajedno čini svijet te nevjerojatne pjesme o čežnji kao smislu ljubavi i egzistencije. Samo da je nju napisao i otpjevao u životu, Shane MacGowan bio bi veliki kantautor, ali (srećom) njegov je opus mnogo širi, prepun nezaboravnih stihova poput onih iz "Rainy Night in Soho" koji zvuče kao njegov životni credo – "I'm not singing for the future / I'm not singing of the past / I'm not talking of the first times / I never think about the last." ("Ne pjevam za budućnost / Ne pjevam o prošlosti / Ne govorim o prvim vremenima / Nikada ne razmišljam o posljednjim.")
Nick Cave napisao je povodom Shaneova odlaska: "Prelijep i oštećen čovjek, koji je utjelovio vrstu čistoće i nevinosti i velikodušnosti i spiritualne inteligencije kao nitko drugi." Nema boljih riječi za oproštaj.
