Za razliku od hrvatske javnosti koju ovih dana potresa najava popisa izdajnika zemlje – duhoviti odgovor građana na tu ideju vijest je i u srpskim medijima – javnost u Srbiji je, čini se, već oguglala na sve takve pokušaje. Nije ni čudno, to traje već više od 25 godina, kad su liste nepoćudnih bile što javne, što tajne i kad su toliki novinari, suci i ostali ostajali bez posla, a neki, kao što se zna, i bez glave.
Paralelno s najavom još neraspisanih i izvanrednih parlamentarnih izbora događa se porast nasilja: od prebijanja ljudi (novinari, članica Savjeta za borbu protiv korupcije Miroslava Milenović, funkcionar Ministarstva znanosti Milovan Šuvakov itd.) do skandala na lokalnim izborima u Beloj Crkvi, u kojoj su naprednjaci s početnih nekoliko mandata tokom mjeseci uvjerili članove drugih stranaka da prelete u njihovo jato, pa su uz jake snage privatne zaštitarske organizacije uspjeli preuzeti vlast. Sve uz suzavac i biber-sprej i sa sumnjivim ugovorom sa zaštitarima, koji je nakon nekoliko dana objavio MUP Srbije, ali bez djelovodnog broja i svega onoga što pravilno i na vrijeme zaključen ugovor mora imati.
Tek što se stišalo belocrkvansko nasilje (za koje demokrati i Liga socijaldemokrata Vojvodine optužuje naprednjake, a ovi pak njih), stigla je vijest da je netko na Kući ljudskih prava u Beogradu tokom noći porazbijao izloge. Policija je napravila uviđaj, zapisnik i sve što treba, pa se i dalje čeka epilog, vjerojatan kao i svi dosadašnji – ne zna se počinitelj.
Ljiljana Smajlović, glavna urednica ‘Politike’, i sama je godinama radila za američku organizaciju IREX koju je financirala američka državna agencija USAID i živjela, između ostalog, od mrskih američkih dolara
Za to vrijeme, u pozadini se odvija pravi rat protiv nevladinih organizacija i medijskih udruženja. ‘Najstariji dnevni list na Balkanu’, provladina ‘Politika’ (i dalje nejasnog vlasništva, ali dijelom jasno u vlasništvu države) objavila je nekoliko tekstova u kojima prebraja koliko je novca dobila koja nevladina organizacija, kao i Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) i Nezavisno društvo novinara Vojvodine (NDNV) iz stranih izvora. Na stranu to što su sve donacije tih organizacija i udruženja jasno navedene na njihovim internetskim stranicama, kao i iznosi danog novca na stranicama donatora, iz ‘Politikinih’ tekstova jasno proizlazi da je riječ o stranim plaćenicima koji novac dobivaju s trulog Zapada, pa čak i SAD-a, države koja se u posljednjih nekoliko afera jasno isticala kao dio nekakve tajkunsko-medijsko-strane zavjere protiv aktualne vlasti, pogotovo premijera Aleksandra Vučića.
Sve to se događa pod uređivačkom palicom Ljiljane Smajlović, glavne urednice ‘Politike’, koja je ujedno i predsjednica Udruženja novinara Srbije (UNS), onog koje je početkom 1990-ih napustio svatko tko je držao do novinarske etike, i koja je i sama godinama radila za američku organizaciju IREX koju je financirala američka državna agencija USAID i živjela, između ostalog, od mrskih američkih dolara. S time da ona ni tada ni danas nije izdajnica, za razliku od predsjednika druga dva novinarska udruženja, Dinka Gruhonjića, kojeg fašisti iz našeg sokaka odavno pokušavaju uvrijediti zovući ga Sabahudinom, i Vukašina Obradovića, kojeg također napada i kuso i repato, pogotovo nakon skandala kad je ministar policije dr. Nebojša Stefanović proročki najavio da će ‘jedan predsjednik jednog udruženja’ izaći u javnost s informacijama o praćenju ‘jedne novinarke iz vremena Slobodana Miloševića’.
Tu su aferu praktički pokopali TV Pink i vlasnik tabloida ‘Informer’ Dragan Vučićević, najprije opstrukcijom NUNS-ove konferencije za novinare, a zatim izvrtanjem činjenica, opet po onoj već znanoj mantri tajkunsko-medijsko-strane zavjere protiv vlasti. Sada se u sve to uključila i ‘Politika’: prljavi rat između Pinka i ‘Informera’ s jedne i tabloida ‘Kurir’ s druge strane traje već mjesecima. Sve je počelo kad je krenula priča o tome da ‘Kurir’ želi kupiti ‘Politiku’ i ‘Večernje novosti’, čemu je kao dokaz imao poslužiti snimljeni iskaz Miroslava Bogićevića, tajkuna (koji je državi dužan za porez, kao što su to i mnogi drugi bliski vlasti), koji je govorio o pritiscima Borisa Tadića na njega da uđe – kako se to tvrdilo – u vlasništvo ‘Politike’, da bi potom nešto muljao s porodicom Rodić, vlasnicima ‘Kurira’. Ratovalo se potom otvorenim pismima vlasnika Pinka Željka Mitrovića Aleksandru Rodiću (ta se nepismenost i blesavost ne daju prepričati), da bi kulminiralo nakon što je ‘Kurir’ objavio priču da je njihov bivši direktor Aleksandar Kornic bio ucjenjivan od Vučićevića i još nekih (nejasna je bila uloga premijera Vučića), nakon čega je premijer otrčao na poligraf, a u onom vikend izdanju državnog udara na TV Pinku Kornic je bio predstavljen kao bolesnik s ‘dijagnozom f’.
Ta je priča legla, da bi prošlog tjedna TV Pink emitirao prvi dio emisije ‘Medijsko blato’: snimljen očito skrivenom kamerom, dozlaboga lošeg tona (tako da se pribjeglo titlovima), spomenuti Kornic šmrče kokain, u kadrovima je samo on, pa potom odgovara na pitanja nekoga koga u kadru nema (samo se pojavljuje ruka koja otresa pepeo, i tako dvaput, da bi se duplim trajanjem pojačalo to da se radi o kokainu). Sve je, dakako, smušeno i nejasno, osim činjenice da je netko čovjeka, koji je u problemima, navukao i iskoristio.
Slijedi prva ‘Teška riječ’ na TV Pinku, u kojoj ‘informerski’ Vučićević kuka s novinarom ‘Politike’ o tome da se nitko od medija ne oglašava povodom snimka. To je i svakog dana na naslovnici njegovog tabloida, pa slijedi i druga emisija tjedan dana poslije, u kojoj se Vučićevićevoj priči o neprijateljima pridružuje Ljiljana Smajlović, koja ne protestira na etiketiranje NUNS-a i NDNV-a kao ‘parapolitičke organizacije’, kao i drugih medija kao ‘žute ološ elite’, a nijema ostaje i na prozivanje Vukašina Obradovića koji je odbio sudjelovanje u tom opskurnom okruženju, pa je i njemu Željko Mitrović morao pisati nepismeno otvoreno pismo.
U međuvremenu, još jedan ‘žuti izdajnik’, direktor RTS-a Dragan Bujošević, objavio je iznose plaća u tom javnom servisu, u čiji su Upravni odbor voljom vlasti upravo izabrani živopisni i napredni članovi. Za razliku od ‘žutog Bujketa’, i Ljiljana Smajlović i Ratko Dmitrović odbili su objaviti plaće u ‘Politici’ i ‘Večernjim novostima’; lakše je druge stavljati na izdajnički stup, a da se ne zna koliko to zapravo košta, i to porezne obveznike.
