konvèrtīt – pren. pejor. onaj koji je zbog materijalnih, profesionalnih i sl. razloga prihvatio ideologiju ili politiku koju je prije pobijao (bez obzira čini li to iz uvjerenja ili ne); prebjeg
Vladimir Anić, ‘Veliki rječnik hrvatskoga jezika’
Antituđmanovska fronta okupljala je 1990-ih brojne intelektualce iz građansko-liberalnog spektra: profesore, znanstvenike, aktiviste za ljudska prava… No pojedini kritičari HDZ-ovog režima od tada su postali preobraćenici u službi domoljubne desnice i neokonzervativnih građanskih inicijativa poput U ime obitelji ili Narod odlučuje koje nastoje umanjiti stečena ljudska i manjinska prava. U nastavku teksta donosimo portrete nekolicine tzv. intelektualnih konvertita koji su u međuvremenu ‘prihvatili ideologiju ili politiku koju su prije pobijali’.
Zov Sirakuze
Bivša potpredsjednica Liberalne stranke i članica ORaH-a, povjesničarka Andrea Feldman, nedavno je dala svoj potpis za dva referendumska pitanja građanske inicijative Narod odlučuje za promjenu izbornog sustava. Ona ne vidi ništa sporno u tome da zastupnici nacionalnih manjina ne bi više imali pravo odlučivati o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna. ‘Što se predstavnika nacionalnih manjina tiče (…), predložena promjena otklonila bi od njih teret odlučivanja o Vladi i proračunu i animozitet koje njihovo, nerijetko političko trgovanje u Saboru izaziva, te bi ih osokolila da se aktivnije nego što je to do sada bio slučaj pozabave temama i problemima svoje nacionalne zajednice’, izjavila je Feldman na portalu Narod.hr.
Ova izjava u koliziji je s onime za što se zalagala na početku svog javnog djelovanja: za zaštitu manjina, veću participaciju žena u politici, homoseksualna prava, osudu nasilja u obitelji, o čemu je pisala u knjižici pod naslovom ‘Zov Sirakuze ili zašto sam u politici’.
Ta pionirka feminizma, kako joj vole tepati, 2016. godine na portalu Direktno.hr predsjednicu je opisala kao skromnu djevojku s Grobnika i model koji treba slijediti: ‘Uspon Kolinde Grabar Kitarović predstavlja uspjeh feminističkih ideja (…) Posebno je važan, u odgojnom, ali i feminističkom smislu, učinak koji ova pobjeda (na predsjedničkim izborima 2015., op.a.) može imati na generacije djevojaka i mladih žena koje u prvoj hrvatskoj Predsjednici mogu vidjeti svoj uzor’, napisala je Feldman.
U rujnu 2017. zajedno sa suprugom Ivom Bancem uveličala je svadbu desničarske ikone Velimira Bujanca, a povezivalo je se i sa zagrebačkim izbornim stožerom Brune Esih.
Tuđman kao božja kazna
Devedesetih je godina povjesničar Ivo Banac u Feralu pisao žestoke antituđmanovske kolumne: ‘On je bio nesreća za narod i državu (…) Franjo Tuđman nije bio Božji izaslanik (…) prije će biti da je Tuđman došao kao božja kazna’; ‘Tuđmanova je zasluga da se danas u Hrvatskoj slobodno brani ustaški režim (…)’; ‘Od 1990. u Hrvatskoj se relativizira i rehabilitira povijesna uloga hrvatskih fašista’; ‘Kako smatram da je najminimalniji preduvjet za hrvatsku budućnost upravo nestajanje HDZ-a, mogu se samo nadati da će sve stranke osim HDZ-a biti i ostati posve ‘nedržavotvorne’ (…).’
U novom mileniju revno pobija samoga sebe pa odbacuje tezu da u Hrvatskoj djeluju oživljeni profašistički, proustaški resantimani i snage. Portal Forum sažeo je neke Bančeve pisanije u kojima sada glorificira Tuđmana i HDZ: ‘Hrvatska je, u smislu da je nezavisna zemlja, sigurno na tragu onoga što je Tuđman zacrtao. Ono što je važno jest da je on doista bio za hrvatsku nezavisnost’; ‘Ali ne može se tvrditi što je jedna od ključnih patki SDP-a, da je HDZ neka razbojnička stranka, a oni su čisti kao ljiljan. To nije točno (…).’
Ministar zaštite okoliša u Račanovoj vladi desetak godina kasnije oduševljava se Tomislavom Karamarkom i njegovom najavom lustracije. Gorljivo brani i bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u aferi s ustaškom kapom. U organizaciji Požeške biskupije održao je 2017. predavanje u kojem je ustvrdio da je ‘ustaštvo dijelom predmoderni pokret jer baštini tradiciju hajdučkih pokreta i ne može se poistovjetiti s modernim fašističkim pokretima u Italiji i Njemačkoj’. Pseudodržavotvorstvo koje je je nekada kritizirao i za koje je konstatirao da je unosan posao vratilo mu se kao bumerang.
Od Oluje do Mamića
Ivan Zvonimir Čičak, dugogodišnji predsjednik nekada uglednog Hrvatskog helsinškog odbora, tijekom 1990-ih se zalagao za ljudska prava i ukazivao na zločine što su ih počinili pripadnici HV-a, pogotovo nakon akcija Bljesak i Oluja. No odlaskom najboljih ljudi iz te nevladine organizacije Čičak je počeo tražiti povod za njezino djelovanje na sve strane, pa tako i u obrani ugroženih prava Zdravka Mamića.
Kao kolumnist Jutarnjeg lista 2010. je osuđen za klevetanje pomorskog kapetana Krista Laptala: Laptalo je najprije bio optužen, a potom zbog nedostatka dokaza u Grčkoj oslobođen za šverc droge, dok ga je Čičak praktički proglasio ozloglašenim narkotrafikantom. Iste godine pokrenuo je hajku na ovaj list zbog naslovnice ‘Obadva su pala’.
Ovom članu saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije i u više navrata posebnom izaslaniku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na meti su posebno novinari. Tako je u emisiji ‘Otvoreno’ u travnju ove godine novinarke Ivanu Dragičević i Zrinku Vrabec Mojzeš bez dokaza javno optužio da ih je finsko veleposlanstvo u Hrvatskoj poslalo u Finsku kako bi intervjuirale predsjednika Saulija Niinistöa i to na način koji šteti ugledu Hrvatske. ‘One su predsjednika Finske pokušale uvjeriti da ne dođe ovdje jer ovdje buja ustaštvo. Između ostalog, uvukle su ga na raspravu o hrvatskom grbu koji je ustaški zato što počinje s bijelim poljem. To nabacuju i na predsjednicu Republike. Ja sam to prostudirao. Ti koji tvrde da je hrvatski grb koji počinje s bijelim poljem ustaški grb zapravo tvrde da je hrvatski narod genocidan narod’, izjavio je u ‘Otvorenom’ Čičak.
Janjičari u Novostima
‘Ova je zemlja propala zbog ljudi kao što je Prosperov Novak’, napisao je nedavno kolumnist Jutarnjeg Jurica Pavičić. Pišući o darovitom povjesničaru književnosti koji je 1990-ih drugovao s Vladom Gotovcem i ‘važio za personifikaciju uljuđenog liberalnog mainstreama suprotstavljenog tuđmanističkom prostaštvu’, Pavičić zaključuje da je Novak ‘odlučio biti estradni umjetnik i za novac glupima špilati glupana da bi ih servisirao intelektualnom topničkom podrškom’. Pa tako kao komentator u emisiji ‘Pola ure kulture’ niže optužnice protiv svojih neistomišljenika: Predraga Lucića lani je nazvao monstrumom komunizma i Jugoslavije. Za nacionalnu izdaju, piše portal Telegram, optužio je i Olivera Frljića, Dubravku Ugrešić, Predraga Matvejevića…
Meta Novakovih stalnih napada je i bivši voditelj kurikularne reforme Boris Jokić, za čiju je disertaciju rekao da je soroševski rad. Na nedavnom predavanju ‘Hrvatski književni kanon’ u Sisačkoj biskupiji, uz podršku glumca Božidara Alića i biskupa Vlade Košića, Novak je između ostalog izjavio: ‘Mi smo danas svjedoci jedne ofenzive ljudi koji se bore protiv hrvatskog identiteta i obitelji te hrvatskog školstva.’ I još: ‘Istaknuo bih proglašavanje u Hrvatskoj opasnim svega što je navodno nastalo na temeljima zla takozvane ustaške države. Iz tog ‘straha’ stvara se ideja koja je vidljiva u svakoj Frljićevoj predstavi ili nekoj drugoj intervenciji o kripto-ustašama. (…) Druga, vrlo opasna teza, tiče se Domovinskog rata i opskuriranja svega što se dogodilo u to vrijeme u vezi s njegovim izvorima, rezultatima i ljudima koji su ga vodili. To je najvidljivije u jednoj publikaciji (…) Novosti Srpskog narodnog vijeća, a uređuju ga ‘janjičari’ nekadašnjeg Feral tribuna (…) na način da prikazuju našu borbu i Domovinski rat pesimistično i užasno mračno te kao nešto što se ne bi trebalo uvesti u naš obrazovni prostor.’
‘Tužna je pripovijest o Slobodanu Prosperovu Novaku, nekad uglednom profesoru književnosti na Yaleu, danas tek ocvaloj, jeftinoj intelektualnoj prostitutki i krasopiscu skupih brošura za luxury resorte’, napisao je lani u svojoj kolumni Boris Dežulović.
Nije istina…
‘Ima tko je u ovoj zemlji zadužen za istinu!’ mogao bi, poput Ilije Čvorovića u ‘Balkanskom špijunu’, uskliknuti Zdravko Tomac, bivši komunistički funkcioner i član Partije, zatim istaknuti SDP-ovac, a danas pobornik domoljubne desnice. ‘Nije istina da sam bio visokopozicionirani političar u Savezu komunista Hrvatske’; ‘Moji politički stavovi sedamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća nisu se promijenili te je velika podvala podmetati da sam doživio moralni preobražaj u ozbiljnim godinama’, piše Tomac u svojoj knjizi ‘Hrvatski patriotizam’.
Tomac je danas član nečega što se samoprozvalo Hrvatskim nacionalnim etičkim sudištem, koje je donijelo nekoliko presuda za moralnu nacionalnu veleizdaju nekolicini današnjih liberalnih intelektualaca. Negira postojanje ekstremne desnice u Hrvatskoj, a u navedenoj knjizi hvali se susretima s pripadnicima političke emigracije koji su, piše on, lažno optuženi kao ustaše: Vinkom Nikolićem, Ivom Korskym, Ivom Rojnicom i drugima.
‘Na promociji njegove knjige Memoari u Mostaru, Tomac je potvrdio da je možda najbjednija i najkarikaturalnija pojava u novijoj hrvatskoj povijesti (…) i kao takav je vrijedan više sažaljenja nego kritike’, napisao je 2012. Franjo Šarčević na portalu Prometej.ba. Tomac se tom prilikom divio, piše dalje Šarčević, tada još neosuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku, govoreći ironično da je ‘kriv jer je u svoju vikendicu i svoj stan primio, hranio i liječio muslimanske izbjeglice’. Također, kao jedinu Tuđmanovu grešku naveo je to što je pristao na ukidanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, u čemu se, primijetit ćete, s Tomcem slaže sljedeća osoba o kojoj pišemo.
Feralova siročad
Dečko koji obećava. Tako je javnost na području bivše države nekoć doživljavala mladog studenta talijanistike i urbanog gerilca Ninu Raspudića, koji je 2005. zajedno s piscem Veselinom Gatalom organizirao akciju postavljanja spomenika Bruceu Leeju u njihovom rodnom Mostaru kako bi ukazali na besmislenu podjelu grada na hrvatski i bošnjački dio. Nekadašnji suradnik Feral Tribunea kasnije će lamentirati kako u Novostima koje izdaje SNV piše previše Hrvata i kako se tu smjestila ‘Feralova siročad’. Ovaj profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu podržao je lanjsku histeriju oko preimenovanja Trga maršala Tita i prosvjedovao protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. ‘Tuđmanino’, kako ga je svojedobno nazvao Predrag Lucić, ideološki je blizak neokonzervativnim udrugama pod vodstvom Željke Markić. Ipak, u vezi prvog hrvatskog predsjednika ima jednu zamjerku: smatra da je ‘Tuđmanov veliki grijeh bio ukidanje Herceg-Bosne’.
Dobar dan, Hrvatska
Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, na čijem je čelu svećenik i povjesničar Stjepan Razum, javno zastupa revizionističke stavove prema kojima je Jasenovac u vrijeme NDH bio samo radni logor, a logor smrti postao je tek kada su ga nakon Drugog svjetskog rata preuzeli Titovi partizani. Nekadašnji novinar Novog lista, novina koje su 1990-ih bile jedan od rijetkih medijskih centara otpora tuđmanizmu, svoje teze je nedavno plasirao i na javnoj televiziji, u emisiji ‘Dobar dan, Hrvatska’, a zbog lavine reakcija HRT se na kraju morao ograditi od stajališta iznesenih u emisiji od 30. svibnja.
Tuđman – od rigidnog komunista do antikomunističkog nacionalista
Koji su osobni motivi koji u relativno kratkom vremenskom razdoblju pojedinca vode ka konvertitstvu? Je li riječ o primamljivim sinekurama ili intelektualnom brendiranju, tj. zadržavanju vlastitog utjecaja u javnosti? Ili pak o ideološkom zaokretu? Stevo Đurašković, docent na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, kaže za Novosti da o tome možemo samo spekulirati.
- Meni se čini da ti procesi idu postupno. To da ljudi, pa tako i javni intelektualci, mijenjaju svjetonazore i mišljenje nije sporno, prirodno je da se ljudi mijenjaju. Zapravo, upravo suprotno spada u mit, poput onoga kako je Franjo Tuđman od najmlađih dana bio isti hrvatski državotvorac kao i 1990-ih, a ne da je u jednom razdoblju života postupno, iz raznih razloga, od rigidnog komunista postao antikomunistički nacionalist - kaže Đurašković.
Dodaje kako je velik broj francuskih intelektualaca komunista nakon objavljivanja Solženjicinova ‘Arhipelaga gulag’ u Francuskoj i posljedičnog otkrića strahota gulaga postupno konvertirao u perjanice tzv. nove desnice, poput Francoisa Fureta ili Stephanea Courtoisa.
