Nema baš puno osoba u teatru, naročito u današnje vrijeme, koje se s tolikom strašću, energijom i samoprijegorom posvećuju ovom divnom, ali tako nestalnom i nepredvidljivom poslu kao što to čini glumica i redateljica Senka Bulić. Može se reći da je njezina kazališna ljubav sačinjena od neke vrste vulkanskog materijala: odrasla je u splitskom Getu, bučne ulice s okusom Mediterana bile su joj pozornica a prve korake na sceni naučila je u splitskom dramskom studiju Titovi mornari. Vrlo rano počela je glumiti u predstavama splitskog kazališta, s glumcima takve radijacije kao što su Zdravka Krstulović, Ivica Vidović, Boris Dvornik, Rade Šerbedžija, Miodrag Krivokapić i mnogi drugi. Htjela je postati rock zvijezda i s motorom od 750 kubika pokoriti svijet, ali to barutno punjenje eksplodiralo je na drugoj strani: na pozornici je igrala pobunjenice i buntovnice od starih Grka do generacije iz '68. koja je jurišala na nebo, od Fedre i Bakhi, do Crne kraljice i Patti Smith, želeći uvijek viknuti da alternativa slobodi jednostavno ne postoji. "Dušo, pronađi ono što voliš i dopusti da te to ubije", rekao je nemogući književni vagabund Charles Bukowski. U tom veličanstveno opasnom prostoru neprestano se kreće Senka Bulić, igrajući i režirajući predstave, s neobuzdanom mišlju kako će joj otprilike svaka od njih biti posljednja. Samo tako, stavljajući kartu uvijek na sve ili ništa, Senka je mogla osnovati kazalište Teatar Hotel Bulić, eminentno autorske orijentacije, koje je svojom autentičnom i vitalnom poetikom i hrabrim temama uzbuđivalo mnoge duhove. "Ti si luda", govorili su joj prijatelji. "Bogme jesam", odgovarala je. U tom kazalištu nisu se igrali hitovi, ni prežvakani naslovi s figom u džepu već provokativni autori ostavljeni na margini: Artaud, Genet, Mishima, Salinger, Koltès i drugi. Njene predstave bile su otkazivane odlukama sitnih općinskih moćnika, a dežurni kulturtregeri često su je gledali poprijeko. Ali nije pomoglo: Senka Bulić je radila s takvim nepopravljivim tipovima kao što su Mrle i Prlja iz Leta 3, raspravljala je na pozornici o Bogu, ratu u Vijetnamu, demokraciji, ženskoj seksualnosti i svemu drugome. Osim potrebne ludosti, u teatru treba posjedovati i rafinirani nerv za mnoga pitanja i ustrajnost u istraživanjima a to oružje Senka Bulić bez sumnje ima: hvata se u koštac s Krležinom ostavštinom, Shakespeareovim suvremenicima i današnjim turbulentnim autorima Južne Amerike. Hotel Bulić održao se punih 20 godina, ponajviše zaslugom samurajske energije ove teatru posvećene i srčane žene. Još nešto: ova glumica i redateljica ima u sebi očito mnogo više energičnosti nego što bi sebi pripisali mnogi muškarci, ali samo jedna fina duša poput njene može stvarati kazalište s tako puno osjećajnih, nježnih i bolnih nijansi. Ona ne izvikuje okolo bijesne parole o teatru i društvu već tiho tka svoje kazališne kreacije pune naboja i smisla. Danas, s tim zagasitim sjajem u očima i isukanim umjetničkim mačem, Senka Bulić stoji pred vratima novog izazova: postala je ravnateljica Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Kako će izgledati sudar ove žene koja kroz teatar prolazi kao srebrnasta buktinja i varaždinskog kazališta uronjenog u građansku tradiciju sjeverne Hrvatske?
Sigurno ću se angažirati oko dovođenja nekih važnih imena koja sam i prije imala u vidu, primjerice Tamása Aschera, Viktora Bodóa, jakih redateljskih imena iz Mađarske, ali i redatelja iz Slovenije, Velike Britanije… Zanima me povezivanje i s teatrima u regiji
Kako ćete u svojim umjetničkim promišljanjima buduće vizije ovog teatra povezati njegov kulturalni okoliš s aktualnim temama i estetskim izazovima ovoga vremena?
Uvažit ću specifičnosti podneblja i njegovu vezu s našim srednjoeuropskim nasljeđem. Želim kroz tradiciju prepoznavati suvremene motive i reflektirati autentične probleme našeg svijeta. Na taj način će se iz lokalnog graditi odnos prema svim ostalim širim društvenim kontekstima. Jedna od specifičnosti repertoara ovog teatra je i kajkavska tradicija pa tu isto vidim mogućnost da se kroz taj dijalekt progovara o velikim dramskim mjestima i mučnim problemima. Ne mislim da treba inzistirati samo na komercijalnom potencijalu toga govornog izraza i dijalekta.
Kako bi izgledala umjetnička energetska čvorišta na kojima ćete graditi repertoarni koncept varaždinskog teatra?
Repertoar će imati ishodišta od antike do naših suvremenih uzbudljivih poetika. Otvorit ću kazalište prema novim čitanjima, naručivat ću tekstove, promovirati autore koji već imaju odlične tekstove, ali ih nitko nije postavljao. Dužnost javnog kazališta je ponuditi spektar različitih umjetničkih perspektiva. To nije samo stvar mog senzibiliteta, nego i obaveze koju javno kazalište mora imati prema svom okruženju.
Krize bez rješenja
Imate li već na umu određene teme, pa u skladu s tim i pisce koje biste kao ravnateljica ovog teatra željeli da se propituju na vašoj sceni?
Htjela bih otvarati različite teme koje bi povezivale naše projekte. Živimo u vrlo nesigurnom svijetu, bez stabilnih oslonaca, u više kriza bez ideja o skorim rješenjima. Gorući su nam mnogi problemi, od migracija, posljedica pandemije, geopolitičkih preslagivanja, stalnih ratnih prijetnji, neizbježnih ekoloških problema, općenito nesigurnih uvjeta rada i života. Čini se kao da poraze ne znamo pretvarati u bolje prilike. U takvim vremenima važno je primjerice igrati Martina Sperra, koji nas u svom tekstu upozorava da netrpeljivost iz koje se rađa fašizam ne pripada samo prošlim razdobljima, zatim Brechta koji nam kroz "Majku Hrabrost" pokazuje u što se pretvaramo kad preživljavamo pod svaku cijenu. Puno je danas tema i motiva pa ću reagirati i na sve nove okolnosti koje budu važne za izbor naslova i redatelja.
Sigurno je da ćete htjeti pomaknuti ovo kazalište u nekom vašem željenom smjeru. Vođenje teatra podrazumijeva, naročito kod nas, i sijaset problema, od formalnih, financijskih, do međuljudskih i drugih. Kako ćete pristupiti nečemu što se tvrdo zove organizacija posla?
Već sam radila u organizacijski i politički različitim uvjetima. Odgovorno sam se nosila postavljanjem realnih budžeta, ali uz stalne zahtjeve da se osigura više sredstava za umjetnike. To su modeli u kojima je puno toga zadano, ali radit ću na tom da kazalište bude funkcionalno. Mislim da je odgovornost vodeće osobe da uključi sve ljude iz kazališta na način da ih zaljubi u projekte i poslove koji rade. Važno je svima koji rade u kazalištu posao učiniti smislenim preko repertoara i živih predstava, a ne održavati model tek rutinskog ispunjavanja zadataka.
Rad na nezavisnoj sceni je neizvjesniji, ali s većom slobodom izbora tema, materijala i suradnika. Pokušat ću sva svoja iskustva koristiti za što bolje funkcioniranje u jednom drugačijem mehanizmu
Tko će biti vaši anđeli pomagači? Svjetovno rečeno, na kakav tip suradnika računate?
Računam na ljude s kojima mogu graditi važan repertoar i koji će ambiciozno pristupiti poslu sa mnom. U pregovorima sam s nekoliko ljudi od kojih uskoro očekujem odgovore u vezi ponude da rade u Varaždinu.
U Hrvatskoj, regiji pa i u bližem evropskom kontekstu ima čitav niz redatelja ozbiljnog umjetničkog i autorskog renomea. Na koje od njih ćete računati u kreiranju repertoarne piramide varaždinskog kazališta?
Slažem se da postoje čitav niz redatelja koji u nas i premalo gostuju i premalo rade. Uz hrvatske redatelje, Paola Magellija, Krešimira Dolenčića, Ivana Plazibata, da samo neke spomenem, sigurno ću se angažirati oko dovođenja nekih važnih imena koje sam i prije imala u vidu, primjerice Tamása Aschera, Viktora Bodóa, jakih redateljskih imena iz Mađarske, ali i redatelja iz Slovenije, Velike Britanije… Zanima me povezivanje i s teatrima u regiji. Željela bih stvoriti kazalište po uzoru na najbolje slovenske, mađarske, austrijske i slične teatre. To su za mene važna kazališta, u koja trebamo gledati kad razmišljamo o dobrim modelima.
Pedagoški rad
Koliko su na vaše umjetničko iskustvo djelovale mnoge promjene koje su se dogodile u senzibilitetu teatra posljednjih 20 godina?
Možda nije bilo toliko radikalnih promjena kakvima smo svjedočili ranije, kad se značajno mijenjao izvedbeni krajolik. Zadnjih dvadeset godina mislim da je generalno najprisutnije političko kazalište. Etablirali su se jaki autori koji su mijenjali odnos prema mnogim temama i formama. Meni je osobito značajan Milo Rau, koji ima uznemirujuću estetiku i pogađa senzibilitet gledalaca od površine kože do dubine svijesti. Ono što je međutim važno jest da bi odgovorni umjetnici trebali prihvaćati različite utjecaje, ali je ključno da zadrže autentično autorstvo.
Osobno i dobronamjerno pitanje: kako će se duh Mediterana u vama složiti sa stanovitom srednjoevropskom uzdržanošću varaždinskog podneblja?
Svaka boja je korisna i svaka različitost je dobrodošla u bilo kojoj sredini. Živim većinu života izvan Dalmacije i poznat mi je kontinentalni život i mentalitet.
Dolazite iz miljea nezavisne kazališne scene. Koliko će vam to iskustvo pomoći u vođenju, uvjetno rečeno, strogo institucionalnog kazališta?
Prelazila sam već iz institucija u nezavisne uvjete i obrnuto. Na nezavisnoj sceni smo razvili strategije preživljavanja, uz silni entuzijazam bez kojeg ne bismo opstali. Rad na nezavisnoj sceni je neizvjesniji, ali s većom slobodom izbora tema, materijala i suradnika. Pokušat ću sva svoja iskustva koristiti za što bolje funkcioniranje u jednom drugačijem mehanizmu.
Kako će vaše propulzivno Kazalište Hotel Bulić koje ste do sada vodili nastaviti dalje?
Prestajem biti odgovorna osoba u Kazalištu Hotel Bulić, ali će ono nastaviti funkcionirati u skladu s razlozima zbog kojih je i osnovano. Suradnici koji preuzmu vođenje nastavit će se baviti pitanjima koja se provlače kao motivacijska i umjetnička nit već više od dvadeset godina. Bavili smo se i dosad tekstovima koji nisu uobičajeni u našem kazalištu ili su rjeđe izvođeni, od Elfriede Jelinek, Copija (Raúla Damontea Botana), Artauda, "Kurlana" Mirka Božića i velikih klasičnih tekstova, kao što su "Nora" i "Hedda Gabler", do zadnje premijere "Eduarda Drugog", prvog prijevoda tog teksta Christophera Marlowea na hrvatski.
S obzirom na to da u tom kazalištu imate velikog iskustva u radu pedagoških glumačkih radionica, kakve planove imate za rad Kazališnog studija mladih u varaždinskom kazalištu?
Kazalište Hotel Bulić zadnjih je nekoliko godina organiziralo brojne radionice uživo i online. Radi se o radionicama glume, pokreta, pisanja i likovnosti kojima se dobiva uvid u različite aspekte stvaranja u suvremenom kazalištu. U suradnji s pedagozima, u varaždinskom kazalištu ću nastaviti raditi na daljnjem širenju interesa za nove polaznike. Kroz vlastiti pedagoški rad sam shvatila koliko je važno da se umjetnici uključe u kazališno obrazovanje mladih. Važno je ponuditi perspektivu, znanje i vještine, koje su često iskoristive i u nastavnom procesu. Time odgajamo buduće gledatelje od kojih će se neki sigurno i sami kasnije baviti umjetnošću.
Da li ćete se u ovom kazalištu željeti i dalje ostvarivati kao glumica i redateljica? Imate li već nešto konkretno u vidu?
Zasad mi to nije u planu, ali ne odbacujem tu mogućnost. U Varaždinu imam druge upravljačke odgovornosti i obaveze. U projektima izvan HNK Varaždin vjerojatno neću odbiti dobre glumačke i redateljske prilike.
Kada bi se ono što želite učiniti u varaždinskom kazalištu moglo sažeti u jedan moto, kako bi on glasio?
Nitko, nitko kao mi.
