U posljednje vrijeme, sve češće se dade pročitati kako su ustaški dječji logori za Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj zapravo bili svojevrsna prihvatilišta, gotovo bi se reklo, dječji vrtići. Najdalje se u takvim tvrdnjama otišlo prije pola godine na skupu koji je, pod krovom Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, organiziralo Hrvatsko kulturno vijeće na temu: ‘Istina i monstruozne laži o dječjem domu za ratnu siročad u Jastrebarskom od 1941. do 1945.’ Zaključeno je na njemu da se u Jastrebarskom 1942. godine zapravo nalazilo humano dječje prihvatilište i lječilište, a nikakav logor, kako to danas tvrde navodni neprijatelji Hrvatske.

Dječak od desetak godina, prepoznavši partizana koji je jurišao na logor Jastrebarsko, povikao je glasno: ‘Eno mog čiče!’ Časna sestra je zgrabila kramp i udarala ga dok nije izdahnuo

Pozivnice za ovaj važan skup, kao i priliku da objasne svoju tezu o dječjem vrtiću, dobili su stručnjaci i samozvani povjesničari, sve jedan važniji od drugog; Đuro Vidmarović, Hrvoje Šlezak, Ante Beljo, Polona Jurinić, Juraj Batelj, Igor Vukić i drugi. S obzirom na sastav eminentnih i preciznih znanstvenika, začuđuje da niti jedna pozivnica nije bila uručena barem nekom od brojnih pitomaca tog humanog prihvatilišta, tada dječaka i djevojčica, a danas vremešnih stanovnika Banije, Korduna, Bosne i drugih krajeva.

Možda su organizatori mislili da su svi oni već davno pomrli, ne daj Bože, neki još kao djeca u humanom jastrebarskom obdaništu, pa ih je bilo besmisleno zvati na tako važan i stručan skup. Ako su neki i živi, vjerovatno su sve zaboravili jer je to sve bilo tako davno, a oni su već stari i senilni. Ali, prevarili su se: oni su tu, žive svojim staračkim životima i niti su zaboravili, niti su senilni. Zato na njihova vrata poštar i nije donio pozivnicu za tako važan skup. Nije teško zaključiti da pojedini kuhari povijesti, koji sebe smatraju stručnjacima i poznavateljima NDH, vrlo dobro znaju kome treba slati pozive za tako važne skupove, kako im ne bi tamo nekakva baka ili đed, svojim pričama i lažima, sve pokvarili.

Kao sedmogodišnja djevojčica, Anđelija Mačešić iz Donje Brusovače prošla je pakao ustaških ‘dječjih vrtića i obdaništa’ i upravo bi vitalna baka Anđa, ovakve pomno pripremane i dobro osmišljene zloguke teze, sa svega nekoliko rečenica mogla pretvoriti u prah i pepeo.

Tek što je počeo rat, u kasno proljeće 1941. godine Anđinog oca Milu Momčilovića i njegovu dvojicu braće, Marka i Petra, ustaše su odveli na Mehino stanje kraj Kladuše, gdje su pobijeni uz hiljade drugih stanovnika Banije i Korduna. O tom događaju svjedoče danas tri spomenika koji označavaju mjesto masovnog pokolja. Dvije godine prije rata, umrla je Anđina majka Dragica, pa je šestogodišnja djevojčica ostala sama s troje braće i sestara. Nekako su uspjeli preživjeti do početka 1942. godine, a kako je opasnost od ustaša postajala sve veća, Anđa i njene strine odvedene su na Petrovu goru.

Posjetila nas je jedna Hrvatica udana za Srbina iz Luščana na Baniji. Mogla je izabrati nekolicinu djece za lakše radove, a zapravo ih je spašavala i vraćala kućama

- Neko vrijeme skrivali smo se u šumama i pećinama Petrove gore, a onda su po cijelom području avioni izbacili letke kojima su ustaške vlasti pozivale narod da se prijavi u Vojnić, gdje bi svi trebali dobiti propusnice da bi se vratili svojim kućama. Većina je poslušala i tako smo završili u logoru. Propusnice nismo dobili, već su nas potrpali u stočne vagone, pa vlakom u Staru Gradišku. Tamo su nas razvrstali i odvojili djecu od odraslih. Žene i djevojčice starije od 14 godina odvozili su u Njemačku, a muškarce i dječake starije od 14 godina odvezli su u nepoznato i tada im se zameo svaki trag. Sigurna sam da su pobijeni. Tako je mjesto gdje smo se našli postao logor za djecu mlađu od 14 godina. Ostali smo sami i smrtno uplašeni, bez igdje ikoga. Neko vrijeme nas nisu hranili, pa su mnogi umrli od gladi. Nas koji smo još bili živi, tukli su toliko da mnogi te batine nisu izdržali. Ja sam od batina i gladi bila već skoro gotova i željela sam umrijeti. Kako sam preživjela, ne znam - priča baka Anđa, koja zbog ožiljaka po cijelom tijelu, koji su vidljivi i danas, prima naknadu od bijednih 400 kuna mjesečno.

Nakon mjesec dana u logoru Stara Gradiška, dio te krhke, izgladnjele i pretučene djece prebačen je u logor u Jastrebarskom. U toj grupi bila je i tada sedmogodišnja Anđelija Mačešić.

- Vidite, mnogi me pitaju kako to da se svega sjećam, a ja im kažem - lako! Zapravo se ja ne sjećam ničega niti prije, niti poslije tih logora i tako sve do danas. Ali logora se itekako sjećam. Ako sam i imala nekada nešto lijepo u dosadašnjem životu, sve je to ostalo u sjeni onih strašnih dana 1942. godine. Tih slika, ma koliko željela, nikako se ne mogu osloboditi. Prate me i danju i noću - objašnjava baka Anđa.

U Jastrebarskom je bilo gotovo jednako teško kao u Staroj Gradišci, s nešto manje batina, ali s isto toliko užasa i nevolja. Zarobljenu djecu čuvale su časne sestre, pazile su da koje dijete ne pobjegne, vodile računa da se poštuje strogi ‘kućni red’ i svakodnevno im u kazanu kuhale jedno te isto jelo - brašno s vodom. Anđa pamti kako su se sve časne sestre odreda jako bojale partizana, te su stalno strepile da će oni doći osloboditi djecu, a njima suditi. Jednoga dana to se i dogodilo. Počelo je puškaranje pred zgradama logora. Većina časnih sestara je pobjegla glavom bez obzira, a samo nekolicina njih ostala je s djecom koju su razmjestile po sobama i svaka je bila sa svojom grupom djece.

- Kad smo mi djeca čuli rafale, znali smo da dolaze partizani da nas spase. Nagrnuli smo na prozore i gledali kako napreduju, pucajući i sve se više približavajući zgradi. U jednom trenutku dječak, možda desetak godina star, prepoznavši jednog borca koji je jurišao na zgradu, povikao je glasno: ‘Eno mog čiče!’ Časna sestra je zgrabila kramp i udarala ga dok nije izdahnuo…

Ovdje je baka Anđa stala. Nije pustila suzu, samo je zadrhtala, a od grča u srcu i duši i potpuno je obamrla. Pokušali smo je smiriti i povratiti, objašnjavajući da o tome ne treba pričati i sve ponovo proživljavati, jer nema te reportaže koja je vrijedna tolike boli i tolikog stresa.

- Pusti me sinko, bolje mi je. Želim sve ispričati. Sve to ja svaki dan proživljavam već više od 70 godina, ali pričanje o tome baš mi ne ide, zato budi strpljiv i sve zapiši. Kad je dječak pao obliven krvlju, časna ga je još nekoliko puta udarila, a onda pobjegla na vrata. Stajali smo skamenjeni oko dječaka. Nitko nije plakao, nitko nije vrištao. Bili smo zaleđena i smrtno uplašena djeca, sami u sobi s mrtvim prijateljem. Sami, bez igdje ikoga. A onda u sobu uletješe partizani. Odmah su vidjeli mrtvog dječaka, a mi, sretni što je došao netko tko nas neće ubiti, povikali smo da je to učinila časna sestra i pokazali kroz prozor pravac u kojemu je pobjegla. Nekolicina boraca je odmah pošla za njom. Što se dogodilo s njom, ne znam i ne želim znati. Jedino znam da nije na nebu i da nikada nije bila časna. Džaba joj krunica i skuti koje je nosila - objašnjava Anđelija Mačešić.

Bilo je ljeto 1942. godine kada su partizani oslobodili djecu iz logora u Jastrebarskom, ali to svejedno nije bio kraj nevoljama malih logoraša. Partizani su djecu odveli do jedne trgovine u Jastrebarskom, da se odmore i najedu.

- Kada smo već pomislili da smo napokon slobodni i među svojima, uslijedio je žestok napad ustaša na ovu grupu partizana koja nas je vodila. Brojniji neprijatelji su pobijedili, a mi smo se ponovo našli u rukama krvnika. Utovarili su nas u kamione u koje su nas bacali kao što se bundeve ujesen bacaju u kola. Uglavnom, završili smo najprije nekoliko dana u nekakvom privremenom logoru u Rečici kraj Karlovca, a potom su nas odvezli u dječji logor u Samoboru, opasan bodljikavom žicom. Strah i jeza ponovo su nam se uvukli u kosti. Više ništa nismo ni govorili, niti međusobno razgovarali. Zanijemili smo. Ni u tom logoru nismo dugo bili. Odvezli su nas u dječji logor u Zagrebu. Redale su se nevolje za nevoljom i jedva smo preživljavali. E, onda je iznenada došao neočekivani spas. Posjetila nas je jedna Hrvatica udana za Srbina iz Luščana na Baniji. Ne znam što je ona zapravo radila niti kako se zvala, ali se sjećam da je mogla izabrati nekolicinu djece, kao za nekakvu ispomoć ili lakše radove, a zapravo ih je spašavala i vraćala njihovim kućama. Najprije je spasila poznatu djecu iz Luščana, a kasnije je ponovo došla po još mališana. Pitala je ima li tko iz Krstinje. Javila se jedna djevojčica, a kako je Krstinja blizu moje donje Brusovače, javila sam se i ja. Rekla mi je da sam premalena, da je put dalek i da me ona ne može nositi.

- Samo ti mene povedi, hodat ću ja i izdržati. Prošla sam ja, sve ovako mala, svu Petrovu goru i nitko me nije nosio - rekla sam joj, a srce mi je lupalo od straha i bojazni da me ne odbije. Trenutak je razmislila i kratko rekla - hajde mala kad si tako navalila. E, vidiš, moj novinar. Ta rečenica: ‘Hajde mala!’ bila je najljepša u mom životu, od rođenja pa do dana današnjeg. Nikada ništa ljepše nisam čula - završava svoju priču baka Anđa, nekad davno djevojčica koja je prošla pakao pet ustaških dječjih logora.

Redali su se tako Jastrebarsko, Stara Gradiška, Rečica, Samobor i Zagreb - sve jedan bolji od drugoga dječji vrtić i prihvatilište, prema zaključku skupa Hrvatskog kulturnog vijeća.