Kako se živi u Orahovici i oko nje?
U Orahovici imamo svu potrebnu infrastrukturu i službe sustava pa ne moramo za svaku potrebu ići do drugih mjesta, no do prije koju godinu je bilo jako loše sa zapošljavanjem. Poljoprivredno-prehrambeni kombinat, s puno radnih mjesta, propao je u privatizaciji, kao i nekad poznati proizvođač keramike KIO Orahovica. Nasreću, otvoreno je par malih poduzeća, a tu su i OPG-ovi koji se ponajviše bave vinogradarstvom, iako se mlađi ljudi sve češće okreću voćarstvu, pčelarstvu i nasadima lijeske te apliciraju na natječaje EU-a i mjere ruralnog razvoja. Kad dođem kući iz Zagreba u kojem studiram, primjećujem da ljudi rade unatoč tome što se drastično smanjio broj stanovnika: mnoge mlađe obitelji iselile su uglavnom u Njemačku ili Irsku u potrazi za poslom koji bi im osigurao egzistenciju.
Kakav je odnos orahovičke vlasti prema srpskoj zajednici?
Loš: HDZ i gradonačelnik nisu imali sluha za sela naseljena većinski pripadnicima naše manjine, uključujući Šumeđe u kojem živim. Dugo nismo bili spojeni na gradski vodovod, pravoslavna su groblja slabije održavana, a i po ostalim infrastrukturnim segmentima je bilo jasno da nismo ravnopravni. Tako imamo struju i cestu, ali su signali za mobitel i internet loši. Iako je kod nas stanje solidno u usporedbi s nekim drugim hrvatskim selima, moglo bi biti puno bolje s obzirom na to da smo svega pet kilometara udaljeni od grada. No javnog prijevoza nema, pa je sestru i mene naša majka tokom osnovne i srednje škole svakodnevno sama prevozila do Orahovice.
Sada ste pri kraju studija šumarstva i nakon diplome se namjeravate vratiti: što mislite, hoće li vas ondje dočekati bar kakav šumarak, s obzirom na sječu šuma koja sve više uzima maha?
Moj je otac šumar, bio je to i moj djed: ljubav prema tom prirodnom bogatstvu očito se kod nas nasljeđuje, pa se za šume ovdje brinulo stoljećima. Stoga vjerujem da će biti šume, šumske građe i drvne proizvodnje. Osim Ciprijanovića, velike tvrtke koja zapošljava nekoliko stotina radnika, ovdje su i dvije manje pilane. Nažalost, propalo je poduzeće Slavonijahrast, koje je proizvodilo čuveni hrastov parket.
Ima li u Orahovici interesa za organizacije srpske zajednice i njihov rad?
Za sada je taj interes dosta slab. Na izborima za manjinsko vijeće 2015. bilo nas je osmero na listi, tek jedno više od minimuma, ali kad smo se trebali konstituirati, jedan je izabrani vijećnik odustao od angažmana, pa vijeće nije ni uspostavljeno. Sada imamo VSNM, ali je vidljivost zajednice slaba: loše smo organizirani, a događanja su uglavnom vezana uz crkvu, što znači da smo aktivni tek u povodu manastirskih slava ili za većih obreda na temeljima srušenoga gradskoga hrama. Cijela je moja porodica snažno vezana uz Manastir Orahovica, pogotovu otkako je onamo prije tri-četiri godine iz Ostroga došao otac Pavle, obnavljajući ovdašnji duhovni život nas pravoslavnih vjernika. To je okupljanje tim važnije kad se zna da nas je po popisu 2011. ovdje bilo 487 ili devet posto ukupnog broja stanovnika i kad je izvjesno da će nas nakon ovogodišnjeg popisivanja biti puno manje, baš kao i svih ostalih.
Mislite li kao članica Srpskog demokratskog foruma da ta obnovljena organizacija može oko sebe okupiti mlade ljude koji će unaprijediti cijelu zajednicu?
Istinu govoreći, donedavno nisam ni znala za SDF, iako je prije trideset godina osnovan u obližnjem Pakracu; učlanila sam se u Forum na inicijativu Emine Đurašević i mogu reći da sam zadovoljna dosadašnjim radom i okupljanjem zavidnog broja mladih. Što je najvažnije, interes za učlanjenje i dalje je velik, pa mislim da ćemo se iskazati na terenu, samo to nije moguće preko noći. Jasno, preduvjet tome je povezivanje i umrežavanje, poput onog na SNV-ovoj političkoj akademiji. Naravno, i kod nas ima problema, no ne tolikih kao kod pripadnika naše zajednice u Vukovaru ili Gračacu; mi ovdje ipak mirnije živimo, ali sam se aktivirala da zajedno učinimo više, pa da nam svima bude bolje. Samo se ne smijemo predati, moramo biti uporni. Zato i gajim optimizam za godinu koja je pred nama.
