Sandra Benčić dugogodišnja je članica Centra za mirovne studije i aktivistica na području rodne ravnopravnosti i ljudskih prava. Od samog osnivanja aktivno djeluje u političkoj platformi i stranci Možemo!, a jedna je od najagilnijih zastupnica u Hrvatskom saboru iz kluba zastupnika zeleno-lijevog bloka.

U posljednjih nekoliko godina na političkoj sceni regije jačaju stranke lijeve provenijencije. U Sloveniji, a nedavno i u Hrvatskoj stranke ljevice ulaze u parlament i po prvi put (od raspada Jugoslavije) imaju priliku sudjelovati u donošenju političkih odluka. U Srbiji ljevica također jača, dobra je vijest osnivanje Partije radikalne levice, nastale transformacijom Socijaldemokratske unije. Dolaze li konačno ona vremena za kojima smo desetljećima maštali: buđenje lijevo orijentiranih političkih snaga i njihovo organizirano nastupanje u političkoj vlasti?

Ono što je uspjeh lijevih stranaka u Hrvatskoj i Sloveniji pokazao jest da postoji potreba za vraćanjem istinskih vrijednosti jednakosti i socijalne pravde u politički život: i onaj institucionalni i vaninstitucionalni. Međutim istinski uspjeh ljevice i u Hrvatskoj i globalno ovisiti će isključivo o mogućnosti lijevih političkih opcija da sukreiraju sadržaj politika s širokom bazom; pri tome ne mislim samo na one koji se deklariraju kao ljevičari, već upravo na mogućnost da komuniciramo sa svima koji u društvu imaju malo ili nula ekonomske i društvene moći, a koji su možda glasači desnice ili centra. Da bi se to postiglo moramo se maknuti iz svog "balona" i pokušati razumjeti zašto su se neki ljudi okrenuli nacionalističkim politikama i populizmu i one dubinske stvarne uzroke, koji se često mogu svesti na osjećaj nepravde, zapostavljenosti i ekonomske marginalizacije, adresirati kroz vrijednosti jednakosti i mogućnosti promjene kroz zajedničko djelovanje suprotno populističkim politikama ekskluzivizma i velikog vođe.

Zamjetno je i da su se u ovim strankama za politički angažman odlučili ljudi koji nisu političari opće prakse, već oni koji su godinama djelovali kroz civilno društvo i nevladine udruge, kulturu ili umjetnost. Postoji li nešto što ste stekli dugogodišnjim radom u NGO-u, a što je danas ključno za vaše bavljenje politikom?

Ono što je ključno je želja za društvenom promjenom: nju smo radili i kroz civilni sektor, neki kroz akademski, neki i kroz privatni. Dapače, mislim da nam je dugogodišnji rad na društvenoj promjeni u okvirima civilnog društva ukazao na domete djelovanja u različitim poljima i važnosti političke mobilizacije. Isto tako, rad u civilnom sektoru omogućio nam je da se kapacitiramo u različitim poljima javnih politika, pa sada kada smo u Saboru vidimo velike razlike u „predznanju“ tzv. karijernih političara i nas koji dolazimo iz drugih sektora.

Stigma oko bavljenja politike još je uvijek jaka. Kako ste se kao dugogodišnja aktivistkinja Centra za mirovne studije odlučili ući u politiku?

Moj prijelomni trenutak je bio 2016. s kurikularnom reformom; u tom trenutku sam imala dva bebača doma i kada sam vidjela da sve što smo napravili kroz civilno društvo neće dovesti do željene promjene u paradigmi obrazovnog sustava a time i u širem društvu, shvatila sam da je ostalo još samo to polje za guranje onih politika koje doprinose većoj društvenoj i ekonomskoj jednakosti. Pomisao da mi klinci neće imati priliku za kvalitetno obrazovanje samo zato jer su im roditelji tukani koji su ih ovdje ostavili ili zato što političkim elitama bolje obrazovanje nije u cilju jer rezultira smanjenjem njihove biračke baze mi nije bila prihvatljiva. Brzo nakon toga organiziran je Zagreb je naš, ušli su u Skupštinu i radili sjajan posao i to nas je sve dovelo do točke gdje smo shvatili da se može.

Od srpnja prošle godine obnašate zastupnički mandat u hrvatskom Saboru. Vaši su istupi artikulirani, aktivni ste na sjednicama i u javnom prostoru. Kako biste saželi dojmove iz prvih šest mjeseci rada u Hrvatskom saboru, kakvu je promjenu ovo iskustvo donijelo za vas i stranku u cjelini?

Sve se promijenilo upravo zbog toga što osjećamo odgovornost da svaki propis koji komentiramo, da svaki amandman za koji se zalažemo temeljito analiziramo i pripremimo, a samo nas je 7 u klubu i nemamo stranačku infrastrukturu kao druge stranke. Naš neki osnovni moto je da pokažemo da postoje alternative i to bolje alternative prijedlozima Vlade; mi uz kritiku uvijek imamo kontra prijedlog koji je provjeren, iskomuniciran i s bazom i sa stručnjacima. No, ono što me u tome zaista frustrira je činjenica da niti zastupnike niti mainstream medije zapravo ne zanimaju konkretna rješenja. Samo produkcija sukoba, po mogućnosti začinjenih s osobnim uvredama je ono što prolazi u medijima i dolazi do naših građana. I onda s pravom građani ocjenjuju Sabor najnižom ocjenom i misle da tamo nitko ništa ne radi. No, to zaista nije tako. Ima zastupnika koji dolaze svaki dan rano i odlaze kasno navečer, koji se trude davati smislene i obrazložene prijedloge, koji odgovaraju na pisma građanima, pripremaju zastupnička pitanja, otkrivaju afere… Istina ima nas malo takvih, ali problem je u tome da će medijsku pažnju uvijek više imati oni koji „bubnu“ glupost koja je click-beit, nego oni koji eto dosađuju s nekakvim prijedlozima. I onda, vjerojatno s vremenom velik broj zastupnika odustane od truda i pređe na populističke fore jer to „pali“. Međutim, ne smijemo odustajati iz jednostavnog razloga da su nas građani ne samo izabrali, nego nas i plaćaju i osiguravaju zaista dobre uvjete. Tako da nekako vjerujemo da ćemo upornošću doći do prepoznatljivosti drugačijeg načina rada. Ono što je još velika promjena u odnosu na aktivistički angažman je potreba da kod zagovaranja nekog rješenja sagledaš sve aspekte situacije i moraš uzeti u obzir sve grupe koje taj prijedlog na neki način pogađa. Kada si aktivist i zagovaraš prava određene skupine možeš uvijek ići s maksimalističke pozicije, ovdje ipak moraš uzeti u obzir održivost rješenja i s financijskog aspekta i u pogledu interesa i prava drugih. Moraš sagledavati mogućnost provedbe rješenja u datom momentu.

U strankama i inicijativama „Možemo!“ i „Zagreb je NAŠ!“ povezanost sa zajednicom i bazom je snažna, detaljno svakog tjedna newsletterima i drugim kanalima obavještavate svoje simpatizere i volontere o svemu što politički poduzimate: kako i za što glasate u saborskim raspravama, koje amandmane podnosite, o čemu raspravljate na saborskim odborima i plenarnim sjednicama. Takvo što traži i tehnološki dobro organiziranu širu mrežu članstva i podržavatelja. Zašto je važna ova razina transparentnost?

Koliko god se trudimo oko toga, još uvijek nismo na razini koju bismo željeli imati, mada je to puno više od ostalih stranaka: imamo sjajan IT tim koji nam osigurava alate za dijeljenje informacija, ali imamo i velik broj kanala i formata ne samo za informiranje već i za konzultiranje, deliberaciju i donošenje odluka. To naravno uzima dosta vremena u smislu angažmana i pored svega toga zna se dogoditi da neki član/ovi nemaju neku informaciju koja im je važna. Ali bitno je da stalno iznalazimo načine poboljšanja tog sustava. Bez informiranosti članova nema niti mogućnosti informiranog donošenja odluka - ako ne mogu donijeti odluku na temelju informacija i rasprave, onda bi je morali donositi kao u drugim strankama: po dekretu ili na osnovi intuicije. To svakako želimo izbjeći jer mi članovi smo stranku i zamišljali kao dinamičnu organizaciju koja inovira i stvara nove formate sudjelovanja i odlučivanja. Da li je teško – jest u početku jer traži puno više resursa u smislu vremena i ljudi, ali se dugoročno itekako isplati.

Kakav je unutarnji ustroj stranke Možemo! i kako se donose važne odluke?

Zbog širenja stranke u drugim sredinama u Hrvatskoj upravo radimo na promjenama strukture donošenja odluka i formata za deliberaciju i informiranje. Trenutno se informacije i rasprave odvijaju svaka dva tjedna na platformi (dakle i članovi stranke i platforme), a na temelju rasprava odluke donose tijela stranke (Upravni odbor/koordinacija platforme). Dnevne odluke donose manji operativni timovi, a tematske/policy rasprave se odvijaju u okviru tematskih radnih grupa koje analiziraju i pripremaju prijedloge propisa, javnih politika ili stajališta o nekom pitanju. Tu su naravno i lokalne grupe u drugim gradovima koje zajednički odlučuju o temama i procesima za tu sredinu.

Vjerujem da se mnogi od vas u hrvatskoj zelenoj-lijevoj koaliciji zalažu za ideju zajedničkog nastupanja na političkoj sceni regije. O tome svjedoči i Deklaracija o regionalnoj solidarnosti koju su donijele ove stranke. Što lijeve stranke na prostoru ex Yu mogu činiti zajedno, na kojim zasadama i oko kojih pitanja treba graditi zajedničko političko djelovanje?

Ključno je ono što bi ljudima s NGO scene izgledalo kao "topla voda", odnosno nešto vrlo bazično ali što zapravo nedostaje u političkoj sferi, a to je prijenos iskustava organiziranja i djelovanja, te razmjena informacija i političkih sadržaja. Samo to bi već primjerice itekako pomoglo onima koji sada počinju da izbjegnu neke naše greške ili rizike, da ne kreću s nule. Važno je i da oni koji su vidljiviji politički kao primjerice slovenska ljevica i naša direktno iskažu podršku kolegama i time im dižu prepoznatljivost i vidljivost. Naime, važno je da pokažemo, da bez obzira na specifičnosti svake pojedine zemlje i regija, ciljevi i vizija društva jesu nešto što dijelimo ne samo ovdje u regiji ili EU nego globalno. Radi se o novoj generaciji političara, radi se o novom modelu političkog organiziranja i o političkom sadržaju koji ne uzima u obzir samo trenutne potrebe i kratkoročni uspjeh na izborima, već otvara prostor imaginacije drugačijeg društva i detektira puteve do njega. Pri tome ne zanemarujemo osnovne vrijednosti ljevice nego ih kontekstualiziramo i uzimajući u obzir karakteristike vremena i društva u kojem živimo, tražimo nove modele i načine da te vrijednosti oblikuju našu sadašnjost i budućnost. Ljevica mora otvarati prostor imaginaciji drugačijeg i mora kreirati nove načine ostvarenja agende, ne smije se zatvarati niti u slavnu niti u manje slavnu prošlost. To je za konzervativce.