Uz pomoć udruženja Građanske inicijative, Ministarstva kulture Srbije i Muzeja žrtava genocida, Udruženje porodica stradalih i nestalih Suza pripremilo je dva izdanja knjige "Kad čekanje i neizvjesnost uspore ritam života". U njima se nalazi 30 priča porodica koje svjedoče o svojim poginulim i nestalim članovima.

Prilikom promocije, održane 8. marta u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu, predsjednica udruženja Suza Dragana Đukić naglasila je da se u knjizi ne govori o brojkama koje se, kako je istakla, često nipodaštavaju kad su žrtve srpske nacionalnosti u pitanju, već o svakoj porodici ponaosob, o ličnim sudbinama koje govore o boli koju dostojanstveno nose.

- Svaki član porodice nosi pečat cijeli život. Ideja je da ovo ostane kao dokument za buduće generacije - naglasila je Đukić i dodala da je naš dug prema žrtvama da sve budu zabilježene, da svaka žrtva dobije jednaku pažnju.

- Ponosna sam na sve naše porodice koje su ostale dostojanstvene u boli, koje ne mrze, koje poštuju sve žrtve i samo žele da i naše žrtve imaju isti tretman. Porodice se u svojim pričama nisu štedjele i po ko zna koji put su se vraćale u bolnu prošlost i ponovno proživljavale teške trenutke - navela je Đukić.

Autor predgovora druge knjige, Ognjen Gogić, inače kustos-pripravnik u Muzeju žrtava genocida, pozvao je sve novinare i istraživače da koriste ove knjige, ujedno najavljujući treće izdanje, kao izvor informacija za promišljanje o devedesetima, ali i kako bi se izbjeglo ponovno traumatiziranje porodica pozivima da pričaju o mukama kroz koje su prošli.

- Odajem priznanje svim ljudima koji su pokazali snagu kad su opet pričali o svojoj patnji. Svi su oni ponovno prošli kroz bol pričajući o svojim tragedijama. Verujem da je ova knjiga polivena suzama - zaključio je Gogić.

Da je tako potvrdile su i tri žene čije su priče u knjigama, a koje su iznova svjedočile o boli i patnjama kroz koje prolaze u pokušaju da dođu do pravde. Stojanka Vladić Ignjatović iz Buzete kod Gline izgubila je oca 1991., kad je imala sedam godina. U izbjegličkoj koloni, nakon Oluje došla je u Srbiju. Sad živi u Rivici kod Iriga, na Fruškoj gori.

- Bila sam dete, imala sam sedam godina kad sam doživela tu strašnu bol i gubitak. Možda bih ponešto i zaboravila, ali u našoj kući se pričalo, majka se trudila da to otrgne od zaborava - rekla je i zahvalila udruženju Suza na knjizi.

- Molim vas da se svi potrudimo da se za naše žrtve zna više i da se borimo snažnije, svako na svoj način i koliko može, samo da ne ćutimo. Ovo mi je jako emotivno. Hvala na zalaganju i borbi da se o našem stradanju mnogo više zna. Mislim da je to najmanje što možemo uraditi za naše najmilije - naglasila je.

U knjigama se nalazi i priča Nade Bodiroge, koja je sudjelovala i u izložbi "Nasloni moje vreme na svoje, tako će večnost duže trajati" udruženja Suza. Kao što smo već pisali, njeni su roditelji 7. avgusta 1995. zapaljeni zajedno sa svojom kućom u Slavskom Polju kraj Vrginmosta. O svemu je opširnije svjedočila u knjizi i na njenom predstavljanju.

- Shvatila sam u udruženju da nisam sama, da imam podršku drugih porodica sa kojima mogu da podelim svoju sudbinu i da nisam usamljena u svojoj boli - rekla je Nada Bodiroga.

Naglasila je da su se tribine o žrtvama pretvorile u licitiranje brojkama i međusobna optuživanja, "bez ikakvog tračka nade da će progovoriti savesti zločinaca, da će se pojaviti kosturi nestalih, odnosno ubijenih, spaljenih..."

- Ova knjiga ima poseban osjećaj u mojoj duši. Tuga i osmijeh spajaju se u prkosnu grimasu. Samo činjenica da je ona ugledala svjetlost dana dokazuje da naši najbliži ostaju da žive, da bi svjedočili o neviđenim zločinima na kraju 20. vijeka - kazala je Nada i istakla da je jedina misao koja može malo da je primiri ta da civilnim žrtvama pripada vječiti mir i slava.

Na promociji je bila i Nevenka Dobrić, koju također znamo iz priče o izložbi. Ona je izgubila sina, koji je imao 12 godina, i svekra. Za sebe kaže da je preživjela sticajem okolnosti jer je bila u prikolici zakačenoj za traktor. Ispričala je kako je tužila Republiku Hrvatsku za ubistvo članova porodice, ali da je na svim instancama gubila sporove. Dodala je da je zahvaljujući odvjetnici Slađani Čanković slučaj vraćen na Ustavni sud RH.

- Ovaj proces ću voditi pred svim nadležnim sudovima dok pravda ne bude zadovoljena. To sam obećala sebi, a Siniši to dugujem. Moje nevino dijete zaslužuje pravdu, a moja obaveza je da na tom putu istrajem - kazala je Nevenka Dobrić i istakla da je njena borba za pravdu pisanom riječju oteta od zaborava.

- To je još jedna velika stanica na mom putu do pobjede i pravde, koja mora biti zadovoljena - zaključila je kroz suze.

Sudjelovanje u radu na knjizi bilo je podjednako teško i porodicama i onima koji su na posredan način u njega bili uključeni, poput prevoditeljice, jer su knjige rađene dvojezično – uz srpski/hrvatski, i na engleskom jeziku.

- Kad smo predali priče na prijevod, dogovorili smo određeni rok. Djevojka koja je prevodila, a koja je rođena u Beogradu, rekla je da svaku priču oplače, da mora da probije rok. Nismo računali na to - istakla je Dragana Đukić.

- Kad smo tražili broj katalogizacije, nazvala nas je načelnica iz Narodne biblioteke Srbije. Rekla je da joj je nestao brat u Kostajnici i da bi voljela da on bude u knjizi. I tu smo vidjeli da se ne priča dovoljno - zaključila je Đukić.