Salah Abdel Shafi od 2013. palestinski je veleposlanik u Austriji i Sloveniji i trajni promatrač Palestine u Ujedinjenim narodima, a odnedavno je zadužen i za Hrvatsku. S njim razgovaramo o stanju na palestinskim područjima i međunarodnim diplomatskim nastojanjima za priznanje državnosti Palestine.
Vaš posjet Hrvatskoj prvi je posjet jednog palestinskog predstavnika Hrvatskoj. S kime ste se susreli i koji je cilj posjeta?
Budući da sam prošle godine u listopadu akreditiran za Hrvatsku, došao sam uspostaviti kontakte sa svim relevantnim članovima parlamenta, Vlade, političkih stranaka i organizacija civilnog društva i predstaviti im našu poziciju u vezi palestinsko-izraelskog sukoba, kao i naša očekivanja od Hrvatske. S ministrom vanjskih poslova imao sam otvoren i iskren razgovor i on me uvjerio da je pozicija Hrvatske u skladu s onom Evropske unije, a to znači da podržava rješenje s dvije države i da će se zalagati za pregovore u tom smjeru. Poruka koju sam želio prenijeti jest da mi trebamo Hrvatsku da kao dio EU-a bude politički aktivnija u tom procesu, da smo susjedi Evrope i da su problemi koji se događaju na Bliskom istoku ujedno i evropski problemi. Prije svega mislim na prijetnju terorizma i migracije, zbog kojih bi Evropi trebalo biti u interesu da se izraelsko-palestinski sukob riješi i time doprinese stabilizaciji te regije. Moja druga poruka je da, ukoliko Hrvatska zaista podržava rješenje s dvije države, nije pošteno da se to priznanje odnosi samo na jednu, pa zato od Hrvatske tražimo da prizna palestinsku državu. Sugovornike sam brifirao i o situaciji na terenu, koja je takva da vrlo lako može eskalirati u nasilje većih razmjera.
UN zvijer, ali bez zuba
Spominjete stanje na terenu, čiji su element česte pogibije novinara od izraelske vatre. Najviše je odjeknuo slučaj novinarke Al Jazeere Shereen Abu Akleh, koja je nedavno ubijena na Zapadnoj obali. Prošle godine u Gazi je raketiranjem uništena zgrada s uredima dvije međunarodne novinske kuće, a novinari su ginuli i bili ranjavani i tijekom 2018. godine, u nizu protesta Veliki marš za povratak u Gazi. Možete li komentirati te napade?
Već se u vašem pitanju vidi da postoji kontinuitet napada na novinare, da se neprekidno ponavlja isti uzorak. Tome je tako jer Izrael ama baš nikada nije odgovarao za te napade, jer mu je dopušteno da djeluje s nekažnjivošću. Bojim se da Shireen neće biti posljednja ubijena novinarka. Taj slučaj je privukao puno pažnje zato što je ona bila palestinska Amerikanka i zato što je bila vrlo poznata i ugledna, svaka palestinska obitelj osjeća se gotovo kao da je izgubila člana obitelji. Izraelske vlasti prvo su rekle da je vjerojatno pogođena u pucnjavi Palestinaca, no dvije američke medijske organizacije, CNN i Washington Post, provele su istrage u kojima su angažirale forenzičke stručnjake. Oni su došli do istog zaključka neovisno jedni od drugih, a to je da je Shireen ne samo ubijena od strane izraelskih snaga, već i da je pogođena namjerno. Svi dokazi pokazuju da na tom području nije bilo naoružanih Palestinaca, da nije bilo razmjene vatre, te da su izraelski vojnici imali otvoren pogled na nju i njezine kolege. Sada je pitanje što dalje, jer nije dovoljno izraziti žaljenje. Hoće li izraelska vojska biti pozvana na odgovornost? Bojim se da neće. Spomenuli ste da je lani pogođena zgrada s novinskim redakcijama. Izrael je tada tvrdio da Hamas tamo ima opremu za ometanje komunikacija, no to su demantirale američke relevantne službe. Vidjeli ste i što se dogodilo na pogrebu Shireen, brutalnost napada na sudionike sprovoda. Ljudi se pitaju kako je to moguće, a moguće je zato što se izraelski vojnici odgajaju tako da Palestince ne smatraju ljudskim bićima. To je psihologija rata koja počiva na dehumanizaciji, jer ne možete ubiti ljudsko biće a da ne smatrate da ono nije vrijedno življenja. Ti mladi vojnici, koji su tukli ljude koji su nosili lijes, te ljude smatraju životinjama, jer okupacija brutalizira okupirane i okupatore.
Što se tiče ICC-ja, moram iskreno reći da nismo zadovoljni i da smatramo da su izrazito spori. Uložili smo nekoliko zahtjeva za istragom, počevši s ilegalnim naseljima na palestinskim područjima
Neki od slučajeva o kojima govorimo dospjeli su do Međunarodnog kaznenog suda (ICC) i sada su u fazi istrage, iako Izrael ne priznaje ICC. Koliko ste zadovoljni podrškom međunarodnih organizacija?
Ovisno o kojoj se organizaciji radi. Što se tiče ICC-ja, moram iskreno reći da nismo zadovoljni i da smatramo da su izrazito spori. Uložili smo nekoliko zahtjeva za istragom, počevši s ilegalnim naseljima na palestinskim područjima, s obzirom na to da prema Rimskom statutu ICC-ja ta praksa predstavlja ratni zločin. Uputili smo istražne zahtjeve i za slučajeve o kojima smo maloprije razgovarali. Prije dvije godine vodila se rasprava o tome ima li sud nadležnost nad Palestinom, sud je saslušao brojna pravna mišljenja i na koncu zaključio da ima. Iako Izrael ne priznaje ICC i iako smo svjesni da se radi o dugoročnim procesima, ipak smatramo da bi trebao barem osjetiti da ne može raditi što god hoće i bez posljedica. S tim ćemo procesima nastaviti unatoč tome što postoje mnoge evropske države koje su inače itekako naklonjene ICC-ju, ali ne i kada se radi o Izraelu. Takvi dvostruki standardi vidljivi su i u drugim situacijama, primjerice kada Amnesty International objavi da je Izrael država aparthejda odjednom nije kredibilan, ali kada objavi izvještaj o Rusiji i Ukrajini onda jest. Svaka se zemlja danas poziva na međunarodno pravo kada je u pitanju Rusija, što je u redu, ali međunarodno pravo ne bi trebalo biti à la carte meni. Rusija je okupirala dijelove Ukrajine nedavno, mi smo pod okupacijom 55 godina. Što se tiče drugih organizacija Ujedinjenih naroda, 2012. godine velikom većinom glasova članica primljeni smo kao država promatračica u Opću skupštinu UN-a, a nakon toga i u neke UN-ove agencije kao što su UNESCO i UNIDO, a potpisnica smo i mnogih konvencija. Ukratko, Izrael je taj koji stvara činjenice na terenu, dok mi nastojimo stvarati činjenice u međunarodnom pravnom sustavu. Svjesni smo toga da je UN velika zvijer ali bez zuba, te da Izrael može živjeti s prema njemu kritičnim rezolucijama. Ipak, treba reći da je skandalozno to da je izraelski ambasador u UN-u nedavno izabran za zamjenika šefa Opće skupštine kada se zna da je u pitanju država koja prezire UN. Nijedna druga država na svijetu u povijesti UN-a nije toliko puta prekršila UN-ove rezolucije.
U posljednje vrijeme sve se češće čuju ocjene da je rješenje s dvije države "mrtvo" i da treba stremiti zajedničkoj državi. Kako na to gledate?
Mi i dalje smatramo da je rješenje s dvije države najodrživije političko rješenje. Istina je da je pet do 12 jer je Izrael jako intenzivirao konfiskaciju zemlje i izgradnju ilegalnih naselja za židovske doseljenike, čime stvara realnost kojoj je cilj da to rješenje učini nemogućim. Unatoč tome, moja vlada i dalje smatra da ga je moguće implementirati, druga rješenja su katastrofična. Naravno da bi bilo sjajno imati zajedničku državu u kojoj smo svi jednaki, ali to jednostavno nije realistično. Postoji teza da je demografija nešto što bi u tom slučaju išlo u korist Palestinaca, no to nije točno. Izraelski stratezi nisu glupi ljudi, u Gazi živi više od dva milijuna Palestinaca i oni su za Izrael izvan demografske jednadžbe, njih i ne računaju. Drugo, više od 95 posto Palestinaca na Zapadnoj obali živi u gradovima koji su pod kontrolom Palestinske samouprave. To čini samo 40 posto Zapadne obale i to je teritorij koji Izrael ne želi anektirati jer ne želi povećavati palestinsku populaciju. Dakle računica Izraela je što je više moguće teritorija sa što je manje moguće Palestinaca na tom teritoriju, a ne zajednička država u kojoj bi svi koje sam nabrojao bili izraelski građani.
Hamas i PLO
Kada se razmatra potencijalna palestinska država uvijek se kao problem spominje razjedinjenost političkih vodstava u Gazi i na Zapadnoj obali. Je li to relevantno pitanje?
O. Točno je da je Palestinska samouprava podijeljena i da imamo Hamas u Gazi i moju vladu koja upravlja Zapadnom obalom. No Palestinska samouprava s Izraelom ne pregovara, niti je ikada pregovarala, osim oko praktičnih pitanja, ali nikada o političkim aspektima. To oduvijek radi Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), koja je jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda unutar i izvan Palestine. PLO je taj koji je priznat međunarodno, čak i od strane Izraela. Izraelska se vlada koristi argumentom da ne zna s kime bi trebala pregovarati i to radi namjerno kako bi izbjegla političke pregovore. Naravno da razdor ne pomaže našem političkom položaju, ali isto tako ni činjenica da smo razjedinjeni ne uskraćuje nam pravo na samoodređenje. Mi to pravo imamo kao i svaki drugi narod i stoga možemo razgovarati o granicama i ostalim pitanjima tog aranžmana. To kako ćemo riješiti pitanje Hamasa u Gazi treba biti unutrašnje palestinsko pitanje, a ne uvjet za pregovaranje.
Treba reći da je skandalozno to da je izraelski ambasador u UN-u nedavno izabran za zamjenika šefa Opće skupštine kada se zna da je u pitanju država koja prezire UN. Nijedna druga država na svijetu u povijesti UN-a nije toliko puta prekršila UN-ove rezolucije
Kada spominjemo Hamas, za razliku od uobičajene percepcije na zapadu, postoji teza da on nije monolitna organizacija? Slažete li se s time?
Hamas je palestinski ogranak međunarodnog pokreta Muslimanske braće, a Muslimanska braća su organizacija koja nikada nije nosila oružje niti je imala vojno krilo. No njegovo međunarodno vodstvo svojedobno je s Hamasom učinilo iznimku jer su znali da moraju biti naoružani i boriti se protiv Izraela ako žele dobiti podršku Palestinaca. Točno je da je sporadično moguće čuti različita mišljenja, no u konačnici je Hamas vrlo striktno disciplinirana organizacija i ono što odluči vodstvo bit će implementirano. Primjerice, bilo je razmimoilaženja na početku rata u Siriji jer je vodstvo Hamasa tada bilo u Damasku. Katar je bio jedan od najvećih pristaša pokreta protiv Bašara al Asada, pa se Hamas distancirao od Sirije, vodstvo je otišlo u Katar a kao rezultat toga Iran i Hezbolah prekinuli su veze s Hamasom. Odluka je zbog toga kritizirana od strane Hamasa u Gazi, no na koncu je bilo onako kako je odlučilo vodstvo.
Prošle godine, u vrijeme protesta protiv deložacija palestinskih obitelji u jeruzalemskoj četvrti Šeik Džara, dosta se govorilo o pojavi nove generacije aktivista koji nisu pod utjecajem tradicionalnih političkih predstavnika. Hamas se nepozvan umiješao u proteste, pa su se mogle čuti i kritike da ta organizacija, jednako kao i vodstvo na Zapadnoj obali, zapravo sprječavaju obnovu palestinskog nacionalnog pokreta?
Slažem se da je Hamas, u trenutku kada je počeo ispaljivati rakete na Jeruzalem, skrenuo pažnju s vrlo živog, vibrantnog političkog aktivističkog pokreta u istočnom Jeruzalemu, a to je raketiranje dobro došlo Izraelu. Slažem se i da smo dosad bili tragično neuspješni u realizaciji nacionalnih aspiracija palestinskog naroda. No treba imati na umu i da Hamas nije nacionalni nego islamistički pokret, što znači da mu prioritet nije zemlja već islam. Ultimativno, ono što njih zanima je da ljudi budu dobri muslimani i u tom smislu njihova nacionalna agenda služi višoj, vjerskoj agendi. S druge strane, naše vodstvo, PLO, sve svoje karte stavilo je na pregovore. Učinili smo to nakon Zaljevskog rata, kada su se Amerikanci nakon oslobađanja Kuvajta od iračke invazije okrenuli Bliskom istoku. Pristali smo odreći se oružane borbe i upustiti se u pregovore, nadajući se i očekujući da će nam međunarodna zajednica pružiti podršku na temelju međunarodnog prava. Pregovarali smo u dobroj vjeri, ali nismo postigli rezultate. I upravo zato Hamas je mogao reći – pregovarali su i nisu dobili ništa, a mi smo raketirali Izrael i on se povukao iz Gaze. Izrael je itekako doprinio usponu Hamasa, jer kada je premijer Ariel Sharon odlučio povući se iz Gaze palestinski predsjednik Mahmud Abbas predložio je da se to predstavi kao zajednička odluka, no Sharon je to odbio i time omogućio Hamasu da preuzme zasluge. Reći ću još jedan primjer, prema Sporazumu iz Osla Izrael je već odavno trebao osloboditi sve palestinske zatvorenike, no to se još nije dogodilo. S druge strane, Hamas je 2006. godine zarobio izraelskog vojnika Gilada Šalita i za njega dobio više od 1000 palestinskih zarobljenika. Koja se poruka ovime šalje? Pregovarajte pa nećete dobiti ništa – koristite silu, nešto ćete dobiti. U tom smislu, s obzirom na to da smo sve karte stavili na pregovore kao jedini pravi način da ostvarimo svoja prava, mi jesmo podbacili, ali podbacili smo zato što je to učinila međunarodna zajednica koja nas nije podržala.
