Bio je sunčan dan, početak aprila 1991., vozimo se u Vidinoj Zastavi 101 od Zagreba prema Beogradu, Vida Tućan vozi, ja sjedim, koliko se sjećam na prednjem sjedalu, neke stvari tokom 26 godina izblijede, dok su neki detalji ostali kao slike, ne znam koje je boje bio automobil, ali sjećam se sunca koje tuče kroz šoferšajbu, prije podne je i sunce nam je s prednje desne strane. U autu su i Alija Hodžić i Pero Lađević, diskutiramo intenzivno, tih proljetnih dana ‘91. tema nije nedostajalo, najedanput smo se našli u vremenu kad se dramatični događaji gomilaju i izmjenjuju brzo, kao da se tok povijesti ubrzao, nešto što si do tada samo čitao u knjigama ili gledao u filmovima u kojima je to u pravilu vodilo u nasilja i ratove.

Prije nekoliko mjeseci osnovali smo u Zagrebu Demokratski opozicijski forum (DOF), pokušaj grupe ljudi, zabrinutih razvojem događaja, da se suprotstavi sve agresivnijem nacionalizmu, i srpskom i hrvatskom, koji je poticao jednu kombinaciju netrpeljivosti i straha, gdje je netrpeljivost pojačavala strah, a strah netrpeljivost. Kao predstavnici DOF-a pozvani smo od nekih beogradskih antiratnih organizacija taj dan na javnu tribinu. Tribina je bila relativno rano popodne u dječjem kazalištu ‘Duško Radović’. Dvorana je puna, u Beogradu se osjeća buntovna atmosfera, prije manje od mjesec dana bile su velike demonstracije protiv Miloševića, poginuli su jedan policajac i jedan demonstrant, a u jednom času na ulice Beograda izašli su tenkovi. Sjećam se da je uvodno govorio Nebojša Popov, ja sam govorio o situaciji u Hrvatskoj i razlozima osnivanja DOF-a, govorili su i Vida i još jedan ili dva uvodničara. Publika je uglavnom dijelila našu zabrinutost razvojem događaja, ali se našla nekolicina tipova koji su, vičući, prozivali organizatore ‘što dovode ove ustaše iz Zagreba da nam prodaju tu nekakvo lažno mirotvorstvo’. Poslije tribine prilazili su nam ljudi i ispričavali se zbog tih ‘primitivaca i šovinista’.

Lazar je govorio mirno i elokventno, kritizirao je nacionalizme, prije svega srpski, i iznosio argumente protiv Miloševićeve politike. Dvoranom Doma JNA najprije je zavladao muk, a onda su počeli uzvici: ‘Izdajico!’, ‘Vuk Branković!’, ‘Živio Milošević!’

Vida, Alija i Pero planirali su ostati još koji dan u Beogradu i imali su osigurano spavanje kod svojih prijatelja. Meni su dali adresu profesora Kavrana, trebao sam prespavati u njegovoj kući i sljedeći se dan vratiti vlakom u Zagreb. Navečer nas Vida vodi kod svoje prijateljice, poznate glumice Nede Arnerić. Društvo je ugodno i predugo sam se zadržao. Kad sam, koristeći plan Beograda, našao ulicu u kojoj je bila kuća profesora Kavrana, bližila se ponoć. Dok sam hodao ulicom razmišljao sam da prenoćim u parku, ne mogu nepoznatim ljudima u ponoć banuti na vrata.

Kuća čiju sam adresu imao bila je vila okružena vrtom. Svi prozori u prizemlju i na prvom katu bili su osvijetljeni, a žamor glasova dopirao je do ulice. Vrata mi je otvorila jedna mlada djevojka, iza koje je na stolicama, kaučima i podu sjedilo tridesetak studenata. Djevojka je bila Olgica Kavran, studentica prava i kći profesora Kavrana, ostali su bili njezini kolege studenti i svi su učestvovali u antimiloševićevskim demonstracijama. Žestoka diskusija koja se vodila bila je uglavnom oko toga da li će Milošević pasti za tjedan dana ili za dva tjedna. Sa simpatijama sam slušao argumente studenata i detalje iz prve ruke o događajima u Beogradu o kojima sam znao samo s televizije i iz novina; iz svega je bilo jasno da od spavanja još dugo neće biti ništa i da su Olgičini roditelji vjerojatno negdje na putu.

Među svom tom studentarijom bio je jedan jedini čovjek srednjih godina, vidio je da sa znatiželjom slušam, ali da sam upao u tu revolucionarnu atmosferu malo kao Alisa u zemlju čuda, prišao mi je i sa smiješkom se predstavio: Lazar Stojanović. Ime mi je bilo odnekud poznato, nisam se mogao sjetiti odakle. Počeli smo razgovarati, obojica smo imali simpatije prema studentima, ali i skepsu prema njihovom optimizmu što se tiče smjene Miloševića.

Lazar mi je pričao neke pojedinosti oko demonstracija koje su počele u organizaciji Srpskog pokreta obnove, stranke Vuka Draškovića. Osnovni zahtjev je bio smjena rukovodstva RTV Beograda, režimske televizije zvane ‘TV Bastilja’, došlo je do ozbiljnih sukoba demonstranata i policije, ubijen je jedan policajac, Vuk Drašković je uhapšen, a Radio B92 i TV Studio B su zabranjeni. Dan poslije studenti izlaze na ulice, okupljaju se oko Terazijske česme, danima prosvjeduju i postavljaju Vladi Srbije, a zapravo Miloševiću koji je formalno predsjednik Srbije ali odlučuje o svemu, niz zahtjeva. Na kraju su studentski zahtjevi većinom usvojeni, Drašković je pušten iz zatvora, ministar policije podnosi ostavku, rukovodstvo RTV Beograda je smijenjeno… Lazar je uvjeren da su to taktički ustupci, da će se Milošević dogovoriti s dijelom opozicije, boji se da će val studenskog nezadovoljstva izgubiti na snazi i da će Miloševićev režim proći bez ozbiljnih posljedica.

U srednjim godinama čovjek više ne sklapa lako i brzo nova prijateljstva. Ali u tri sata razgovora, u tri sata noću, otkrili smo toliko zajedničkih stavova i zabrinutosti oko istih ili sličnih događaja da sam imao osjećaj kao da razgovaram sa starim prijateljem. Taj me osjećaj potaknuo da predložim Lazaru da on i koji od ovih studenata dođu sljedeći tjedan s nama u Knin. Rekao sam mu da imamo dogovoren razgovor s Jovanom Raškovićem, da ćemo ga zamoliti da, iako ga je na čelu Srpske demokratske stranke (SDS) smijenila radikalna struja Milana Babića, upotrijebi svoj ugled i utjecaj kako bi se saborski zastupnici SDS-a vratili u Hrvatski sabor, da isti dan popodne planiramo javnu tribinu u Kninu. Lazar je bio skeptičan oko toga što može Rašković učiniti, posebno poslije nedavnog sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu. Milošević je nesumnjivo imao apsolutnu kontrolu nad događajima u novoproglašenoj SAO Krajini, a sustavna marginalizacija Raškovića i njegova smjena ukazivali su na to da Miloševiću trenutačno više odgovara politika koja bi poticala etničke sukobe nego Raškovićeva nastojanja da probleme rješava razgovorima i dogovorima s demokratski izabranom hrvatskom vlašću.

Činjenica je da su napadi na Raškovića i njegova smjena počeli poslije jednog takvog razgovora u ljeto 1990., odnosno poslije objavljivanja dijela tog razgovora u zagrebačkom tjedniku ‘Danas’, a odmah zatim i u beogradskoj ‘Politici’, gdje Rašković u razgovoru s Tuđmanom kaže: ‘Ma pustite, predsjedniče, Srbi su lud narod.’ Osim Raškovića i Tuđmana, razgovoru je prisustvovao i Tuđmanov savjetnik Slaven Letica. Kažem da je u Hrvatskoj opće uvjerenje da je Letica prodao transkript razgovora novinama. Lazar misli da ne bi trebalo isključiti mogućnost da je to Letica napravio po Tuđmanovom uputstvu ili barem s njegovim znanjem. I za Miloševića i za Tuđmana radikalizacija a ne smirivanje sukoba je preduvjet ostvarenja njihovih planova, tako da Rašković, u jednom času, možda, više nije odgovarao ni jednom ni drugom. Izražava svoje uvjerenje da se ‘lavina već počela kotrljati’, ali da to što su izgledi za uspjeh mali ne znači da se ne treba suprotstaviti. Slažemo se da bi zajednički nastup Srba i Hrvata u Kninu učinio osudu sve žešćih nacionalističkih ludovanja uvjerljivijom. Rastali smo se pred jutro uz dogovor da se vidimo u Kninu sljedeći tjedan.

U Knin smo otišli negdje sredinom aprila 91., za točan datum morao bih prelistati novine iz tog doba. Koliko se sjećam, na razgovoru, koji bi bio odličan predložak za scenarij kakvog Grlićevog ili Brešanovog filma, sa strane SDS-a bili su Rašković, Dušan Zelenbaba, Jovan Opačić i drugi, a s naše strane Milorad Pupovac, koji je cijeli susret i organizirao, Nikola Visković, Ćićo Senjanović, Siniša Maričić, ja i možda još netko. Završili smo oko 13 sati općim slaganjem da se i s hrvatske i sa srpske strane treba suprotstaviti širenju nacionalističke netrpeljivosti, te s nekoliko konkretnih dogovora: da će se Rašković i ostali založiti za puštanje dvojce hrvatskih policajaca koji su bili u zatvoru u Kninu, da će se Visković u Saboru založiti za isplatu neisplaćenih plaća i mirovina državnim službenicima u Kninu, da će SDS početi pregovore oko povratka svojih predstavnika u Sabor…

Lazar Stojanović, novinar beogradskog ‘Vremena’ Stojan Cerović, Olgica Kavran i još jedna studentica došli su autom iz Beograda u Knin negdje oko ručka. Veselo se pozdravljamo, upoznajem Sinišu Maričića s Lazarom i Olgicom, mi se upoznajemo sa Stojanom Cerovićem kojeg smo do tada znali po izvrsnim tekstovima u ‘Vremenu’ i s drugom studenticom kojoj sam zaboravio ime. I Siniša i ja još smo uzbuđeni zbog događaja tog prijepodneva, prepričavam Lazaru, napreskokce, kakav je bio razgovor s Raškovićem, kako smo ujutro stali na Plitvicama i razgovarali s generalom Andrijom Rašetom, kako smo uspjeli dobiti Dom JNA za popodnevnu tribinu…

Milan Babić se diže sa svog mjesta u prvom redu i izlazi za govornicu. Govori poletno i agresivno, veliča RSK, ističe potrebu osnivanja vlastitih oružanih snaga i odbija bilo kakvu mogućnost dogovaranja s hrvatskim vlastima osim o razdruživanju

Poslije našeg susreta u Beogradu prije tjedan dana, na putu vlakom u Zagreb, sjetio sam se odakle mi je ime Lazar Stojanović bilo poznato: on je bio sedamdesetih u zatvoru zbog nekog filma. Kasnije sam saznao da je taj film, ‘Plastični Isus’, bio njegov diplomski rad, ocijenjen na Fakultetu dramskih umetnosti s najvišom ocjenom i danas se smatra dijelom crnog vala jugoslavenskog filma, niza izvrsnih filmova s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, poput ‘Sakupljača perja’ Aleksandra Petrovića ili ‘Lisica’ Krste Papića, koji su pomicali granice slobode oko političkih i društvenih tabua. ‘Plastični Isus’ snimljen je 1971., kad i ‘W. R. Misterije organizma’ Dušana Makavejeva, oba filma završavaju u bunkeru zbog ‘pornografije i neprijateljske propagande’, Makavejev odlazi iz Jugoslavije i godinama radi u inozemstvu, Stojanović ostaje još jednu godinu u zatvoru i postaje jedini režiser koji je u Jugoslaviji osuđen na zatvor zbog filma. Godine 1972. bio je u zatvoru zbog verbalnog delikta, 1973. zbog ‘Plastičnog Isusa’, a 1974. zbog čiste zlobe sitnih partijsko-policijskih dogmata, zato što je odbio napisati molbu za pomilovanje koja bi mu smanjila kaznu. Stojanovićev film nisam imao priliku vidjeti, ‘Misterije organizma’ gledao sam prvi put 1972. u Brightonu, poslije u Zagrebu sredinom osamdesetih i bio mi je i ostao jedan od najboljih filmova uopće.

Ručamo svi zajedno u jednoj velikoj prostoriji, možda restoranu, sjedimo za dugačkim stolom u obliku slova L. Jovan Rašković, koji sjedi preko puta Nikole Viskovića i mene, nudi nas kao domaćin. Ostala mi je u sjećanju Nikolina rečenica: ‘Hvala, neću više, ako se najedem spavat će mi se, a treba biti bistar za popodnevnu tribinu.’ Ja šutim i uzimam još jedan komad izvrsne janjetine; na tribini će od nas govoriti Visković i Pupovac, njih znaju, mene vjerojatno neće nitko ništa pitati. Za vrijeme ručka dolazi vijest da je napadnuta novinarka HRT-a Heni Erceg, čija ekipa je došla izvještavati o našem sastanku u Kninu. Mnogo godina poslije Heni će mi ispričati da su je okružili nekakvi rabijatni tipovi obučeni u crno i jedan ju je pljusnuo. Rašković šalje nekoga da vidi što se dogodilo, ustajemo od stola, čovjek se ubrzo vraća i kaže da je novinarku napala neka budala i da je sada dobro i na sigurnom.

Tu mi u sjećanju nedostaje jedno pola sata događaja. Pred zgradu Doma JNA došao sam, možda zajedno sa Sinišom Maričićem i Lazarom, koju minutu poslije četiri, a tribina je počinjala u četiri sata. Velika kinodvorana, u kojoj su se redovi i redovi stolica spuštali prema pozornici, bila je dupkom puna. Na pozornici je bio dugačak stol za kojim smo sjedili nas desetak, Milorad Pupovac, Nikola Visković, Lazar Stojanović, mislim i Olgica Kavran, Jovan Rašković i članovi SDS-a s kojima smo to jutro razgovarali i možda još netko. U prvom redu vidio sam Milana Babića i pored njega jednu ženu koja mi je bila poznata iz novina; pitam Milorada, on mi kaže da je to Ljubica Šolaja, zubarica kao i Babić, iz Titove Korenice, osnovala je SDS u Korenici i Gračacu i priklonila se Babićevoj struji. U prva tri reda sjede, zaključujem po komentarima, uglavnom Babićevi pristaše. Bučno razgovaraju o nedavnom sukobu na Plitvicama; glasno, s namjerom da ih se čuje, posprdno govore o službenom izvještaju hrvatske vlade da je u sukobu poginula po jedna osoba na svakoj od sukobljenih strana. Pouzdano znaju da je hrvatska strana poslala na njih albanske plaćenike od kojih je poginulo 52! Razmjenjujem pogled s Lazarom, dovoljan da znamo da osjećamo sličnu odvratnost prema tom hvalisanju brojem ubijenih ljudi, iako su to gotovo sigurno izmišljotine. Atmosfera u dvorani je napeta, mislim kako se bez obzira na to koliko je tko jeo za ručak, na ovoj tribini nikome neće spavati. Predstavnici SDS-a s kojima smo to jutro razgovarali i koji su u tom razgovoru bili umjereni i kritični prema hrvatskom, ali i prema sve militantnijem srpskom nacionalizmu, u svojim istupima na tribini ponašaju se kao klasični političari, govore ono što su ocijenili da publika želi čuti. Nije im za zamjeriti s obzirom na to da komentari koji dolaze iz publike, kao ni izgled nekih, ne djeluju baš bezazleno. Svi su počinjali odama Republici Srpskoj Krajini kao ‘ostvarenju vjekovnog sna’, što je praćeno gromoglasnim pljeskom, odaje se dužna počast Miloševiću, nešto manji pljesak, a tek tu i tamo kaže se nešto o prijedlozima o kojima smo raspravljali ujutro; svako spominjanje pregovora s hrvatskom vladom izazivalo je glasno negodovanje dijela publike. Visković i Pupovac, kao i svi u dvorani, osjećali su napetost, govore pazeći da ne pobude jake reakcije, a da ipak kažu nešto što misle da treba reći, predložene mjere koje bi vodile smirivanju situacije prikazuju kao vitalni interes i dobitak za Srbe u Hrvatskoj, to im nije bilo teško jer su u to uistinu vjerovali.

Kako su vrijeme i govori prolazili, moja odluka da ne govorim činila mi se dobra i da je se trebam držati. I Visković i Pupovac iznijeli su više-manje naše stavove, a rastući animozitet koji sam osjećao prema agresivnim nacionalističkim primjedbama dijela publike bilo je, s obzirom na atmosferu, uputnije zadržati za sebe. Kad je za govornicu s mikrofonom, koja je bila pored stola za kojim smo sjedili, izašao Lazar, dio publike je počeo pljeskati: Lazar je dolazio iz Beograda čiju politiku su u tom turbulentnom vremenu naglih promjena i nesnalaženja u njima mnogi u Kninu idealizirali. Neki su vjerojatno i znali da je bio poznati disident u režimu koji je upravo postajao ‘bivši’, a disidentstvo, pogotovo zatvor u tom režimu, preko noći se od stigme pretvaralo u aureolu.

Lazar je govorio mirno i elokventno, bez podizanja glasa, gotovo tiho, na način koji je bio odraz njegove prirodne pristojnosti i dobronamjernosti. A govorio je stvari koje se to popodne nisu mogle čuti na tribini, a ni tih dana u Kninu. Kritizirao je nacionalizme, prije svega srpski, i iznosio argumente koji su Miloševićevu politiku uvjerljivo prikazivali kao beskrupulozni pragmatizam. Dvoranom je zavladao muk, fizički se osjećalo kako napetost raste. A onda su počeli uzvici: ‘Izdajico!’, ‘Vuk Branković!’, ‘Živio Milošević!’ Sljedeća slika ostala mi je sve ove godine kao personifikacija hrabrog i poštenog čovjeka. Lazar se odmiče korak natrag od govornice, podiže ruku kao da želi zaustaviti sva dobacivanja koja dolaze iz dvorane i kaže: ‘Ja poštujem vaše mišljenje, ali ako se pokaže da ste se na krivog konja kladili, nemojte optuživati nikog drugog nego sebe.’

U dvorani se ne stišava žamor. Milan Babić se diže sa svog mjesta u prvom redu i izlazi za govornicu. Govori poletno i agresivno, veliča Republiku Srpsku Krajinu, dio dvorane to pozdravlja uzvicima, ističe potrebu osnivanja vlastitih oružanih snaga kao garanciju da se genocid nad Srbima u Hrvatskoj neće više ponoviti. Odbija bilo kakvu mogućnost dogovaranja s hrvatskim vlastima osim o razdruživanju; sve je začinjeno hvalospjevima Miloševiću. Ne sjećam se više je li i koliko govornika bilo poslije Babića, trebalo bi pogledati televizijske snimke, znam da su tribinu snimali HRT i YUTEL. Sjećam se kako za govornicu izlazi saborski zastupnik SDS-a Radoslav Tanjga, vrlo visok, zapamtio sam ga jer ga je u Saboru Ivan Bobetko gađao torbom nakon čega su zastupnici SDS-a napustili Sabor, govori kako će tribina sada završiti i da imamo vremena još za nekoliko pitanja iz publike. Za govornicu je gotovo istrčala ona studentica iz Beograda, kolegica Olgice Kavran. Govori brzo i uzbuđeno: ‘Ja bih htela samo da vam prenesem pozdrave od beogradske mladosti, nisu tamo svi za Miloševića, mi smo protiv i za mir…’ Iz dvorane počinju uvrede i psovke, djevojka je zbunjeno zastala usred rečenice i počela plakati. Ustao sam, stao pored djevojke za govornicom, bio je to impuls a ne smislena odluka da nešto kažem, neki su počeli pljeskati, valjda me to navelo da ljutnju koju sam osjećao izgovorim kao rečenicu: ‘Nemojte mi pljeskati jer ono što ću reći neće vam se svidjeti.’ Netko je vikao: ‘Ne plješćemo tebi, budalo!’ Rekao sam: ‘Ovi ljudi prešli su 800 kilometara da vam pomognu, da svima nama pomognu u smirivanju sukoba koji su već odnijeli ljudske živote, nitko od vas nije prešao ni 800 metara da dođe na ovu tribinu i sada vrijeđate i psujete jednu mladu ženu koja vam se dobronamjerno obraća. Kakvi ste vi domaćini, gdje vam je pristojnost, tako se ponašaju samo divljaci i kukavice.’ Nešto u tom smislu, kukavice sam svakako spomenuo. U dvorani je nastao lom. U svoj toj galami jasno se čulo kako se netko dere: ‘Ustašo, vampiru, krvoloku!’ Ustao je Milorad Pupovac, stao pored mene i počeo govoriti tako da smiri situaciju. Zahvalio sam mu i rekao još nekoliko rečenica, valjda kritičkih i o hrvatskom i o srpskom nacionalizmu, dio publike je fućkao, neki su pljeskali. Ubrzo nakon toga Babić i stotinjak njegovih pristalica napustili su dvoranu, a atmosfera u još uvijek punoj dvorani se smirila. Na kraju tribine ljudi nam prilaze, žele razgovarati, pitaju nas zašto češće ne dolazimo, ‘hrvatska država šalje nam samo policiju, a iz Beograda dolazi Šešelj’. Nikola Visković im govori da je ovo njihov dom, da su i mnogi Hrvati nezadovoljni Tuđmanom, ali HDZ je pobijedio na izborima, ‘i to zahvaljujući Miloševiću’, dodaje, treba im se suprotstaviti političkim sredstvima. Lazar stoji sa strane i mirno razgovara s dvije žene.

Pred dvoranom je gužva, jedva se stižemo pozdraviti, Splićani se vraćaju u Split, Beograđani u Beograd, netko požuruje da je bolje otići što prije jer se već smračilo, dug je put pred nama, a i demonstracija sloge Hrvata i Srba oko osude nacionalizma još bi mogla završiti batinama. U posljednji čas u naš automobil uskače Stojan Cerović i odlazimo za Zagreb.

Kako su godine prolazile, s događajima koji su se taložili vraćala mi se slika Lazara Stojanovića za govornicom, kako izgovara riječi koje su se pokazale kao pravo proročanstvo, prije svega za one koji su ih te davne večeri vehementno odbijali. Ponovno smo se vidjeli tek nakon rata, viđali se na nekim skupovima i konferencijama, prerijetko, uvijek se veselili susretima, da bi Lazar, nakon svog preranog odlaska, ostavio svojim prijateljima sjećanje na hrabrog i plemenitog čovjeka.