Viktor Orban, europski simbol iliberalne demokracije i autokrat koji urušava mađarske institucije i ljudska prava, često citira i pritom izvlači iz konteksta rečenicu

Roberta Schumana, jednog od začetnika ideje europske integracije, da će ‘demokracija ili biti kršćanska ili je neće biti’. Upravo tom rečenicom Dubravka Hrabar, donedavna dekanica zagrebačkog Pravnog fakulteta, a danas predstojnica Katedre za obiteljsko pravo, započinje uvod u svoju knjigu ‘Istanbulska konvencija i zamke rodne perspektive’. Kako doznaju Novosti, ta se knjiga već nalazi u knjižnici Pravnog fakulteta. Pisana u jeku kampanje protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, knjiga je, u vlastitoj nakladi, izdana u travnju ove godine. Nakon ratifikacije Konvencije pokrenuta je i inicijativa ‘Istina o Istanbulskoj’ koja je u srijedu obznanila da je prikupila 371.281 potpis za referendum o otkazivanju tog dokumenta. Iako uspjeh nije izgledan, potpise i dalje prebrojavaju pa se, kažu, nadaju da će doseći potrebnih 374.740 potpisa.

Zapanjujuća količina dezinformacija i neznanstvenih teza uspjela je stati u samo 59 stranica autorskog teksta od ukupno sto stranica knjige. Ostatak, naime, čini bibliografija, biografija autorice i tekst Konvencije. U knjizi, u kojoj se poziva i na Knjigu postanka, Dubravka Hrabar piše da ‘strah od rodne ideologije nije neosnovan ni patološki’. Štoviše, pojašnjava kako je svojom ‘pravnom analizom’ ustvrdila da rodna ideologija ‘kao štetna ideologija postoji u Istanbulskoj konvenciji i da zamagljuje osnovni i plemeniti cilj zaštite žena od nasilja’.

Potpuno suprotno stavu međunarodne znanstvene zajednice, ali i Hrvatskog sociološkog društva i drugih relevantnih organizacija koje tvrde da tzv. rodna ideologija ne postoji, profesorica Pravnog fakulteta odlazi i korak dalje, pa u knjizi navodi da ‘rodna ideologija potire naravno u čovjeku, otvara bezdane prijepora, jasno zamjenjuje neprirodnim, unosi nered u red stvari koji je svojstven čovjeku, prirodi, Svemiru, Stvoritelju’. Prema njenim riječima, rodna ideologija, odnosno rod nije prijetnja samo za Hrvatsku, već cijelu Europu.

‘Rod koji je navodno trebao biti prekretnica i nova okosnica u i među ljudima, u zamjenu za spol i ravnopravnost žene i muškarca, udaljava nas na žalost od krilatice Europske unije – ‘ujedinjeni u različitosti’. Rod niječe bit čovjeka i sada prijeti destrukciji Europe’, piše ona. Hrvatskoj, ali i međunarodnoj znanstvenoj zajednici, koja je utvrdila da je ‘rodno uvjetovano nasilje’ itekako postojeće, Hrabar se suprotstavlja riječima da ‘rod nije ishodište nasilja nad ženama’.

Knjigu je za Novosti komentirao Dario Čepo, docent s Katedre za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta.

- Doktorica Hrabar, iako na to ima apsolutno pravo, pozabavila se u ovom nevelikom djelu pitanjem o kojem ne zna mnogo, a i ono malo što zna tendenciozno, nepotpuno i netočno prezentira svojim čitateljima. Sama činjenica da je doktorica Hrabar uvjerena da postoji rodna ideologija – iako ona ne postoji u Konvenciji ni igdje u sociološkoj, politološkoj ili bilo kojoj drugoj znanstvenoj literaturi – nije toliko problematična. Problem je njezino pervertiranje znanstvene metode kojom se teze s kojima kreće ‘potvrđuju’ kao točne. Manipulatorski je i što na istu razinu stavlja biološki i pravni pogled na pitanje roda i razlike između roda i spola s religijskim pogledom. Bez obzira na to što mislimo o mogućnostima biologije i pravne znanosti da o tom konceptu nešto kažu, riječ je ipak o znanstvenim disciplinama koje znanstvenim jezikom nastoje utvrditi svoj odnos prema tom pojmu. Religija nije znanost i s njom ni u kojem slučaju nije ravnopravna - ističe Čepo.

Kao posebno problematičan dio knjige Čepo navodi svojevrsno odavanje počasti teoretičarima zavjere koji tvrde da se ratifikacijom Konvencije Hrvatska odriče dijela suvereniteta.

- Dodatan problem je dio teksta u kojem uvjerava da međunarodne organizacije poput Vijeća Europe imaju neke tajne ciljeve koji su usmjereni protiv Hrvatske. Svaka organizacija, to doktorica Hrabar kao pravnica sigurno zna, ima neke ciljeve, no isto tako svaka se međunarodna organizacija temelji na kompromisnom djelovanju i dijalogu svih svojih članica, pa tako i Hrvatske - zaključuje Čepo.

Dok je Dubravka Hrabar kao bivša dekanica Pravnog fakulteta i dugogodišnja suradnica udruge U ime obitelji Željke Markić relativno poznati javnosti, zanimljivo se osvrnuti i na recenzente njene knjige, tiskane u sto primjeraka. Riječ je o redovitim profesorima Davorinu Lapašu sa zagrebačke Katedre za međunarodno pravo i Dijani Jakovac-Lozić s Katedre za obiteljsko pravo splitskog fakulteta. Podsjetimo, upravo je Jakovac-Lozić zajedno s Hrabar bila članica Radne skupine koja je iznjedrila ultrakonzervativni prijedlog Obiteljskog zakona koji je prije nekoliko mjeseci povučen iz javne rasprave nakon manje od 24 sata. Među mnoštvom spornih odredbi u tom se prijedlogu nudila diskriminatorna definicija obitelji, i to na način da se bračni parovi bez djece ne smatraju obitelji, odredba prema kojoj roditelji imaju pravo na obrazovanje djece u skladu s vlastitim uvjerenjima, kao i ona kojom bračne i izvanbračne zajednice više ne bi imale ista prava. Te se teze provlače i u najnovijoj knjizi Dubravke Hrabar, u kojoj se navodi: ‘Skloni smo promišljanju da je intencija čl. 14 potajice minimalizirati roditeljski odgoj i djecu podvrgnuti društvenim htijenjima slično vremenima totalitarizma kada su postojale smjernice ideologiziranog društveno-političkog prihvatljivog odgoja’. Taj se članak Istanbulske konvencije, između ostalog, odnosi i na obrazovanje koje nije utemeljeno na perpetuiranju rodnih stereotipa, već na učenju uzajamnog poštovanja i nenasilnog rješavanja sukoba.

Recenzentica Jakovac-Lozić može se pohvaliti i homofobnim radovima, poput onog iz 2006. nazvanog ‘Seksualna orijentacija posvojitelja i najbolji interes djeteta’, u kojem suprotno znanstvenim stajalištima tvrdi da je ‘diskriminacija ponekad nužna’ te da ‘tu nužnost produciraju neki viši interesi i ciljevi’. Naime, kako piše Jakovac-Lozić, ‘homoseksualci, uz ostalo, nikada neće moći pružiti dovoljna jamstva koja su potrebna da bi se ostvario djetetov najbolji interes, pa se pravo svih ljudi na slobodnu seksualnu orijentaciju ne bi smjelo miješati s hipotetičnim pravom na djecu’. Slična stajališta ponovila je i 11 godina kasnije u radu ‘Hrvatska obitelj u procijepu između tradicionalna poimanja i međunarodnih očekivanja’. ‘Obitelj kao temeljna društvena stanica i brak kao jezgra te stanice na kojoj počivaju budućnost ljudskoga roda i opstojnost civilizacije u vrlo su turbulentnu razdoblju ne samo na međunarodnopravnoj nego i, neminovno, na nacionalnopravnoj sceni. Niječu se temeljne naravne postavke iz kojih je nastala i po kojima (još) traje ta jedina nositeljica života’, tvrdi se u sažetku tog članka.

U potrazi za komentarom na objavljenju knjigu, Novosti su kontaktirale i Dubravku Hrabar. Iako nam je u prvom pozivu poručila da je nazovemo nešto kasnije, više nam se nije javljala.