Kada u zapuštenim i uglavnom napuštenim selima i zaseocima Banije i Korduna naiđemo na povratnike koji nemaju struje, za koju Zakon o socijalnoj skrbi kaže da nije osnovna životna potreba, više se i ne čudimo. Ali svakako je iznenađenje da u samom centru Vrginmosta, u oronuloj zgradi kojoj bi trebao biti zabranjen prilaz, živi samotnjak Mato Žilić, i to bez struje i vode.

Radio je svojevremeno kod privatnika koji ga je prevario jer mu nije uplaćivao doprinose, pa Mato danas nema mirovinu, već socijalnu pomoć u iznosu od 800 kuna

Za njega u Vrginmostu svi znaju. Zovu ga nadimkom Mato moler, jer od 1978. godine kreči i farba sobe i fasade. Nekada je bio svakodnevno zatrpan poslom, a danas sve rjeđe i teže zaradi crkavicu. Zna se dogoditi da kreči kako bi dobio ogrjev, a nekada i samo hranu. Radio je svojevremeno, prije rata, kod nekog privatnika koji ga je prevario jer mu nije uplaćivao doprinose, pa Mato danas nema mirovinu, već socijalnu pomoć u iznosu od 800 kuna mjesečno. Matine nevolje započele su još 1970-ih godina, kada je ostao bez oba roditelja, a brat Anto smrtno je stradao kao dvadesetogodišnjak. Ostavši potpuno sam, nikada se nije oženio, živio je kao podstanar i nekako preživljavao. Neposredno pred rat otišao je za poslom u Karlovac, objašnjavajući nam da je u Vrginmostu okrečio i izmaljao sve što se izmaljati dade.

- U Karlovcu sam stanovao kod jednog policajca koji je, otkad je počeo rat, stalno bio na terenu. Tražio je od mene da čuvam kuću i njegovo dijete, pa sam se o tome skrbio sve do kraja rata. Čim je minula Oluja, vratio sam se u Vrginmost gdje su me ljudi poznavali, pa sam tako mislio, bit će opet nekakvog posla. Tražio sam nekakav stančić ili smještaj od Općine, ali bez rezultata, pa sam dugo stanovao kod nekog Škarića, danas pokojnog. Napokon su mi dodijelili stan u kući u kojoj je živjela nekakva baba. Ona je vrlo brzo umrla, a mene je iz stana istjerao neki čovjek, tvrdeći da je on tu kuću kupio. Kasnije se ispostavilo da kuća nije prodana, ali bilo je kasno, jer sam već bio na ulici. Potucao sam se neko vrijeme, a onda mi je dodijeljen smještaj u napuštenoj i ruševnoj zgradi u centru Vrginmosta. To je bila nekadašnja menza u kojoj su se hranili radnici Drvnog kombinata. U zgradi ni struje ni vode, a drveni WC je bio daleko u dvorištu. Jedini izvor vode bila je slavina u dvorištu. Kako onda, tako i danas, to mi je kupaonica pod vedrim nebom, i ljeti i zimi - objašnjava Mato.

Otkad je ostvario socijalnu pomoć, strpljivo podnosi neljudske uvjete za život. Nikome se nije žalio, već poput Robinzona živi u zapuštenoj zgradurini koja se svakoga časa može srušiti. Pokušavao je u početku riješiti problem, ali od obilaska kancelarija i ureda nije bilo nikakve vajde. Činovnici su uvijek pronalazili nekakve razloge zbog kojih mu se ne može uvesti struja i voda, pa je napokon odustao od pisanja zahtjeva i moljakanja. Prihvatio je činjenicu da mora biti u mraku, pomirio se s bijedom koja ga sve više steže i od nikoga ne traži više ništa. Ipak, nedavna plava koverta koja mu je na adresu stigla iz mjesnog Vodovoda, uznemirila ga je i tešku budućnost i sudbinu učinila još težom.

- Obavijestili su me da ću morati plaćati naknadu za korištenje vode. To me je potpuno dotuklo. Na tu slavinu mnogi dolaze prati aute, mnogi koji u blizini imaju vrtove odavde uzimaju vodu za zalijevanje, a čini mi se da ću sada ja to sve morati platiti. Ja, koji u dva dana uzmem jednu kantu vode i jedva je dovučem do sobe u kojoj živim. Otišao sam u Vodovod, a tamo su rekli da ako ne platim, da će isključiti vodu. Pokušao sam objasniti da bih plaćao kad bih vodu imao u svom stanu, no ostali su neumoljivi i uskoro očekujem račune. Ako ne platiš, ideš na sud, poručili su mi, a ja sam se sledio - žali se Mato Žilić.

Iz Vodovoda za sada nismo uspjeli dobiti odgovor, jer, kako nam je rekla jedna djelatnica, šefovi su na godišnjem. Potražili smo pravnicu u Općini Gvozd za koju nam je Mato spomenuo da se i njoj obraćao, sve u želji da saznamo prave razloge nebrige lokalne zajednice za ovog čovjeka. No čim smo se predstavili, pravnica Nevena Basta grubo je izjavila da ‘novinarima ne daje nikakve izjave’ te da nikada nije čula za razloge našeg dolaska. Objasnili smo joj da je i to što ne daje izjave zapravo svojevrsna i jasna izjava, na što nam je, prilično neuljudno, dala do znanja da je razgovor završen. Ostavila je gorak okus saznanja da njena pravna služba baš i ne mari za žitelje ovog dijela Korduna, koji se svakodnevno susreću s ne baš tako malim nevoljama.

Za razliku od Baste, Danijela Žmukić, pravna savjetnica nevladine udruge Projekt građanskih prava Sisak, koja nam je odgovorila na telefonski poziv s jedne jadranske plaže,

gdje provodi godišnji odmor, bila je vrlo profesionalna i jasna.

- Vrlo dobro sam upoznata s problemom Mate Žilića i već dugo vremena radim na rješavanju njegovog stambenog pitanja. S naše strane je sve odrađeno, obratili smo se s pritužbom Uredu pučke pravobraniteljice i predmet se trenutno nalazi pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Zalažemo se za Žilića, ali ustajala i uhljebljena administracija teško se probija - tvrdi ova pravnica.

- Što kažete, pišete za Novosti, list srpske nacionalne manjine? Svaka čast, bit će to zanimljivo i korektno, jer je Mato Žilić Hrvat, a koliko vidim, ni vaše novine, a niti moja udruga ne prave razliku među ljudima, pogotovo onima u nevolji - zaključila je Danijela Žmukić.