Kada je prošle godine na hrvatskoj književnoj sceni konačno puknuo tanki balon tanke poze i još tanje proze, pa se najdosadnija od svih figura postjugoslavenskih kultura – Ugledni Muški Autor – razotkrila kao ono što prečesto jest: jedan banalni, retrogradni, seksistički bumer koji svoj pubertetski postpolitički cinizam podvaljuje (kome još?) kao provokativnost, bilanca javnog odjeka bila je zadovoljavajuća. Kontekst udesa bio je V.B.Z.-ov riječki književni festival Vrisak, odnosno promocija romana "Psi" Dore Šustić i "Dok prelaziš rijeku" Zorana Ferića, na kojoj su Ferić i moderatori Nikola Petković i Vid Barić patronizirali Šustić i trabunjali o teroru kensl kulture. Uslijedio je niz dobrodošlih reakcija, počevši s tekstom "Vrisak hrvatskih feminista" Dunje Matić na portalu VoksFeminae, koje, ukratko, govore o normaliziranom mačizmu i seksizmu na književnoj sceni; onakvom kakav u javnosti ne prelazi uvijek granice nedvosmislene neprihvatljivosti, ali opipljivo reproducira igru moći u kojoj je rodna asimetrija neupitna.
Jedan od zloglasnijih primjera te asimetrije kao otvorenog seksualnog uznemiravanja bio je onaj sarajevskog pisca i suvlasnika izdavačke kuće Bajbuk Gorana Samardžića. On je, podsjećamo, novinarki Jeleni Kalinić 2018. godine putem poruka ponudio da joj u fildžan "izmuze", po njegovim riječima, "malo onog" nakon što ga je Kalinić na društvenim mrežama prozvala zbog sugestije da su žene koje imaju djecu "potpunije" od onih koje nemaju. Kalinić je njegove poruke objavila, da bi zbog reakcije javnosti Samardžić obznanio da se povlači sa svih funkcija u Bajbuku.
Ove su dvije natuknice iz povijesti seksizma u regionalnoj književnosti nedavno konvergirale kada je na otvorenju ovogodišnjeg Vriska 14. rujna objavljeno da je dobitnik izdašno honorirane V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman upravo Samardžić. Važno je pritom istaknuti da je riječ o možda deprimirajućoj, ali ipak koincidenciji. Naime, izbor za V.B.Z.-ovu nagradu je anoniman, a uzevši u obzir da je otvoren za autorice i autore sa čitavog štokavskog područja, za povjerovati je da ta anonimnost nije tek formalna. Međutim, u sustavu toliko premreženom rodnim i klasnim isključivanjem, delegiranje politike nagrađivanja – a ona uvijek postoji, od književnog Nobela do minornih nagrada – na tzv. objektivnost procedure i kriterija lako rezultira time da sve ostane po starom.
Književnost, kako kaže izraubana fraza, nije sprint na 100 metara – koji je tekst u nekom izboru najkvalitetniji nekad može biti jasno, ali stvari se u suštini lome ovisno o spletu poetičkih i političkih preferencija žirija, pri čemu se ove druge često prikrivaju pod egidom brige za Čistu Književnu Kvalitetu. Znakovita je u tom smislu besadržajnost obrazloženja žirija V.B.Z.-ove nagrade: "Taj jedan (roman, op. a.), međutim, za koji smo se naposljetku jednoglasno odlučili ima moć da čitatelja zgrabi i ne pušta, ma kako to zvali – faktor iks ili že ne se kua. Ima, dakle, specifičan pripovjedački drajv i neospornu literarnu alur", stoji između ostalog u tom tekstu iz kojeg je nemoguće razabrati kakav pomak u književnosti donosi Samardžićev roman, što je u kolumni za Journal.rs istaknula i Marija Ratković.
Ona s pravom ukazuje na jednu manje razvikanu nagradu čija se dodjela održala istog dana kao i V.B.Z.-ova – "Šteficu Cvek", koju organiziraju Pobunjene čitateljke iz Srbije, Kulturtreger/Booksa iz Hrvatske, Naratorium iz BiH i Koalicija MARGINI iz Makedonije. Sada u trećoj godini, "Štefica" je primjer nagrade koja svoju politiku ne samo da ne skriva nego je otvoreno artikulira, napuštajući kompetitivni model izbora jednog "najboljeg" djela. Pritom je političko jednako važno, odnosno neodvojivo od poetičkog, pa tako "Štefica" uvažava, primjerice, doprinos reprezentaciji marginaliziranih klasnih i rodnih pozicija.
"Vjerujemo da knjige koje biramo pomiču granice suvremene književnosti na jugoslavenskom prostoru i stvaraju nove svjetove u kojima su otpor i nada ponovo mogući", stoji u uvodu u ovogodišnji izbor koji čine "Jedinstveni matični broj" Lidije Dimkovske, "U haosu radosti" Kalije Dimitrove, "Četiri lakta unutra" Eve Simčić, "Temeljenje kuće" Marije Andrijašević, "Žene BIH za djecu – Ilustrovano putovanje s izuzetnim ženama iz prošlosti" skupine autorica, "Kuća se nije mrdnula" Jelene Anđelovske i "Strvinari starog svijeta" Tee Tulić.
S jedne strane, dakle, "faktor iks" i "že ne se kua" depolitizirane vizije književne izvrsnosti, s druge "Štefičin" politizirani otpor književnim sredstvima. Ako praznina prvog odgovara praznini pojma "regija", tada jasnoća drugog odgovara kompleksnoj punini pojma – Jugoslavija.
