Ratko Rudić najtrofejniji je svjetski vaterpolski trener, drugi najtrofejniji u ekipnim sportovima uopće. Kao trener je sve osvojio i to višestruko. S Jugoslavijom je osvojio dva olimpijska i jedno svjetsko zlato. S Italijom je bio olimpijski pobjednik, europski i svjetski prvak. Isto je ponovio i s reprezentacijom Hrvatske. Reprezentaciju SAD-a odveo je do zlata na Panameričkim igrama, Brazila do srebra na istom natjecanju. Prije trenerske imao je i vrhunsku igračku karijeru. Osvajač je srebrne medalje na OI u Moskvi, medalja na europskim i svjetskom prvenstvu. Dobitnik je brojnih državnih i društvenih priznanja. Novo priznanje Ratku Rudić je Nagrada Vladimir Beara Sportsko-rekreativnog društva Srba u Hrvatskoj za doprinos sportskoj kulturi i društvenoj toleranciji.

Što vam znači ova nagrada?

To je veliko priznanje. Ima sportski značaj, a ujedno je i društveno priznanje. Karijeru i kao igrač i kao trener gradio sam na velikim sportskim rezultatima, ali uvijek vodeći računa da ponašanje i mojih igrača i moje bude u skladu sa sportskim standardima, fair playom, onim što sport znači u društvu, a on mora promovirati i toleranciju i razumijevanje. Drago mi je da sam dobio priznanje koje je šire od sportskog priznanja.

Sjećate li se Beare?

Kako ne. Živio sam u Splitu. Otac je imao prijatelja koji je imao kuću uz zidić igrališta Hajduka. Kao djeca smo gledali i treninge i utakmice Hajduka. Beara, Veliki Vladimir, nam je bio idol. Ostao mi je u sjećanju kao jedna od najupečatljivijih sportskih figura iz ranog djetinjstva. Imao je veliku, izvanrednu karijeru. Njegov stil branjenja pun bravura, letenje kroz zrak, to je bilo nešto impresivno.

Rođeni ste 1948. godine. Možete li objasniti fenomen '48. u jugoslavenskom sportu. Rođena je fenomenalna košarkaška petorka: Duci Simonović, Nikola Plećaš, Damir Šolman, Vinko Jelovac i kao vrhunac Krešo Ćosić, rođen je i Mate Parlov.

To je jako poznata godina u Jugoslaviji, godina odvajanja od SSSR-a. Sve koji ste naveli su izvrsni sportaši koji su ostvarili velike karijere. S Plećašem sam išao zajedno u razred u Drugoj gimnaziji u Zagrebu.

Vaterpolo ste počeli trenirati kao dječak. Jugoslavija je već bila vaterpolska velesila, ali, nogomet je bio najpopularniji, počeli ste trenirati u Jedinstvu iz Zadra, grada košarke. Zašto vaterpolo?

Bavio sam se svim sportovima. U Zadru, u dvorištu, smo imali koš, otac ga je donio. Igrali smo nogomet, vježbao sam u DTO Partizan. U Splitu sam trenirao i judo, tenis, rukomet. Sve. Gdjegod je bila lopta i gdje nije bila. Tajna vaterpola je da kada se ovlada tim vještinama u vodi, zaljubite se u njega. Postaje strast, uživanje, u igri, pokretu, druženju Odlučio sam se za vaterpolo jer sam najviše uživao u tom sportu.

Prelazak u Jadran

Sjećam se Beare. Živio sam u Splitu. Otac je imao prijatelja koji je imao kuću uz zidić igrališta Hajduka. Kao djeca smo gledali i treninge i utakmice Hajduka. Beara, Veliki Vladimir, nam je bio idol. Njegov stil branjenja pun bravura, letenje kroz zrak, to je bilo nešto impresivno

Vrlo brzo ste se afirmirali. Godine 1963. prelazite u splitski Jadran. Vrlo mladi ulazite i u reprezentaciju Jugoslavije.

U to vrijeme nije bio razvijen sistem takmičenja mladih uzrasta. Vrlo brzo ušao u prvi tim Jadrana i kao 15-godišnjak sam počeo igrati utakmice u prvoj ligi. Počeo sam rano igrati i za reprezentaciju. Išao sam i na Olimpijske igre u Meksiko 1968. gdje nisam igrao. Jugoslavija je tamo osvojila zlatnu medalju. Prije Meksika sam se pripremio za odlazak u Ameriku. Mislio sam da neću ići u Meksiko, otići ću studirati u SAD i tamo igrati vaterpolo. Sve sam bio dogovorio, a kada sam pozvan u reprezentaciju sve sam otkazao jer mi je igranje za nju bilo najviše što sportaš može dosegnuti.

Bili ste rekorder po broju nastupa za reprezentaciju Jugoslavije, 297 nastupa.

Da, s tim što sam imao dosta peha. Jedno SP sam preskočio zbog bolesti, jednom sam slomio ruku.

Ruku ste slomili na završnim pripremama za Meksiko 1968. na Kubi.

Tako je. Igrali smo nogomet, pao sam na ruku.

U Partizan prelazite 1971. Do tada je bio četiri puta prvak Europe, uz rastuću zagrebačku Mladost, dominantan klub. Zašto Partizan?

Mladost je u to vrijeme bila čak nešto bolja od Partizana. 1971. osvojila je Kup šampiona, živio sam u Zagrebu. Premišljao sam se između Mladosti i Partizana. Mladost je imala odličnu momčad, ali je ekipa bila već poodmaklih godina. U Partizan je tada došao Marović iz Jadrana, Belamarić iz Šibenika, Antunović s Korčule, sve mladi i perspektivni igrači. Odlučio sam se za Partizan računajući da će dominirati što se na kraju i desilo. Prevagnuli su čisto sportski motivi da idem u Partizan.

Partizan osvaja osam naslova prvaka Jugoslavije zaredom i dominira sve do pojave snažnog Juga početkom osamdesetih.

Tako je. Partizan je u to vrijeme imao izuzetne rezultate. Dvije godine nismo izgubili utakmicu. Osvojili smo dva naslova šampiona Evrope, jedan u gostima što se tada rijetko događalo. Zaista su rezultati bili jako dobri, s reprezentacijom nisam bio toliko zadovoljan.

Bilo je velikih uspjeha, ali i trauma s reprezentacijom. Na SP u Caliju 1975 dogodila se jedna od njih. U prve tri utakmice tri uvjerljive pobjede, a nakon toga senzacija i skandal, vijest da ste dopingirani, proglašava vas se izdajnikom, momčad potpuno mijenja stanje. Na supervještačenju u Njemačkoj pokazuje se da od dopinga nema ni d, ali vi ste bili sramoćeni do tog trenutka, a Jugoslavija završava na 13. mjestu.

Mi smo već bili matematički plasirani u polufinale. Onda smo jednu utakmicu kažnjeni, pa jednu nismo htjeli igrati. Išao sam u Köln gdje je bio i predsjednik olimpijske dopinške kontrole. Potpuno sam oslobođen i FINA je tada napisala i savezu i meni da se ispričava, da se desila greška. Ali, u sportu nema nazad. To su za mene bili najteži trenuci u karijeri. Da sam dopingiran bilo je prihvaćeno kao istina. Naslovi u novinama su bili po 10 centimetara "DOPING" . Bili su to zaista teške trenutci. Nije jednostavno nositi se sa stigmom da si nešto napravio, a nemaš pojma kako je do toga došlo. Igrali smo strašno, igrao sam u vrhunskoj formi i bio sam jedan od najboljih. Mi smo bili ekipa koja je pred sobom sve lomila. Neki moji suigrači i danas misle da nam je namješteno. Da je bilo teško, jest. Kad su me oslobodili u novinama su bila mala slova, zadnja strana.

Ratko Rudić (Foto: Sandro Lendler)

Na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. opet ste bili ozlijeđeni. Pomagali ste selektoru. Jeste tada postali svjesni da ćete se poslije igračke karijere posvetiti trenerskom poslu?

Nije to bilo još tako jako izraženo, ali je istina da sam bio vrlo zainteresiran za trenerski posao. Bio sam blizu izbornika i s njim sam često izmjenjivao određena iskustva. Počeo sam se tada polako pripremati za svoj trenerski put. Bio sam kapetan reprezentacije od 1977. kada na Evropskom prvenstvu osvajamo srebro do Igara u Moskvi. Bio sam iskusan igrač koji je i kao kapetan mogao da kaže određene stvari koje bi pomogle ekipi i bio sam jako involviran u rad trenera. Odlučio sam poslije Moskve prekinuti sportsku karijeru. Međutim, 1981. je Evropsko prvenstvo bilo u Splitu. Govorili su mi "moraš ostati". Poslušao sam i pogriješio. U Splitu smo loše odigrali, zbog jednog incidenta nismo osvojili medalju. Već prije sam upisao trenersku školu na DIF-u.

Spomenuli ste srebro s EP 1977. u Švedskoj. Čitao sam da ste svoju medalju posvetili tadašnjem selektoru reprezentacije Trifunu Miri Ćirkoviću.

Nisam imao neki jak odnos prema medaljama niti mi je to puno značilo. Mislio sam da bi njemu to bilo veliko priznanje, jako je dobro radio s ekipom. To sam osjetio u momentu i poklonio sam mu medalju.

36 godina, 186 cm, 86 kg

Godine 1982. postajete trener. S mladom reprezentacijom Jugoslavije osvajate srebro na EP i SP. Seniorska reprezentacija je od Moskve 1980. u krizi. U veljači 1984. vas imenuju za selektora reprezentacije. Mlad ste trener, jedne novine su napisale da imate 36 godina, 186 cm i 86 kg. Pred vama su, za nekoliko mjeseci,, OI u Los Angelesu. Kako dolazi do toga?

Nije to baš toliko slučajno. Već 1982. sam na svjetskom prvenstvu u Guayaquilu, u Ekvadoru, bio stručni posmatrač VS Srbije. Pisao sam analize utakmica. To je bila ideja Bate Orlića koji je vodio Partizan. Smatrao je da vrijedi ulagati u mene kao trenera. Krajem 1982. sam pomagao selektoru Mili Nakiću kao pomoćni trener na pripremama na Košutnjaku. Bio sam trener u Partizanu. Godine 1983. osvajamo srebrne medalje na SP i EP s mladima. To su prve medalje za mlade uopće. Nisam bio na sastanku Upravnog odbora VSJ. Đorđe Perišić mi je rekao da me on predložio za selektora, bez pritiska rezultata osvajanjem medalja. Tako sam preuzeo reprezentaciju Jugoslavije.

Mene devedesetih nitko nije zvao da se vratim. Nikada. Od nikoga nisam dobio poziv da budem trener. Sanader je, još nije bio predsjednik vlade, u nekoj funkciji došao u Rim. Pozdravili smo se, rekao je da bi bilo dobro da dođem u Jadran, on je jadranaš. Prvi put su me zvali 2004. kada su savez preuzeli moji igrači Bukić, Bebić, Sukno.

Prije Igara, i prije bojkota zbog kojega ne dolaze SSSR i Mađarska, izjavljujete da je cilj šesto mjesto. Vraćate se sa zlatnom medaljom i reprezentacijom koja se očito počinje pomlađivati. U momčadi je Bukić koji ima 18, Milanović 19 godina. Dvije godine kasnije na SP u Madridu su Šimenc koji ima 20, Vasović 19. Opet osvajate zlato, svi ti mladići imaju važnu ulogu u momčadi. Čini se da ste kroz karijeru vjerovali mladim igračima.

Bio sam jako ambiciozan u učenju trenerskog zanata. Stalno sam tražio nove stvari, literaturu, povezao sam se s fakultetom, svima. Uveo sam psihologa u ekipu, imao sam snimatelja, statističara. Skoro pa su mi se rugali što će mi takvi i toliki. Imao sam jasnu viziju što treba raditi. Počeo sam stvarati novu ekipu s tim igračima. Oni su igrali u juniorskoj reprezentaciji i znao sam što mogu. Bili su u momčadi i iskusniji igrači kao Bebić tada jedan od najboljih na svijetu, Roje, Paškvalin i drugi.

Odmah sam počeo sa strahovito jakim treningom što je iznenadilo i same igrače. Išli smo na jak turnir u Mađarsku gdje smo sve izgubili, ali ujutro smo strašno trenirali, a navečer igrali utakmicu. Pripreme su jedno, pravi turnir drugo. U Los Angeles smo došli potpuno spremni, odmoreni, ekipa je bila spremna i individualno i ekipno pružiti ono što se može i osvojili smo zlatnu medalju.

Kada govorimo o vašim metodama treninga i izboru igrača poznato je da ste bili na glasu kao veoma strog trener, a bili ste spremni žrtvovati i najboljeg igrača ako se ne bio spreman uklopiti u kolektiv i ako bi svoju individualnu prezentaciju nadredio reprezentaciji. Uveli ste da igrač mora proći kompletne pripreme čime su ispali odlični igrači koji su igrali u inozemstvu. Govorili ste da igrač može biti i najbolji, ali što će vam ako zakaže u ključnom trenutku. Jeste li učili od trenera iz drugih sportova?

Što se tiče metode rada imao sam jasno definiran program, vrlo jasnu viziju onoga što trebam napraviti, gdje i kako treba stići. Imao sam strategiju u koju sam uključio puno aktera. Imali smo i određene inovacije koje bi nam davale prednost pred ostalim reprezentacijama. Smatrao sam da igrač mora ući potpuno u taj projekt. Prije početka bih objasnio igračima kakve će biti pripreme, što i kako će se raditi. Unaprijed bih s igračima razgovarao o programu. Tražio sam njihovu suglasnost za to. Netko je mogao reći da to ne može izdržati i u redu, doviđenja. Smatrao sam da reprezentativci i svi oko reprezentacije moraju djelovati da bi se taj projekt ostvario i svi se moraju pridržavati pravila za koja sam smatrao da su potrebna. Najveći problem u sportu je od jedne nehomogene ekipe napraviti ekipu s jakom kohezijom.

Smatrao sam da su konflikti u ekipi dobri, da se svaki problem treba rješavati odmah, da treba reagirati na sve što bi moglo poslije štetiti. Nisam išao za tim da situacija bude mirna. Nalazio sam metode kako da ih ujedinim, obično se ide protiv nekoga kao vanjskog neprijatelja, recimo protiv vas, novinara jer "kako pišu, kako ocjenjuju". Tražio sam disciplinu jer je trening svetinja. U trening se mora ući kao u utakmicu, a to je jedan od najvećih problema u sportu – kako da trening simulira pravu utakmicu. Radio sam određena fiziološka ispitivanja s laktatima da se vidi da isti napor na treningu i utakmicu ima razliku u potrošnji laktata. Uvijek sam bio voljan i saslušati igrača. Bio sam jedan od prvih trenera koji je uopće, ne samo u vaterpolu, počeo s takvim načinom rada. Razgovarao sam s trenerima drugih sportova. Recimo s Rankom Žeravicom o problematici vođenja ekipe. Sport je različit, ali ljudi su isti. Kod mene su dolazili pogotovo nogometni treneri.

Prije OI u Seulu ste ponudili ostavku jer određene obaveze prema igračima nisu bile ispunjene. Kriza uoči Seula stvorena je izvan ekipe.

To su te stvari koje provociraju i izazivaju nezadovoljstvo u ekipi. U trenutku kada treba biti fokusiran na cilj razmišlja se o drugom, "dužni su mi ovo, nisu napravili ono". Smatrao sam, i danas bih to napravio, ili će se ispuniti sve što je obećano igračima ili odlazim. Ne plašim se ničega. Da bih došao do rezultata u stanju sam poduzeti bilo koji korak da bih ga ostvario. Sve se rješava na pripremama. Na njima sam vrlo agresivan, strog, tražim puno. Na glavnom takmičenju nisam, približim se ekipi, s njom živim. Što ja imam koga motivirati na olimpijskim igrama, moram ih smirivati.

Jedno od strogih traženja odnosilo se na pušenje. Bili ste veliki protivnik pušenja, navodno je samo Đuho smio pušiti.

Nitko nije smio pušiti preda mnom, ni Đuho. Znalo se tko puši. Nisu pretjerivali u tome.

Nekoliko mjeseci nakon Seula odlazite u Partizan, ubrzo u Italiju gdje ostajete deset godina. Bili ste neugodno iznenađeni onime što ste vidjeli u talijanskom vaterpolu, iako im je reprezentacija bila odlična. Osvajate sve. Te devedesete su, kada je riječ o vama, ipak zapamćene po pitanjima kada ćete se vratiti, zašto se niste vratili, hoćete li se vratiti.

S Talijanima sam 1990. potpisao ugovor na četiri godine. Ovdje je počelo što je počelo. Mene nikada nitko nije zvao da se vratim. Nikada. Od nikoga nisam dobio poziv da budem trener. Sanader je, još nije bio predsjednik vlade, u nekoj funkciji došao u Rim. Pozdravili smo se, rekao je da bi bilo dobro da dođem u Jadran, on je jadranaš. Osim toga nikada.

Iz Hrvatskog vatepolo saveza vas nitko nije zvao?

Nitko. Prvi put su me zvali 2004. kada su Savez preuzeli moji igrači Bukić, Bebić, Sukno. Odmah sam se vratio iako sam imao puno bolju situaciju u SAD-u. Želio sam se vratiti i prihvatio sam poziv.

Kako ste doživljavali sve što se zbivalo na jugoslavenskom prostoru 90-ih. Imali ste prijatelje na sve strane, živjeli ste u Splitu, Zagrebu, Beogradu.

To je u psihološkom smislu za mene bio vrlo težak period. Meni je obitelj bila u Zagrebu. Proživljavao sam s njima sve što se dešavalo. Naravno da sam imao prijatelje kojekuda. Bilo je puno sportaša s ovih prostora u Italiji. U sportu su ti odnosi puno blaži. Pratili smo talijanske vijesti, informirali se, ponekad i nismo imali sve informacije. Pomagao sam, pogotovo svojoj obitelji.

Ratko Rudić (Foto: Sandro Lendler)

S Hrvatskom osvajate sva tri zlata. Nekako je dojam gledatelja sa strane da je svjetsko zlato bilo veliko iznenađenje, evropsko u Zagrebu je osvojeno pod velikim pritiskom, a olimpijsko u Londonu nevjerojatnom obranom. Kako vam je bilo voditi Hrvatsku? Svi su znali da ima kvalitetu, ali ne i kontinuitet rezultata na velikim natjecanjima.

Hrvatska je imala odlične ekipe. Kad sam vodio Italiju, Hrvatska je imala možda i jaču ekipu, ali nije došla do značajnijeg rezultata. Kad sam se vratio zatekao sam lošu situaciju u reprezentaciji, lošu u Savezu. Stanje koje sam zatekao bilo je vrlo depresivno. Igrači nisu dolazili, nisu se odazivali, nisu bili motivirani. Problemi su bili stalni. Morao sam dosta truda uložiti da bih došao da točke s koje se može nešto izgraditi.

Sportski rezultat dolazi kao sinergija rada Saveza, stručnog tima, igrača. Ako organizacija Saveza nije na barem pristojnom nivou od rezultata nema ništa. Moj zadatak je bio stručni, s druge stane je bio predsjednik HVS-a Perica Bukić. On je vrlo brzo sve doveo u red. Već 2005. na SP-u u Montrealu smo bili blizu medalje. Godine 2007. su se uz pomoć Saveza, malo diplomacije, igrači vratili. Neke, kao Vrdoljaka, sam ponovo aktivirao. Taj rezultat u Melbourneu je najvažniji rezultat hrvatskog vaterpola. Pitanje pobjedničkog mentaliteta je pitanje pobjede barem jednom. Kad se pobjedi jednom ta barijera između drugog i prvog mjesta je srušena. Kada smo to prošli, otvorio se put i prema ostalim rezultatima. Olimpijske igre u Londonu smo odigrali s dominacijom kakve se ne sjećam. Dominirali smo u svakoj utakmici, pitanje je bilo samo koliko ćemo pobijediti. Imali smo fantastičnu obranu, ali i u napadu izuzetne igrače.

Kada pogledamo 21. stoljeće, razgovaramo za vrijeme EP-a u vaterpolu, samo u jednom slučaju, 2020. u Mađarskoj, nije titulu osvojila država nastala raspadom Jugoslavije. Te reprezentacije imaju izvrsne rezultate i na OI i na SP. Odakle ta dominacija?

Kada sam počeo raditi, mi smo što se tiče fizičke pripreme dosta kopirali rad SSSR-a. Što se tiče tehničkog dijela kopirali smo Mađare. U Jugoslaviji smo uveli taktiku, sve to spajajući dodali smo način igre koji je bio superioran u odnosu na druge reprezentacije. Sve smo objedinili. Raspadom Jugoslavije ostalo je nasljeđe onoga što se gradilo prije i s time se nastavilo.

Interes mladih u svim tim sredinama bio je dobar, a zemlje su ulagale u vaterpolo. Vani ne primaju baš sa simpatijama da su prvi Hrvatska, Srbija i Crna Gora. Računaju po bruto dohotku, pa kažu da bi bilo dobro da su to Njemačka, Francuska, Amerika. I taj naš dinarski, brdski mentalitet ima svoju ulogu.

Spomenuli ste ulaganja. Vaterpolo je tradicionalno smatran sportom koji je za bogate. Infrastruktura je bila skupa, a dominantne zemlje kroz povijest nisu bogate. To nisu bili ni Mađarska, ni SSSR, ni Jugoslavija. Mora li se biti bogat da bi se uspjelo u vaterpolu i kako gledate na ulaganja u taj sport u Hrvatskoj?

Mađarska, reprezentacija s najviše trofeja i najdužom tradicijom, je na toploj vodi. Budimpešta je sva na toploj vodi, na Marget Szigetu postoji bazen od 200 metara, ima topla voda. Vodio sam kao trener malu djecu. Igrali smo vani, bilo je snijega, a voda topla. Oni su prvi koji su igrali vaterpolo cijele godine. Obožavam kako Mađari prate vaterpolo. Kad je Hrvatska pobijedila na SP-u u Mađarskoj 2017. bila je priprema za dodjelu medalja, niti jedan gledatelj nije napustio bazen. Svi su ostali i pljeskali. To je kultura, volio bih da sve naše zemlje imaju respekt prema tom sportu.

Vaterpolo je u Jugoslaviji bio ljetni sport. Preko zime studenti su studirali, igrali eventualno rukomet ili košarku. Zato je vaterpolo bio na glasu kao akademski sport, svi su završavali fakultete.

Da bih došao da rezultata u stanju sam poduzeti bilo koji korak da bih ga ostvario. Sve se rješava na pripremama. Na njima sam vrlo agresivan, strog,, tražim puno. Na glavnom takmičenju nisam, približim se ekipi, s njom živim. Što ja imam koga motivirati na olimpijskim igrama, moram ih smirivati

Naravno da je pitanje bazena i određenog standarda važno za vaterpolo. U Americi svaka škola ima bazen, u Kaliforniji ima više registriranih igrača nego u Europi, a opet nemaju tu kvalitetu. Razvijanje jednoga sporta je biti stalno u konfrontaciji s najboljim svjetskim igračima. U bazenu Mađarska, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Španjolska, Italija, Grčka to je stalno. Kvaliteta se može izgraditi i očuvati.

Kako gledate na obrazovanje sportaša? Danas mogu zaraditi goleme novce, u vaterpolu manje, ali ipak solidne. Vi ste htjeli studirati slikarstvo, studirali ste arhitekturu, završili Fakultet za fizičku kulturu, odnosno visoku trenersku školu. U vašoj generaciji je bilo normalno da vaterpolisti završavaju fakultete i nakon igračke stvaraju potpuno nove karijere.

Mislim da je sreća za vaterpoliste da su primanja takva da omogućuju za vrijeme igranja normalan život, mogu platiti sve troškove, pristojno živjeti, ali ne mogu se osigurati za poslije karijere. Na neki način su prisiljeni da studiraju i pripremaju se za period poslije karijere. Mi smo tu privilegirani. Naši igrači se pripremaju i nastavljaju s nekim svojim životnim karijerama. Sportovi u kojima se više zarađuje, a manje educira, imaju problema sa sportašima. Mi imamo čak i ovdje u HOO-u mali projekt "sportaši poslije sportske karijere". Uvijek sam se zalagao za to da vrhunski sportaši moraju biti obrazovani, moraju se interesirati za kulturu. Štogod imaju viši nivo obrazovne svijesti, bolji su u samoj igri. Mi smo internacionalci, krećemo se po cijelom svijetu moramo se znati ponašati u njemu.

Čitao sam da ste još kao igrač, kada bi bili negdje na turniru, u slobodno vrijeme voljeli ići u muzeje i galerije. Vratili ste se slikarstvu, imali ste i izložbe. Jeste li vodili svoje igrače po muzejima, galerijama? Kroz to slobodno vrijeme vjerojatno stvarate i koheziju tima, a nastojite ih i usmjeriti prema kulturi.

Jesam, vodio sam ih. Nastojao sam utjecati na njih. U Barceloni sam vodio juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, a bila je velika retrospektivna izložba Salvadora Dalija i vodio sam ih na izložbu. Oduševili su se viđenim. S talijanskom reprezentacijom sam bio u Bilbaou, tada je Frank Gehry tamo izgradio Guggenheimov muzej. Bilbao je grad kulture, uložio je sve u kulturu i sada je jedan od najinteresantnijih gradova Evrope. Imali smo slobodno poslijepodne i rekao sam igračima da idemo u muzej svi zajedno. Oni kažu da bi bilo bolje da ih pustimo. Rekao sam da postoje dvije opcije – ili svi zajedno u muzej ili svi zajedno na trening i odlučili su se za muzej. Vodio sam igrače, neki puta bez prisile, neki put s malom prisilom.

Kad smo kod slikarstva, tko su vaši omiljeni slikari?

Ima ih puno. Ja sam kao mlad bio opsjednu s Hieronymusom Boschom koji je prije 600 i nešto godina bio aktualan kao slikar, a i danas je. Pa Francis Bacon i njegov psihodelični izražaj. Kasnije Rusi Kazimir Maljevič i Kandinski. Pogotovo Maljevič i taj njegov crni kvadrat, u crnom je sadržana sva boja. Mnogo slikara, i iz Hrvatske, Jugoslavije, Italije. Kretao sam se nešto u tim krugovima. Sada sam više okrenut ka apstrakciji, ali pratim sve što se događa.