Predsjednik Vlade Andrej Plenković svoj je sinoćnji govor, emitiran na svim televizijama, u kojem je tražio jedinstvo i solidarnost u borbi protiv koronavirusa, započeo s ‘Poštovane Hrvatice i Hrvati, dragi sugrađani’, podijelivši tako već u prvoj rečenici građane po etničkoj liniji. Njegov je državnički pozdrav novija mutacija pozdrava HDZ-ovog utemeljitelja Franje Tuđmana koji su naredni hrvatski predsjednici zamijenili obraćanjem građankama i građanima, ali ga je pokupila Kolinda Grabar-Kitarović, očito inficiravši premijera u posljednjoj kampanji. No barem sada, barem u vrhu vlasti, barem u krizi ove vrste, u kojoj se baš od svakoga traži da bude odgovoran i osobno doprinese borbi protiv virusa koju Vlada zasad uspješno vodi, kod poziva na sveopću solidarnost nitko se ni na koji način ne bi trebao osjetiti isključenim.
Iz ostatka govora što ga je Plenković onako drveno čitao pred kamerama nismo inače doznali ništa što već nismo znali, izuzev važne najave s najviše funkcije u državi da sad kreće promptno rezanje svih proračunskih stavki ‘osim izdataka za zdravstveni sustav, mirovine i socijalna davanja’, dakle prijetnje da će u nastalim izvanrednim okolnostima ono što je inače područje žestoke i dugotrajne rasprave između tzv. socijalnih partnera biti rješavano po kratkom postupku. To je ključna poruka upakirana u Plenkovićev državnički poziv na odgovornost i solidarnost, a taj je pak došao pojačan ratnom retorikom u funkciji egzaltacije atmosfere izvanrednog stanja u kojem vlast djeluje interventnom odlučnošću i u kojem svaka suvišna rasprava ima biti otklonjena kao štetan gubitak vremena i ljudskih života.
‘Borba protiv koronavirusa s kojom se danas suočavamo najveća je kriza od Domovinskog rata i najveći izazov za sve nas’, objavio je sinoć Plenković.
Kakvu to kampanju vodi Andrej Plenković, nakon što je unutarstranačku kampanju već premoćno dobio, i protiv koga je vodi?
‘Kao i tada, to zahtijeva naše jedinstvo, odgovornost i pribranost, jer samo tako svi zajedno prevladat ćemo ovu nedaću’, objavio je predsjednik Vlade i današnji vođa Tuđmanove stranke, iako ama baš ništa danas ne bi smjelo biti ‘kao i tada’, kao u vrijeme sukoba po etničkim linijama, autoritarne vladavine, suspenzije demokratskih institucija, državnog bezakonja i masovnog kršenja ljudskih prava.
I nije stao na tome. ‘Kao što sam već rekao, Hrvatska je u ratu protiv virusa, protiv panike i protiv negativnih društveno-ekonomskih posljedica’, ponovio je sinoć, dok je Hrvatska vojska već montirala bolničke šatore ispred KB Dubrava, svoje ratničke poruke iz nedavnog intervjua Jutarnjem listu, kao da ćemo s puškama VHS-K2 jurišati na virus SARS-CoV-2, rastjerivati paniku bombama, pa onda valjda neselektivno granatirati negativne društveno-ekonomske posljedice.
Kakvu to kampanju vodi Andrej Plenković, nakon što je unutarstranačku kampanju već premoćno dobio, zbog pošasti koronavirusa možda i premoćnije nego što je očekivao, i protiv koga je vodi? Je li to već kampanja za parlamentarne izbore što ih treba dobiti protiv ove nečujne socijaldemokratske opozicije koja je u korona-krizi već suspendirala samu sebe ili Plenković svojim domoljubnim zazivanjem Hrvatica, Hrvata i Domovinskog rata odgovara na izazov Miroslava Škore i suverenista? Ako iz toga proizlazi njegova retorika, onda tim politikanstvom samo izaziva nepovjerenje u svoju sposobnost nošenja s korona-krizom, jer ako nju uspješno savlada neće imati nikakvog političkog izazova na parlamentarnim izborima. Ako je pak ta retorika u funkciji nametanja svih represivnih i drugih zamisli vlasti bez puno rasprave, što onda još slijedi, nakon što je od Sabora već bio zatražio da mu preda zakonodavne ovlasti, što zasad nije prošlo, i nakon što je na današnji dnevni red Sabora već uputio izmjene Zakona o elektroničkim komunikacijama koje će vlastima omogućiti da nadziru kretanje svih hrvatskih građana?
Nacionalni stožer civilne zaštite već vodi ministar policije, Vlada uvodi sve represivnije mjere, vojska je već pred bolnicama, premijer retorički reproducira ratne okolnosti, što likovi poput Pavla Kalinića, pročelnika zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, već preuzimaju proglašavajući ‘praktički ratno stanje protiv virusa’ i tražeći od svih građana i institucija da ‘izvjese svoje zastave kao dio nacionalnog ponosa’, dok parlamentarna opozicija drži jezik za zubima. ‘Ovo su teški dani i drugi veliki ispit zrelosti za Hrvatsku’, poručio je premijer u sinoćnjem govoru. Počinje li to možda Drugi domovinski rat, rat protiv kornavirusnog agresora koji će predvoditi naš drugi Tuđman, Andrej Plenković?
Takva je ratna retorika preuzetna i štetna, tim štetnija što dolazi s najviše pozicije u državnoj vlasti i što prolazi bez ikakvih kritika. Hrvatska nije ni u kakvom ratu niti je sadašnju epidemiološko-privrednu krizu potrebno uspoređivati s ratnim sukobima. Ona je, ako je usporedba potrebna, najveća pandemija s kojom se suočavamo u posljednjih sto godina, još od pandemije španjolske gripe koja je i ovdje odnijela pet i pol tisuća života, ali i nova ekonomska kriza s kojom se suočavamo nakon što smo se taman izvukli iz prethodne. Oba povezana fenomena su globalna i za nošenje s njima nije nam potrebno ratno naslijeđe Franje Tuđmana nego ono Andrije Štampara, koje smo nasreću uspjeli očuvati, kao i iskustvo stečeno u prevladavanju posljednje ekonomske krize. Potreban nam je učinkovit, pravedan, transparentan i demokratski kontrolirani državni sustav, snažna javnost i neprisiljena solidarnost koja neće biti razbijena već u prvoj premijerovoj rečenici, kao zloslutna najava ignoriranja i ušutkavanja svih onih koji će Vladinim mjerama i raspodjelama biti oštećeni i nezadovoljni. A bit će ih jako puno, već ih ima puno, i njihovi se glasovi moraju čuti.
