Lutanjima Kosovskom dolinom otkrivaju se raštrkana pusta sela i zaselci u kojima su od zadnjeg rata devedesetih kao jedina seoska ostavština ostale kuće što ih vegetacija pohlepno guta; njihova sumorna prozorska okna i nagrižena drvenarija s pokojim još uočljivim kućnim brojem stoje tek kao izložbeni inventar jedne davne smrti. Putovima do tamošnjeg zaselka Ćosići u općini Biskupija prolazile su stoljećima svakojake vojske, ali su ljudi, tih deset ili nešto više domaćinstava koliko ih je ondje živjelo, ima tome već 26 godina, uoči okončanja zadnjeg rata, iz straha ili koječega drugog, spakirali torbe i pružili korake u nepovrat. Ćosići su bez putokaza, nema priključka za struju, pa tako ni javne rasvjete, i nitko ne dolazi više ni povremeno. U gustišima, drači i makiji oko kuća vrebaju samo lisice, vuk ili divlja svinja; već je ondje značajno zagospodarila životinjska loza. Starije i nove generacije mještana tog zaselka snalaze se danas po Beogradu, Njemačkoj, Australiji ili kakvim kanadskim provincijama.

Pomalo zaselak podsjeća na također dalmatinske Grubore, koji su poslije rata spaljeni, a šestero mještana srpske nacionalnosti ubijeno, sela kojeg donedavno nije bilo, osim u memoriji, ni na kakvom zemljovidu, i gdje je Vlada nedavno najavila sanaciju, obnovu i izgradnju srušenih kuća kao i druge infrastrukture potrebne za život. No tko će sanirati život u Ćosićima? I ne samo njima: u čitavoj općini je više od 20 praznih sela i zaselaka; nema više Balića, Bojića, Kovačevića, Mijkovića...

Golema se čini Biskupija, širokom je čini položaj ispod Promine: općina sa 110 kilometara nerazvrstanih cesta na malo više od hiljadu stanovnika, čak jedanaest groblja i osam sela; dva kafića i jednim dućanom prehrambenih proizvoda. U dijelu tamošnjih zaselaka i sela, poput Dobrića ili mnogo većeg Vrbnika, zasad još nema pitke vode iz vodovoda, ali su neki infrastrukturni projekti u pripremi. Pokretne trgovine su normalna pojava. Nema ambulante, ni pošte, ni škole. Ali ima taksista, sve više, kako čujemo i registriranih. A do Knina ili Šibenika, tih urbanih centara, tek je kraća vožnja.

Načelnik Milan Đurđević kraj dvojezičnih tabli

Kako sačuvati ljude koji su se vratili da zauvijek ondje i ostanu? Ne ide im tako loše, čujemo: nema previše daljnjih iseljavanja prema Njemačkoj ili Irskoj. Općina s godišnjim proračunom od oko 11 milijuna kuna i Šibensko-kninska županija zajedno su u jednakom omjeru nedavno izdvojile ukupno 400 hiljada kuna za poticaje obiteljsko-poljoprivrednim gospodarstvima. Načelnik Milan Đurđević namjerava, kako kaže, različitim projektima ljudima pomoći i da prošire svoje kuće, da pribave građevinski materijal, kako bi se mlađi barem potaknuli da obnavljaju kuće u turističke svrhe. On poznaje svakog čovjeka u općini, s lakoćom znade tko živi u kojoj kući, a tko ljeti u njoj tek privremeno boravi: ovdje četvero, dolje jedan, ondje su dvojica, tamo niže isto tako. Sretan je, kaže, sa životom u svojim Ramljanima. Ali njegov je izazov raznim mjerama zadržati, pri čemu bi država trebala puno jače pomoći, one nesigurne povratnike. Stevo Jelić iz Uzdolja nije jedan od takvih, premda mu iz umornih očiju izvire neka gorka trpnja, gotovo poraz, ali i dostojanstvo koje je izgradila istrenirana disciplina.

Nalazimo ga u dvorištu Mirka Trifunovića u zaselku Trifunovići, odakle se pogledom lako obuhvaća Kosovska dolina, ali i dalje sve do planina. S njim je u društvu i radnik Komunalca Stevo Kuprešanin iz Vrbnika. Pitamo Jelića što ga tišti, na što se tuži.

- Što se tiče državnih institucija, loše je. Posebno oko komunalija: imali smo nekada jedan račun za vodu, struju, telefon. Sada su tri računa od komunalija pa sve čekam da mi stignu zaostaci na mojih 1.200 kuna penzije. A zašto je tome tako? Zato što ne dobiju svi račun nakon očitovanja strujnog mjerila. Dešava se da inkasatori ne uđu u svaku kuću, već rade paušalnu procjenu troškova. I eto ti problema - govori Jelić.

Mirko Trifunović i Stevo Kuprešanin

Ostali potvrđuju takve navode. Spomenuti Kuprešanin, korpulentni mladi čovjek, vozač je kamiona općinske Čistoće, bagera, čega god treba. Povratnik je od 2007. godine, a nakon "Oluje" školovao se u izbjeglištvu u Zemunu. Danas živi prilično normalno, obiteljski, kaže; bavi se zemljoradnjom, drži sitno blago. Kosovska dolina ljetni živne, živne mlado i staro; pristignu na djedovinu i oni koji su slijedom okolnosti za život izabrali neki drugi zavičaj. Igraju se balote, ljudi se pogoste i ispričaju, druže i nadaju. Pitamo Kuprešanina kakvo je stanje s postavljanjem dvojezičnih ploča, jer je otprije poznato da je općina imala problema s nepoznatim vandalima koji su na minuli katolički Uskrs išarali ili čak slomili dvojezične table postavljene na lokalnim cestama. Dogodilo se to netom nakon što je saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Hrvoje Zekanović objavio fotografije nekih dvojezičnih ploča s nazivima zaselaka u toj dalmatinskoj općini, predstavivši kao eksces ustavno pravo srpske nacionalne manjine na vlastiti jezik i pismo.

- Mi smo postavljali te dvojezične ploče, njih šest-sedam, na lokalne ceste, onda su neke bile srušene, neke pošarane. Osobno sam postavljao te ploče, a tko ih uništava... Pa kako odnosi između Srba i Hrvata mogu biti dobri ako vam dođu i čupaju table. Da država ima interesa da uhvati počinitelje, to može učiniti sigurno u roku od 24 sata. Isto tako, županija bi trebala postaviti dvojezične table na državne ceste, ali ni nakon 12 godina nisu počeli s tim - govori Stevo Kuprešanin.

Osobno sam postavljao dvojezične ploče, a tko ih uništava... Da država ima interesa da uhvati počinitelje, to može učiniti sigurno u roku od 24 sata – kaže Stevo Kuprešanin

Dakle, više od desetljeća država ne poštuje vlastiti zakon i ne postavlja dvojezične ploče u područjima gdje Srbi čine više od 33 posto ukupnog stanovništva, dok u općini Biskupija čine zamalo apsolutnu većinu.

Vegetacija ga pohlepno guta – zaselak Ćosići

Pomalo, rastvaraju se različite teme: primjerice, slušamo kako je konglomerat Knauf, proizvođač gipsanih ploča i metalnih podkonstrukcija, koji vrlo uspješno posluje u Kosovskoj dolini, zapasao za svoje potrebe stotine hiljada hektara zemljišta u vlasništvu domicilnog stanovništva, ali da mnogi od njih ne mogu doći do novca koji je im kao odšteta isplaćen na za to otvorenom specijalnom računu. Sve zato što nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi u vezi tog zemljišta.

Potom, dok začas osluškujemo tišinu u dvorištu, promatramo obnovljenu kuću našeg domaćina. Čini se kao da je rat iz nje davno iščeznuo. Pa ipak, Mirko Trifunović ima iskusno oko, čita nam misli i informira nas kako mu je država dala novac iz obnove dostatan tek za nove prozore, dok je ostatak kuće obnovio vlastitim novcem. Mirko je zaposlen na javnim radovima pri općini: šiša živicu i kosi travu, uređuje pristup grobljima, što se drugo može raditi? Misle li se njegovi nekadašnji komšije vraćati u Trifunoviće?

- Što su bliže penziji, to više obećavaju da će se vratiti - govori nam.

Mnogi se nikada neće vratiti. Znaju to i jedan i drugi Stevo, a svjestan je toga i Mirko. U Vrbniku je, podsjeća Stevo Kuprešanin, u "Oluji", 5. kolovoza 1995., ubijeno 12 mještana.

- Ljudi su i ovdje ubijani - nadovezuje se Jelić - iz ove kuće, iz one kuće, iz one preko puta - prstom ukazuje i nastavlja.

- A gdje su oni iz Grubora koji su prije nego što je država najavila revitalizaciju sela ondje trebali živjeti zadnjih 30 godina: jesu li oni morali napraviti kuću u Čačku, Australiji ili Bosni da bi mogli nastaviti živjeti? I što da se vraćaju nakon svega? - završava Jelić.

Načelnik Đurđević sumira ovako činjenice:

A gdje su oni iz Grubora koji su prije nego što je država najavila revitalizaciju sela ondje trebali živjeti zadnjih 30 godina: jesu li oni morali napraviti kuću u Čačku, Australiji ili Bosni da bi mogli nastaviti živjeti? I što da se vraćaju nakon svega? – pita Stevo Jelić

- Otići će država u Varivode, Gošiće, Grubore i reći će: ta ubojstva su se dogodila nakon "Oluje", to su neodgovorne grupe došle pljačkati, ali vrlo teško se priznaju žrtve koje su nastale 5., 6., 7. augusta, dok je redovna vojska tu bila i dok je taj dio s policijom držala pod kontrolom. Neće da se prizna da je za nedjela kriva i redovna vojska, pa se uvijek u medijima govori da su zločini napravljeni nakon "Oluje". Da, jesu, ali treba reći i da su učinjeni i za vrijeme same akcije. Bezgrešnost akcije mora argumentima biti oborena. Jer četrdeset i dvoje ljudi u općini je ubijeno za vrijeme "Oluje", 5. i 6. augusta.

Spuštamo se u centar sela Riđane kroz koje prolazi rječica Kosovčica, vrlo bistrog izgleda. Doduše, kako doznajemo, vapi za obnovom ribljeg fonda, koji su pod okriljem noći opustošili nepoznati pojedinci, izlovivši čak i rakove, postavljajući u kaveze kao mamac životinjsku jetricu.

Uglavnom raseljeni domicilni ljudi već su završili svoje godišnje odmore i otputovali na svoje stalne i privremene poslove. No ondje je centrala Udruge žena kosovske doline, čija nam predsjednica Radmila Berić, po struci učiteljica razredne nastave, pokazuje Park prijateljstva u kojem čitamo pomalo idealističke, ali baš zato upečatljive poruke na ćirilici i latinici. Puno ljudi ondje prolazi i dolazi tijekom ljeta i normalno je da vide oba pisma.

- Poruke poput: živi, voli, raduj se, misli, stvaraj, sve će biti u redu, ne možeš to ići slupati i ne može ti to smetati - kaže Berić.

Udruga pomaže prije svega starijim i nemoćnim stanovnicima općine. Od oko 1.100 stanovnika općine blizu 700 njih starije je od 65 godina. Udruga je tako osposobila gerontodomaćice, ali i dvojicu gerontodomaćina za pomoć u kući, a nemoćnima se dostavljaju i topli obroci iz udružne kuhinje. Kroz projekte udruge, koja se financira putem europskih projekata i fondova, školovane su njegovateljice, vizažistice, pčelari, povrćari... Zaposlili su čak 41 ženu, dok prije osam godina, kada je udruga započinjala s radom, niti jedna od njih nije bila zaposlena.

- Imamo oko stotinu djece u našoj općini, od toga 87 djece srpske nacionalnosti od prvog razreda osnovne do završnog razreda srednje škole. Podučavamo također djecu srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Sve ono što se propušta napraviti putem razredne nastave. Naši mladi također osmišljavaju novine naziva "Bac' de oko", koje se dijele u 600 primjeraka - ističe Radmila Berić.

A na drugom kraju, u selu Orlić, tkaju žene iz udruge Naše ognjište. Vodi ih Ojdana Vještica, po struci agronomkinja, pa doznajemo da izrađuju proizvode za kulturno-umjetnička društva, narodne nošnje i štošta; puno je posla i malo ljudi.

Danijela i Goran Stojanović sa svojim proizvodima

Puno je posla u Ramljanima kod obitelji Gorana Stojanovića i u njegovom OPG-u, koji se u minuloj vrućoj sezoni proslavio svojim pomidorama, paprikama i lubenicama. Moglo se kod njega zaraditi i 35 kuna po satu za berbu tih kultura na šest-sedam tisuća hektara zemljišta. Pjesnički nabraja kako ima cestu, prugu, polje i rijeku kao idealne uvjete za poljoprivredu, i k tome su od Knina do Splita jedni štand s proizvodima uz cestu. Vole ljudi domaće sorte, pa se automobili gužvaju na proplanku ispred kuće Stojanovićevih.

Da je barem tako na željezničkoj stanici Kosovo. Ondje, u tom trošnom eksterijeru, dvojica skretničara; jedan je taman završio sa smjenom, drugi šutljiv, udubljen u svoj šinski svijet. Na kolodvorskoj stranici ni seljaka ni građana, ni zavežljaja ni kravate. Željeznička čekaonica iz Napoleonovog vremena umjesto ljudi udomljuje kućne ljubimce: tri mačke i jedno gotovo pristojno štene, čini se izbačeno iz nekog automobila, ali nipošto izgladnjelo, dok u spomenutoj čekaonici uvijek čeka posuda sa svježom vodom.

Uto eto i vlaka što se vuče umjesto da bubnja šinama, pa će uskoro i on nestati iza te ipak tužne stanice kućnih ljubimaca.