Srpsko narodno vijeće je organiziralo treće po redu putovanje "Pamti povijest, ne ponavljaj je". Nakon obilazaka lokaliteta te svjedoka zločina i događaja vezanih za Vojno – redarstvenu akciju Oluja i VRA Džep 93, na godišnjicu operacije Bljesak pripremljen je dvodnevni obilazak pakračkog i okučanskog kraja u suradnji s nadležnim županijskim, gradskim i općinskim vijećima srpske nacionalne manjine. U tome su poseban doprinos dali Nikola Ivanović, Dušan Nogić, Siniša Martinović, Ranka Milojković, Mirsada Popović Damjanović i Mišo Kozlović. U društvu Davorke Turk, Amera Delića i Radomira Radevića iz Centra za nenasilnu akciju iz Beograda i Sarajeva, putovanje je započelo obilaskom sela Šumetlica, čuvenom po dobrim tesarima i drugim majstorima, ali i po lokaciji pakračkog vodovoda. Uz zvuke energičnog potoka mještani su govorili o svojim sjećanjima na maj 1995. godine. O okolnostima ranjavanja oca i ubistva majke govorila je Radojka Stupar. Uz tu nesreću, njezin je sin kao malodobni dječak u poslijeratnom periodu bio jedan od mnogih koji je nastradao od zaostale mine. Na isti način ali s težim zdravstvenim posljedicama je stradala supruga Miloša Arsenića, pasioniranog pčelara koji povremeno odlazi u Pakrac po signal mobilne telefonije, kako bi mogao razgovarati sa sinom koji danas živi u dalekoj u Australiji.
Rat je svoj duboki trag ostavio već 1991. godine kada su u obližnjim Grahovljanima ubijeni civili. Prisjetili su se Šumetličani i žrtava paravojnih Belih orlova koji su pri povlačenju iz Voćina ubijali civile, i srpske nacionalnosti, jednako kao vojska koja je dolazila nakon njih. Jedna od žrtava u Grahovljanima je Jovo Bosanac, otac Milke Bosanac koja je pak ubijena tokom napada na izbjegličku kolonu 1. maja 1995. na nogometnom igralištu u selu Šeovica pokraj Pakraca. Njezina je mati zadobila povrede od kojih je kasnije također preminula. Tako je stradanje porodice Bosanac obilježilo početak i kraj rata u zapadnoj Slavoniji. Njima i malenoj Branki Krajnović odana je počast na mjesnom groblju, dok je pogubljenim mještanima Grahovljana počast odana kraj dva memorijala (u Grahovljanima i Dragoviću) koja svjedoče o ubistvima civila mađarske, hrvatske i srpske nacionalnosti.
U borbi za društveno i institucionalno priznanje civilnih žrtava rata našao se i Duško Vukotić, sin Petra i Desanke koji su zajedno sa svojim rođacima pogubljeni 1. maja 1995. u podrumu kuće, u kojoj su se skrivali u rodnom selu Paklenica. Duškovi roditelji su se vratili iz izbjeglištva u zapadnu Slavoniju u aprilu 1995. godine. Duško je 1991. godine, pa sve do proljeća 1992. godine bio pripadnik Hrvatske vojske. Njegovi su roditelji preživjeli najbrutalnije logore NDH i Trećeg Reicha, ali nisu odluku da se vrate iz izbjeglištva i više ne napuštaju Paklenicu. Na njihov ukop Duško je čekao dugih osamnaest godina, a na zadovoljenje pravde i priznanje patnje čeka još uvijek. Samo još groblje na izdvojenom brdašcu ponad Paklenice, u hladu višestoljetnog hrasta, čuva oskudne informacije o mučenim i pogubljenim civilima koji su povjerovali tadašnjem predsjedniku države u kojoj su bili rođeni.
U Okučanima, na mjestu uklonjenog spomenika, pod kojim kosti partizanskih boraca još uvijek počivaju, održana je svečanost dok je u neposrednoj blizini kraj spomen-krsta s natpisom "Žrtvama rata 1991. - 1995." upriličeno liturgijsko sjećanje. Jedno od najupečatljivijih mjesta stradanja svakako je selo Medari u kojem su iz neposredne blizine ubijani svi oni koji su zatečeni kod svojih kuća tog 1. maja 1995. Nitko od preživjelih nije dobio niti moralnu niti pravnu satisfakciju za pretrpljenu bol. U danima nakon rata morali su se nositi ne samo s velikom traumom već i siromaštvom, sporošću obnove i teško dostupnom zdravstvenom njegom. Usprkos takvim nedaćama, mještani Medara svakako čine jednu od organiziranijih srpskih zajednica u zapadnoj Slavoniji. S ponosom pokazuju na zgradu škole iz 1810. godine, a o svom zavičaju govore kao da su uspjeli upamtiti samo najbolje dane o čemu između ostalog najbolje svjedoči činjenica da je Zvjezdana Vukajlović, kćer ubijenog Željka Dička, kupila kuću u Medarima i kani dolaziti ovdje kada god to njezine životne prilike budu dopuštale. Zvjezdana, njena mati Karmela i mnogi drugi su dočekali delegaciju SNV-a i CNA-a otvoreno i razgovorljivo, kroz vedrinu nadolazećeg Vaskrsa koji je, kako sami vele, u ovom selu posebno važan.
Za razliku od prethodna dva putovanja, ovo je donijelo i pitanje tretmana ratnih zarobljenika odnosno svih punoljetnih muškaraca koje su hrvatske vlasti najprije odvojile od svojih porodica, a potom ih deportirale na različite lokacije u Varaždinu, Bjelovaru i drugim mjestima. O proživljenoj torturi i psihološkim strategijama nošenja s takvim teškim iskustvima, govorili su Kragujčani u hladu obnovljenog društvenog doma. Koliko god da se radilo o brutalnostima izvan svakog razumijevanja poratnih okolnosti, te nemogućnosti zapošljavanja uz prateće raznovrsne oblike diskriminacije, ovi su se ljudi naučili nositi s nametnutom im marginom i sjetili su se onih prijatelja s hrvatske strane koji su nedugo po napuštanju pritvora dolazili k njima u Kraguj. Paralelno s razgovorom o ovim teškim temama, domaćini su sasvim praktično planirali svoju sljedeću radnu akciju i k tomu se pohvalili svojim pjevačkim amaterizmom u SKD Prosvjeti, ali i nekadašnjim, nadaleko čuvenim višednevnim običajem mačkara koje su u ovom selu posljednji put organizirane upravo u proljeće 1995. godine. Trebalo im je malo vremena, ali ipak su se prisjetili tko je bio mlada, a tko cura, tko se u nedostatku pjevačkih vještina morao maskirati u nakaradu ili kakvo strašilo. Putnicima namjernicima je donekle ostalo nedokučivo odakle tim ljudima vedrina kakvu danas golim okom nije jednostavno uočiti kod kudikamo materijalno sigurnijih i društveno priznatijih sudionika onog vremena. Njihov se grleni smijeh dugo nadmetao sa zvonima obližnjeg stada ovaca.
