Čuveni Max Reinhard rekao je "teatar je najblaženiji skroviti kutak za one kojima se djetinjstvo tajno nalazi u džepovima i koji su tako krenuli glumiti do kraja života". Rekao je i da vjeruje u besmrtnost teatra, a ta izjava nigdje se ne bi tako prirodno primila nego u Njemačkoj, odnosno u kazalištu njemačkog govornog područja koje ima najveći broj javno financiranih teatara u svijetu a onda, po zakonu brojeva, i najveći broj blaženih sanjača. Do kraja osamdesetih njime vlada velika trojka, dva Petera, Stein i Zadek, te Klaus Michael Grüber. Zadnja dvojica umrla su početkom tisućljeća, a Stein meditira na svom ogromnom imanju u Italiji. Prije nego što je generacija Ostermeiera, Renéa Pollescha i Falka Richtera preuzela upravljačka mjesta, a njihovi epigoni i sve zemaljske pozornice, u tom blaženom vremenu između pada zida i Merkeličine ere, nametnula su se dva autora. Veže ih veliko prijateljstvo, jedan su drugoga prepoznali i redovito pozivali u svoja kazališta dok su njima upravljali. Frank Castorf koji baš sad u Beogradu režira Danteovu "Božanstvenu komediju" i Christoph Marthaler koji u Zagreb, na Festival svjetskog kazališta, dolazi prikazati predstavu "Nemam pojma". Obojicu smo u ovim krajevima gledali kasnih devedesetih na tada obnovljenom sarajevskom MESS-u koji su ova dva umjetnika nesebično podržavala. Sjećam se s kakvim smo uzbuđenjem Mani Gotovac i ja iz Splita putovali u jesensku Zenicu, gdje je Marthaler na najvećoj pozornici u Bosni i Hercegovini prikazao onu kultnu "Murx den Europäer! Murx ihn! Murx ihn! Murx ihn ab!" koja je obilježila devedesete i tranziciju u ovo što danas živimo.
Marthaler zna prodrijeti ispod varljive površine običnog, poznaje sredstva kojima gledatelj gleda i opaža. Pokazuje da svakodnevno, obično, banalno zaslužuje preispitivanje, jer o čovjeku izražava mnogo više nego što se čini na prvi pogled
Christoph Marthaler rođen je u Erlenbachu, u kantonu Zurich, 1951. godine. Njegov glazbeni studij, a studirao je obou i flautu, doveo ga je kasnije do eksperimenata u free jazzu na starim instrumentima. Usavršavao se u čuvenoj kazališnoj školi Jacquesa Lecoqa u Parizu gdje su studirali naši Mladen Vasary i Nataša Lušetić. Iz nje je sigurno u svijet ponio specifičan tjelesni vokabular i smisao za apsurdnu komiku. Tijekom sedamdesetih radio je u poznatom Neumarkttheatru u Zürichu, uz Horsta Zankija, i to kao kazališni glazbenik. Njegovi prvi neodadaistički glazbeno-scenski projekti, inspirirani Kurtom Schwittersom i Erikom Satieom datiraju iz ranih osamdesetih. Sad već čuveni 26-satni performans "Vexations" odvijao se na raznim pozornicama ciriške alternativne scene. U sljedećem desetljeću, njegove predstave u Baselskom kazalištu, na Salzburškom festivalu, u Deutsche Schauspielhausu u Hamburgu i u Volksbühneu u Berlinu potvrdile su reputaciju umjetnika čija djela doprinose ukidanju razlika između dramskog i glazbenog kazališta. Godine 1989. režirao je "Večer pjesama za vojnike", u povodu referenduma o vojnom roku, parodirajući švicarsku himnu. Njegovo žanrovski neodredivo djelo između performansa, glazbe i teksta uvelike je inspiriralo Hans-Thiesa Lehmanna da ga proglasi rodonačelnikom postdramskog teatra. Tijekom godina provedenih u Baselu, upoznao je scenografkinju i kostimografkinju Annu Viebrock i ona je postala jedna od njegovih najvažnijih umjetničkih partnerica. O njihovom zajedničkom radu nastale su brojne monografije. Viebrock je prva uvela postupak umještanja drama u kolodvorske čekaonice, sindikalne menze, bolničke holove, dvorane za sastanke, robusne vatrogasne dvorane. U Baselu su napravili čuvenu predstavu "Fausta. Eine subjektive Tragödie" prema tekstovima Fernanda Pessoe. Legendarna, već spomenuta predstava koja mu je priskrbila međunarodnu slavu, postavljena u Castorfovom Volksbühneu 1993. godine, bila je rekvijem je za DDR "Murx den Europäer! Murx ihn! Murx ihn! Murx ihn ab!". U njoj je ingeniozno insceniran ne samo duh DDR-a, nego i jedne brzo umiruće Evrope. Protagonisti su okupljeni u velikoj čekaonici, na zidu je obješen golem sat na kojem su se kazaljke zaustavile i otpala su slova s parola koje daju smjernice za život u budućnosti. Antropolozi nas upućuju da je kazalište fascinantno baš zato što se igra našom predodžbom o vremenu. U njemu prolaze stoljeća, događaju se rođenja, ljubavi, rastanci i smrti, sve u famoznih dva sata dok se ne upali svjetlo. Marthaler pokazuje unutarnje vrijeme likova. Ono koje razdire beskonačnim trajanjem, kao bolest, kao tuga, kao priprema za umiranje. S njim se suočavamo kao djeca, kad shvatimo da mučni prizori traju unedogled, da je djetinjstvo, škola, sve tako apsurdno dugotrajno, ili kasnije, kad shvatimo da je starost kratka, samo korak do iščeznuća u ništavilu.
Sigmunda Freuda su zanimali životni trenuci u kojima se prekida stabilan i umirujući svakodnevni život čovjeka. On govori o uznemirujućoj neobičnosti da bi označio to zastrašujuće koje je vezano za stvari koje poznajemo dugo vremena. Ajmo taj frojdizam nazvati "čudno poznato" i tako ćemo odmah dobiti definiciju onoga što radi Marthaler. Razotkrivanje svakodnevice izvan njezine pojavnosti zahtijeva pažljivo promatranje, seciranje i konačno oblikovanje kako bi se otkrilo svo bogatstvo koje krije. Marthaler zna prodrijeti ispod varljive površine običnog, poznaje sredstva kojima gledatelj gleda i opaža. Pokazuje da svakodnevno, obično, banalno zaslužuje preispitivanje, jer o čovjeku izražava mnogo više nego što se čini na prvi pogled. Glazbeno komponirajući sekvence s a priori proizvoljnim sadržajem, Marthaler uspijeva učiniti čudnim i stoga vrijednim pažnje ono što je nije zasluživalo. Da bi to postigao, stvara pukotine, distorzije, lomi logiku ponašanja likova i tako budi pozornost gledatelja, remeti im način gledanja i navike pred onim što misle da znaju. Pomno promatrajući ono što općenito ne izaziva nikakvu pažnju, otkriva da je ono što čini svakodnevni život izvanredan izvor nesvjesnog. Marthaler kao u DDR-ovskom "Murxu" ili u svojoj genijalnoj postavci "Dantonove smrti" ističe povijesno nesvjesno. Otkriva potisnutu povijest koja se krije u prostorima kojima svi redovito putuju. Pritom razotkriva kulturno i društveno nesvjesno te razotkriva prividnu logiku koja svakoga navodi na obavljanje banalnih radnji kao što su jedenje, kupanje ili spavanje, preispitujući temeljne razloge za njih. Omogućuje gledatelju da postane svjestan da su određene geste ili radnje koje izvodi bez razmišljanja zapravo plod naslijeđa upisanog u njegovo tijelo. Njegova režija Horváthovog "Kazimira i Karoline" izaziva mučninu jer vesela frivolnost Oktoberfesta priziva rađanje fašizma. Neprestano ponavljanje istog prizora razotkriva nacističke mehanizme koji su začeti na populističkim sajmovima. Marthaler naglašava "biološko" nesvjesno koje se krije u odnosu prema vremenu. On poništava svakodnevni odnos prema temporalnosti. Tjerajući gledatelja da doživi trajanje i prikazujući raspad, on na površinu izvlači kolektivno potisnutu ideju da živo biće stari i da je smrtno. Podsjeća nas da je čovjek žrtva nadmoći vremena, pakleni stroj, i da nema kontrolu nad njim, osim u kazalištu. Povijesno nesvjesno, društveno i kulturno nesvjesno, biološko nesvjesno, skriveni su na mjestima, u najbanalnijim radnjama ili u tijelu svakog pojedinca, a sve to utječe na ljudsko biće na kolektivnoj razini. Paradoksalno, kolektiv jedini može omogućiti individualnost. Marthaler prikazuje obične likove, "kozmos prosječnosti" kako ga naziva Frank Castorf. Ali on s ljubavlju gleda svakog od njegovih članova, njegovu jedinstvenost, dopušta im da je izraze u malim, običnim stvarima koje rade. Ta redateljeva ljubav prema svojim junacima, osim njihove nespretnosti, patnje ili malenosti, otkriva nesvjesno vezano za svakog pojedinca. Svaki je čovjek nositelj osobne patnje, a potreba za ljubavlju i tjeskobe u kojima se svaki gledatelj može prepoznati ugnijezdile su se u šupljini sitnih detalja. U Marthalerovim predstavama, grupa koju čine svi ti obični likovi, ni na koji način superiorna publici, većinu vremena provodi pjevajući. Pjevanje je način da se sublimira ono što svaki gledatelj doživljava i da se na intimniji način obratimo svojim osobnim osjećajima. Glazba ne samo da uspostavlja vezu među pojedincima, već i na ukupnoj razini izvedbe. Pjevanje je bijeg, poput sanjanja ili spavanja. Pjevati znači staviti se na mjesto koje nas izvlači iz svakodnevne težine života. Predstava "Nemam pojma" koju će prikazati u Zagrebu, stvorena je od misli nas koji smo rođeni prije devedesetih: tu se glumci bore s neposlušnim kazetofonom, popravljaju radijator uz pomoć nerazumljivih uputa za upotrebu, utapaju se u hrpi promotivnih letaka koje izbacuje poštanski sandučić. Ta predstava je kao dragocjena enigmatska revija koje su nekad izlazile i oduševljavale nas. Kad uđemo u njezinu logiku, otvara nam se i nudi prekrasan dar, smijeh i glazba.
