Sve je bilo lakše devedesetih. Moglo se otpuštati s posla bez sindikalnih prigovora, deložirati bez Pernarovog vezanja lancima i intervencija policije; zapravo, policija - i to vojna - često je sama izbacivala ljude na ulicu. Moglo se nekažnjeno osnivati logore, mučiti ljude, ubijati, humano i nehumano preseljavati, a moglo se i obračunavati s prošlošću. Obračun s prošlošću, koji je Hrvatska demokratska zajednica započela u to vrijeme, traje i danas i ne vidi mu se kraja. Štoviše, mnogi se i danas pozivaju na rodonačelnika te discipline Franju Tuđmana, pa citiraju njegove izjave o ustašama i njihovim insignijama kako bi nas ‘zaštitili’ od novih tumačenja i pogleda na Drugi svjetski rat. Isti taj Tuđman mirno je gledao kako se macama, čekićima i dinamitom uništava hiljade partizanskih i antifašističkih spomenika, a nije prstom mrdnuo da to spriječi.
Danas se trendovi mijenjaju. Ono malo spomenika što je ostalo ne može se više minirati i bacati u trnje, nego se to radi sofisticiranije: spomenike se premješta. Svako malo u medijima se pojavi vijest da je neki HDZ-ov lokalni funkcionar odlučio preurediti centar sela ili grada kojim upravlja, posaditi novo drveće, izgraditi igralište za djecu ili nešto slično te nakon tih zahvata spomenik partizanima ili spomen-kosturnicu izmjestiti na lokalno groblje ili neku drugu lokaciju.
Danas više nije riječ o miješanju kostiju, već se radi na njihovom premještanju i postavljanju novih natpisa nad postojeće žrtve – ističe Tihomir Ponoš
Nedavno se to zbilo u Perušiću, gdje stoluje načelnik Ivica Turić, koji je poželio proširiti dječje igralište, ali su mu malo zasmetale partizanske kosti pa ih je poželio premjestiti na groblje. No tome su se usprotivili čak i lokalni ratni veterani, što je vijest koja ohrabruje. Inače, Turić je poznat i po tome što mu je Povjerenstvo za sukob interesa odrezalo kaznu od 30.000 kuna jer je vlastitom sinu prodao općinsko zemljište za 142.000 kuna. Kako je i vlasnik restorana u Perušiću, sam je sebi između 2011. i 2014. napravio oko 150.000 kuna prometa, a račun je podmirila Općina.
Premještanje partizanskih spomenika i kostiju popularno je u Lici, pa je tako prije tri godine još jedan HDZ-ov načelnik poželio iz središta mjesta premjestiti spomen-obilježje žrtvama fašističkog terora i to baš na pravoslavno groblje. Za razliku od Turića, načelnik Josipdola Zlatko Mihaljević nije proširivao dječje igralište, on je samo osjetio snažnu potrebu da ‘oda počast pravoslavnom stanovništvu’, a s obzirom na to da je spomenik oštećen u ratu, strašno ga je brinulo što će turisti radi toga misliti o njegovu mjestu. Mihaljević je pokušao podvaliti priču o tome kako su na tom spomeniku ionako u 99 posto slučajeva upisana ‘srpska’ imena i prezimena, ali su je opovrgli mještani hrvatske nacionalnosti navodeći da je među 247 žrtava fašističkog terora 80 Hrvata. No premda se i mjesni župnik usprotivio premještanju, nije bilo pomoći – spomenik je nakraju završio na groblju.
Turu po Lici završavamo u Gračacu pod ravnanjem sada bivše HDZ-ove načelnice Nataše Turbić, nedavno uhićene ‘poslovne partnerice’ kninske kraljice Josipe Rimac koja je, navodno, svoj obol cijeloj priči davala pogodovanjem poduzetnicima da na namještenom natječaju zakupe veliko poljoprivredno zemljište; i ona je osjetila nesavladivu potrebu da iz centra mjesta u koje je doselila nakon ‘Oluje’, u procesu što ga neki nazivaju humanim preseljenjem a neki etničkim čišćenjem, premjesti partizanski spomenik. Tako je Gračac, u kojem su prije rata gotovo isključivo živjeli ljudi srpske nacionalnosti, među novim stanovnicima, mahom bosanskim Hrvatima, dobio 13-godišnju djevojčicu koja će - zahvaljujući činjenici da je HDZ-ova vlast u taj gradić i njegovu okolicu uspjela ugurati više Hrvata nego što se Srba vratilo - u svojoj 31. godini, 2013., postati općinskom načelnicom. Sedam godina kasnije, politička karijera žene koja je srebro rukometne reprezentacije otprije par mjeseci proslavila Instagram-objavom ilustriranom hrvatskim grbom s prvim bijelom poljem i natpisom ‘Spremni!’ završava sramotom za nju i njenu stranku. Inače, spomenik u Gračacu, taj predmet njezina ‘posebnog interesa’, podignut je u čast 816 poginulih partizanskih boraca i borkinja te 1836 civilnih žrtava ustaškog i fašističkog terora. Kakav je odnos Turbić prema krvavom nasljeđu kraja u koji je prispjela zahvaljujući tuđmanovsko-miloševićevskoj politici razmjene stanovništva, zorno pokazuje njezin komentar da će, ‘ako ima Boga i pravde’, spomenik biti maknut iz parka u koji ionako nikad nije trebao biti postavljen. Ipak, SDSS-ova donačelnica Gračaca Rajka Rađenović bori se da spomenik ostane na svom mjestu.
- Ne razumijem zašto se mora micati, u istom je parku i spomenik Domovinskom ratu koji nikome ne smeta. Činjenica je da je partizanski spomenik oštećen i devastiran devedesetih, ali ga zbog opasnosti od urušavanja treba obnoviti, a ne micati. SNV će to učiniti, pa se nadam da će ostati gdje i jest – kaže ona.
I u Slavoniji se odvija sličan proces, gdje odnos prema antifašizmu odlično ilustrira primjer iz Okučana, odnosno storija o spomeniku u centru mjesta oko kojeg se za godišnjica ‘Bljeska’ okuplja cijeli državi vrh. Problem je jedino u tome što je nekadašnji HDZ-ov načelnik Mato Bilonjić (zvani Bomba) s izvorno partizanskog spomen-obilježja skinuo petokraku i postavio križ, pa su umjesto imena poginulih partizana danas na njemu uklesani stihovi Frana Krste Frankopana ‘Navik on živi ki zgine pošteno’. Nasreću, kosturnicu nitko nije dirao, pa su ostaci tridesetitroje boraca i dalje na istom mjestu.
Uklanjanja antifašističkih spomenika i premještanje kostiju partizana i žrtava komentirao je povjesničar Ivo Goldstein.
- Ovo što se danas događa s jedne je strane suptilna igra, a s druge priča o civiliziranosti države koja bi kosturnice trebala ostaviti na miru te obnoviti barem najznačajnije antifašističke spomenike, poput Spomenika pobjedi naroda Slavonije kod Kamenske kraj Požege, rad kipara Vojin Bakić. Riječ je o biseru svjetske umjetnosti i civilizacijska je sramota da je Hrvatska ostala bez tog remek-djela a da je čovjek navodno umiješan u rušenje, Miljenko Crnjac, postao general-pukovnikom i pročelnikom Vojnog kabineta Franje Tuđmana. Sramota je isto tako da se ne obnavlja spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu. Dvostruki moral uspostavljen 1990-ih ostaje i danas: zalažemo se za očuvanje spomeničke baštine, a ispod žita je devastiramo – kaže Goldstein.
Okučani su još i dobro prošli u odnosu na Novsku i spomenik na tamošnjem Slavonskom trokutu, gdje je kosturnica s posmrtnim ostacima 650 boraca pobjedničke 21. srpske divizije. Pored nje je spomenik u čast 314 pripadnika HV-a poginulih na novljanskom ratištu. Partizanski spomenik uništen je 1990-ih, da bi u neposrednu blizinu kosturnice i spomenika HV-u postavljena iz Jasenovca premještena ploča s imenima poginulih pripadnika HOS-a i sa sramotnim ustaškim pozdravom. Ne treba, jasno, posebno napominjati da je kosturnica danas potpuno zapuštena, za razliku od prvog joj spomeničkog susjeda.
Pakrac se nekoć ponosio predivnim spomenikom, umjetničkim djelom Vanje Radauša čiji je Ranjeni borac nakon dugog natezanja s antifašističkim udrugama i lokalnim zastupnicima srpske nacionalne manjine premješten kojih 50-ak metara dalje od svoje prvotne lokacije, valjda zato da ne bi iritirao HDZ-ove čelnike dok ulaze u zgradu Poglavarstva. Spomen-kosturnica s ostacima partizana koji su oslobodili grad premještena je na groblje.
Turu po Slavoniji nastavljamo bizarnom pričom iz Vinkovaca. Ondje je prije pet godina, u sklopu arheoloških iskapanja i obnove gradskog parka, ekshumirana kosturnica s ostacima 15 poginulih partizana; moguće je da su lokalne vlasti željele provjeriti ne kriju li se među partizanskim kostima i one rimskih vojnika. Posljedično, na um im je pala neobična šala, pa se tako na gradskim internetskim stranicama pojavila informacija s dilemom o tome jesu li u kosturnici partizanske ili ustaške kosti - šaljivdžije su u pomoć pozvale čak i policiju, koja je kosti uredno pokupila i odnijela na Odjel patologije u vukovarskoj bolnici. Novinari portala N1 televizije pitali su 2017. Marija Banožića, tadašnjeg pročelnika vinkovačkog Upravnog odjela za kulturu i turizam, što će biti s kostima ljudi čiji je identitet bio dobro poznat s obzirom na to da su im imena godinama stajala uklesana na spomenik, a on im je odgovorio da posmrtni ostaci ‘ne mogu biti vraćeni na isto mjesto’, pozivajući se pritom na zakon o grobljima, zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, pravilnik o uvjetima i načinu obavljanja prijenosa, pogreba i iskapanja umrlih osoba…. Unatoč naporima, do zaključenja ovog broja nismo uspjeli otkriti je li morbidna farsa u režiji HDZ-ove vinkovačke uprave okončana. Igre oko partizanskih kosturnica i premještanja spomenika NOB-u prokomentirao je i Tihomir Ponoš, povjesničar Arhiva Srba u Hrvatskoj.
- To je svojevrsno brisanje povijesti i kroz novu sadašnjost stvaranje nove povijesti, što se događa posljednjih 30-ak godina a sada je dostiglo svojevrsni morbidni vrhunac. U simboličkom smislu, najgore je uništavanje Bakićevog spomenika u Kamenskoj, djelu svjetske vrijednosti. Danas više nije riječ o miješanju kostiju, pokušaju koji smo imali
1990-ih kada je Tuđman pokušao kopirati španjolskog diktatora Francisca Franca pa u Jasenovcu izmiješati kosti žrtava s ustaškima: sada se radi na premještanju kostiju i postavljanju novih natpisa nad postojeće žrtve. S obzirom na to da je posljednjih nekoliko godina Hrvatska udesno nagnutija više nego inače u posljednja tri desetljeća, to ne čudi, ali je apsurdno da znatan broj ljudi podržava takve akcije dok se istovremeno fanatično zaklinje u Tuđmana, partizanskog generala – kaže Ponoš.
Nedavno je bila godišnjica smrti Stjepana Filipovića, jednog od svjetskih simbola borbe protiv fašizma čiji je spomenik 1990-ih odletio u zrak: ostaci tog spomena na Stevu Kolubarca, Hrvata koji je bio jedan od vođa ustanka u Srbiji radi čega su ga potkraj 1941. četnici zarobili pa predali njemačkim okupatorima koji će ga objesiti (što je ovjekovječeno na svjetski poznatoj fotografiji), danas se čuvaju u prostorijama SKD-a Prosvjeta, gdje čekaju obnovu i povratak u Opuzen, Filipovićevo rodno mjesto.
O hrvatskom odnosu prema antifašizmu odlično govori i licemjerna parada što je državni vrh održava prigodom Dana antifašističke borbe, kada se govornici redovito busaju u prsa s ‘prvim antifašističkim ustankom u Evropi’ i kada se pred zapuštenim, ranjenim i izrešetanim spomenikom u zagrebačkoj Brezovici naslikavaju mnogi kojima je cilj, pored osobne političke promocije, obezvrijediti zajednički herojski otpor hrvatskog i srpskog naroda fašističkim, zločinačkim i okupatorskim režimima za Drugoga svjetskog rata.
