Jedan od predstavnika protestnog pokreta ‘žuti prsluci’ novinarima je rekao rečenicu koja sažima suštinu konflikta između tamošnjeg političkog establišmenta i stotina tisuća njegovih protivnika: ‘Dok Macron i njegova vlada govore o kraju svijeta, mi govorimo o kraju mjeseca.’
Prosvjednik se ovdje referirao na povod protesta koji je proteklog vikenda na ulice izveo stotine tisuća ljudi u više francuskih gradova, socijalni bunt u kojem su se prosvjednici odjeveni u reflektirajuće žute prsluke – obavezni odjevni predmet u automobilima – sukobljavali s interventnim policajcima, pritom gutali suzavac i bili rastjerivani vodenim topovima, u kojem su prometni putovi bili blokirani tisućama barikada, dućani, restorani, automobili i spomenici uništavani, a stotine ljudi ozlijeđeno i uhapšeno.
Zbog niza mjera kojima je pogodovao bogatima Macron je prozvan ‘predsjednikom bogatih’, i to u društvu u kojem se privatna imovina najbogatijih u dva desetljeća udeseterostručila
U najgorim socijalnim nemirima u posljednjih nekoliko desetljeća bilo je i poginulih, a skulptura Marianne, nacionalnog simbola Francuske Republike, smještena u unutrašnjosti Slavoluka pobjede u Parizu, ostala je bez pola lica. ‘Skidali smo glave i za manje od ovoga’ i ‘dolje buržoazija’ neki su od tisuća grafita ispisanih po zidovima Pariza, a ovi natpisi, zajedno sa simboličkim bremenom razvaljivanja nacionalnih svetinja, utjerali su, barem nakratko, strah u kosti svima onima u Francuskoj – a takvih je sve manje – koji podržavaju status quo.
Štoviše, francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je za to vrijeme krojio sudbinu svijeta s predstavnicima ostalih 20 najbogatijih ekonomija svijeta (G20) u 7000 kilometara udaljenom Buenos Airesu, pomalo se i uspaničio i lanuo da razmišlja o uvođenju izvanrednog stanja u cijeloj zemlji, no kasnije se pribrao pa je od te ideje, kako prenosi Reuters, ostala nešto razvodnjenija varijanta ‘razmatranja opcija za bolju adaptaciju sigurnosnih snaga i taktika u cilju sprječavanja budućih protesta’.
Najnovija runda protesta pobunama tradicionalno sklonih Francuza počela je početkom studenoga, nakon što je vlada najavila povećanje poreza na gorivo, kao dio dugoročne strategije ‘ekološke tranzicije’, odnosno prelaska na obnovljive izvore energije. Budući da većina Francuza koristi dizel, koji je u posljednjih godinu dana poskupio 23 posto i time dosegnuo najveću cijenu u posljednjih desetak godina, protiv ove odluke prvi su se pobunili stanovnici rubnih dijelova velikih gradova i ruralnih područja, ljudi koji su, uglavnom zbog posla, prisiljeni svakodnevno automobilima prevaljivati velike udaljenosti.
Povećanje cijene goriva događa se u kontekstu višegodišnje erozije svih javnih usluga, tako i one javnog prijevoza, a spomenuti dijelovi stanovništva pripadnici su nižih klasa kojima će porast cijene goriva predstavljati teško ili nikako podnošljiv udar na kućni budžet. Upravo ta situacija sublimirana je u rečenici s početka teksta: ljevica i ekološki aktivisti prosvjednike su naime u početku dočekali s popriličnom skepsom i neodobravanjem, kao ljude koje ‘zanima samo kako što jeftinije nastaviti zagađivati okoliš’, a oni su im poručili da si više ne mogu priuštiti luksuz odricanja zbog klimatskih promjena dok ne znaju kako će preživjeti do kraja mjeseca.
Ankete pokazuju da između 70 i 80 posto građana podržava zahtjeve ‘žutih prsluka’, a nakon početnog nesnalaženja prijedlog o izglasavanju nepovjerenja Macronu najavile su i parlamentarne stranke ljevice
Dok su neredi na ulicama Pariza i drugih francuskih gradova punili medije, na drugom kraju svijeta slični protesti već su bili u punom zamahu. Dok su po francuskim gradovima postavljane barikade, na otoku Réunion, francuskom prekomorskom departmanu smještenom u Indijskom oceanu, sve su ulice već bile blokirane, a na otoku je već bio uveden policijski sat. Tamošnji stanovnici, kojih ima oko 800.000, također su se pobunili protiv rasta cijena goriva i električne energije, kao i erozije javnih usluga. Nezaposlenost na otoku, koji se diči titulom najudaljenijeg teritorija Evropske unije, već desetljećima oscilira između 24 i 30 posto, a polovica stanovništva živi ispod razine siromaštva. No sve to skupa nije francusku vladu, a ni svjetske medije, naročito zainteresiralo za životne uvjete potomaka robova koje su francuski vladari dva stoljeća dovlačili iz Afrike, Kine i Indije.
‘Žuti prsluci’ u potpunosti su samonikli pokret sastavljen od radnika, studenata, umirovljenika i nezaposlenih, ljudi sklonih različitim političkim opcijama. Mnogi od sudionika medijima su rekli da nikada prije nisu sudjelovali u nekim protestima, a iza pokreta ne stoje nikakve organizacije, pa tako ni sindikati ni političke stranke. Pokret nema strukturu ni formalne glasnogovornike i deklarira se kao ‘apolitičan’, a započela ga je u svibnju jedna 33-godišnjakinja koja je pokrenula online peticiju za smanjenje cijene goriva, da bi zatim grupica kamiondžija putem interneta pozvala da se 17. studenoga održi protest protiv povećanja poreza.
Nakon prvog prosvjeda, koji je bio u potpunosti fokusiran na borbu protiv poskupljenja goriva, francuski premijer Edouard Philippe iz Macronove stranke Republika u pokretu izjavio je da vlada neće odustati od poreza, da bi nakon drugog protesta izašao s idejom o djelomičnom subvencioniranju goriva i instaliranju ekološki prihvatljivih sustava grijanja u kućanstvima, no žuti se prsluci time nisu zadovoljili. Krajem studenoga, uoči posljednjeg protesta, pokret je imenovao osam ‘nacionalnih koordinatora’ odgovornih za prezentiranje zahtjeva vladajućima, a parlamentarnim zastupnicima poslano je 40 ‘narodnih direktiva’ iz kojih je evidentno da ambicije pokreta sežu znatno dalje i dublje od protivljenja porezu na gorivo.
Sada se već govori o stvarima kao što su ukidanje beskućništva, progresivno oporezivanje, univerzalni sustav socijalne zaštite, ukidanje politike štednje, zaustavljanje ukidanja javnih usluga kao što su željezničke linije, pošte, škole i vrtići, zabrana outsourcinga radnih mjesta, uvođenje gornje granice najveće plaće od 15.000 eura mjesečno i povećanje minimalne plaće, usklađivanje primanja parlamentarnih zastupnika s prosječnom plaćom i ukidanje Senata, stvaranje ‘građanske skupštine’ koja bi diskutirala o ekološkoj tranziciji i učestalo održavanje nacionalnih i lokalnih referenduma. Traži se, naravno, i ostavka Emmanuela Macrona, a da se prosvjednici, barem zasad, neće zadovoljiti tek mrvicama s njegovog stola pokazalo se u utorak, kada je predsjednik odustao od povećanja poreza na gorivo i predstavnike ‘žutih prsluka’ pozvao na pregovore, što su oni glatko odbili.
Emmanuel Macron, kaže francuski povjesničar Gérard Noriel u ‘New York Timesu’, smatra da su ‘svi njegovi prethodnici podbacili u provođenju reformi upravo zato jer su popuštali pod pritiscima ulice’. On, smatra Noriel, vjeruje da će se pokret ‘žutih prsluka’ uskoro ispuhati i biti diskreditiran, a pritom se okružio tehnokratima istima kakav je i on, ljudima bez političkog iskustva potrebnog da mu netko kaže kada je vrijeme da popusti. Nakon nasilnih protesta prvih dana prosinca novovjeki se Napoleon ipak ponešto spustio na zemlju, no to ne rješava nezgodnu činjenicu da je na vlast došao upravo zahvaljujući eksplicitnim obećanjima kapitalistima da on neće biti predsjednik koji popušta pod pritiscima, već onaj koji će cijelu zemlju pretvoriti u jedan veliki start-up projekt.
Rečeno – učinjeno, jer Macron je, čim je došao na vlast, u maniri Superhika ukinuo ionako simbolični solidarni porez na bogatstvo, čime su u džepove najbogatijih vraćene četiri milijarde eura. Ojačao je i CICE program poreznih olakšica, čime je francuskim i multinacionalnim kompanijama vraćeno oko 40 milijardi eura poreza, te uveo flat tax za oporezivanje kapitala, što je bogatima donijelo još deset milijardi eura. Istovremeno, vlada je povećala porez na dohodak umirovljenika dok mirovine više neće biti indeksirane u odnosu na inflaciju, ukinuto je subvencioniranje ugovora o radu i stanovanja za najsiromašnije, a sve to događa se u društvu u kojem se privatna imovina najbogatijih u dva desetljeća udeseterostručila, dok je kupovna moć prosječne obitelji pala za 440 eura godišnje.
Macron je zbog ovih mjera prozvan ‘predsjednikom bogatih’, pa su se u protestima ‘žutih prsluka’ redovito mogli čuti i zahtjevi za njegovim odlaskom, uz dodatni argument da on ionako ima izrazito slab izborni legitimitet jer je u prvom krugu predsjedničkih izbora dobio tek 24 posto glasova, a u drugom pobijedio isključivo zahvaljujući strahu stanovništva od dolaska na vlast krajnje desnice Marine Le Pen, sve to u kontekstu povijesno niske izlaznosti. Nakon početnog nesnalaženja, prijedlog o izglasavanju nepovjerenja Macronu najavile su i parlamentarne stranke ljevice, Komunistička partija Francuske i France Insoumise Jean-Luca Mélenchona, a ankete pokazuju da između 70 i 80 posto građana podržava zahtjeve ‘žutih prsluka’. Ostavku vlade zatražila je i liderica krajnje desnice Marine Le Pen, a dilemu o tome hoće li neartikulirani pokret ‘žutih prsluka’ prisvojiti i od njega profitirati ljevica ili desnica donekle se raspleo kada je Le Pen – kao tradicionalna zagovornica zakona i reda – javno osudila nasilnost protesta.
Uz spomenuti zazor zbog protivljenja porezima i zanemarivanja problema zaštite okoliša, ljevica i sindikati u prvim su protestima mahom stajali sa strane, što je praktički prvi slučaj da se masovni prosvjedi u Francuskoj ne događaju u organizaciji sindikata. Nagađalo se da pokretom upravlja Le Penin Rassemblement National, šuškalo se o infiltraciji profašističkih elemenata, a bilo je i nešto rasističkih i islamofobnih incidenata, zbog čega je glavni tajnik najvećeg francuskog sindikata CGT Philippe Martinez u početku izjavljivao da oni ‘neće marširati uz desnicu’.
Macronu se podrška nakon prosvjeda stropoštala na rekordno niske razine, što se nadovezalo na niz skandala koji su se događali posljednjih mjeseci, primjerice ostavka ministra zaštite okoliša Nicolasa Hulota, koji je vladu eksplicitno optužio da joj klimatsku politiku kroje lobiji, a nešto ranije Macron je morao smijeniti i zamjenika šefa kabineta zaduženog za sigurnost Alexandrea Benallau zbog fizičkog napada na prosvjednika prošlog svibnja.
Ukoliko se ljevica i sindikati povežu sa ‘žutim prslucima’, naročito nakon njihovog odbijanja pregovora s vladom, moguće je da se problemi predsjednika Macrona više neće moći riješiti samo ukidanjem poreza na gorivo. U slučaju tog povezivanja nije sigurno ni da će uspjeti njegova strategija polarizacije korištena tijekom predsjedničke kampanje, kojoj bi cilj bio diskreditirati protest kao desničarski i time ponovno izazvati strah birača uoči izbora za Evropski parlament koji će se dogoditi u svibnju sljedeće godine.
