Gradnja hotela na pulskom Lungomaru dovedena je prije dva mjeseca u pitanje, a možda i niječni odgovor, te sad stoji na mjestu do daljnjeg. Projekt je zaledila jedna DORH-ova prijava koja se odnosi na fazu njegove zaista davne pripreme. No trebalo je za time kopati nemilo duboko, upustiti se u napornu arheologiju slavnih godina pretvorbe i privatizacije. Glavni su posao obavili aktivisti Inicijative za Lungomare, da bi predmet zatim preuzeo DORH. Povijesni odmak, međutim, omogućio je vizuru s još ponekim zanimljivim slučajevima pod istom firmom. Priča o pulskim ukupnim poslovnim akcijama investitora u hotel na Lungomaru, time je ustvari tek započela.
Neizrečeno pitanje svakako je otpočetka bilo: zašto se jedan takav pozamašni gazda do te mjere grubo konfrontira s građanima Pule radi nekakvog hotela? Zalogaj se činio napadno premalenim u odnosu na posle kakvima se inače bavi Dragan Šolak. Pritom je srpsko-švicarski tajkun, gotovo milijardu i pol eura težak, sugerirao da mu je osobno stalo do Pule. Obećavao je utemeljenje pogona tzv. filmskog grada, znajući koliko su Puležanke i Puležani vezani uza svoju filmsko-festivalsku povijest. Nagovijest ma kakve proizvodnje, a naročito tako glamurozne, sigurno je zvučala ohrabrujuće. Pula je i dalje u tranziciji kakvu je ostatak Jadrana već prošao. Industrija joj je gotovo u cijelosti dotučena, Uljanik se drži o niti. Turizam još nije zablistao u punom cvatu, nema dosta kapaciteta, mada se npr. Danko Končar svojski trudi.
Mnogostruko problematičnim primjerima Valkana i Stoje pribraja se i projekt na Valbonaši, predjelu između Pule i Medulina. Na tom su zemljištu, nekoć posjedu s glinokopom tvornice vapna, investitori najprije zamišljali trgovački centar, zatim filmski grad, a na koncu su se odlučili za solarnu elektranu
Pomalo čudno bilo je i onakvo drastično polariziranje unutar gradske vlasti, zagriženost gradonačelnika Filipa Zoričića i kompanjona na usluzi investitoru. Naročito kad su sami građani Pule reagirali na pokušaj otimanja Lungomara. Njima je taj nasrtaj očito bio sudbonosan okidač, zbog izuzetne upotrebne i simboličke vrijednosti lokacije. Oni su svojim rukama stvorili Lungomare, unatrag par generacija, i jedini znaju koliko ta šetnica uz more istinski vrijedi. Potom hitro organiziran referendum, pak, bio je pobjeda već po činjenici održavanja. S obzirom na uvjete koji ga formalno određuju, svaki lokalni referendum s osjetnijim odazivom u RH znači uspjeh.
No to će se u punom značaju očitovati tek naknadno, kad stignu plodovi šireg aktivističkog zalaganja u otporu uzurpatorima. Referendum je okupio kritičnu masu energije za strpljivo i predano raskopavanje povijesne imovinsko-pravne dokumentacije. Tad se otvorilo, probušili su mješinu, sve je pokuljalo van. Jer, s te distance može se bolje osmotriti ukupnost Šolakova biznisa u Puli. A jedino sa zadrškom je moguće odmjeriti i potencijal samoorganiziranja zajednice nasuprot silništvu izdvojenih moćnika. I odjednom se ispostavilo kako dotičnoga uglednog poduzetnika tu ipak ne zanima samo jedan hotel, na koliko god atraktivnoj i unosnoj poziciji ga sazidali.
Pred očima forenzičara angažiranih volonterski na istraživanju zločina nazvanog pretvorba i privatizacija, stala se uzdizati kudikamo obimnija konstrukcija. Šuma na poluotočiću Valkane, koja okružuje lokaciju planiranog hotela i natkriljuje Lungomare, uopće nije smjela biti privatizirana. U ono doba, na prelasku iz socijalizma, tamo se još nalazio pogon stare tvornice cementa Giulio Revelante, ali je sva postojeća šuma u RH iz društvenog vlasništva morala zadanim pretvorbenim automatizmom preći u državno. Isto je vrijedilo za kompletno ovdašnje poljoprivredno zemljište u društvenom vlasništvu. No zadržimo se na šumi; DORH sad traži da tvrtka-sljednica tvornice cementa vrati državi nezakonito stečenih 80 tisuća četvornih metara područja na Valkanama. Tu se negdje ukazala i ključna veza tajkuna s državnim privatizacijskim fondom.
Fondovski potpredsjednik Miljenko Weiss dat će se ubrzo i sam privatizirati – zaposliti u Istra cementu d.d., nasljedniku poduzeća Giulio Revelante. Potpisao je rješenje kakvo nije smjelo biti donešeno, pa je nagrađen istaknutom funkcijom u tome netom stasalom uporištu privatnog sektora. Pritom je puno lakše pratiti njegov karijerni put, negoli diobu Istra cementa na tvrtke-kćeri i slične spin-off pojave. Shematski kazujući, jedan se subjekt podijelio na dva, a potom je iz jednog od ta dva nastalo daljnjih pet, najmanje. Nema što nisu svrstali u svoj posjed, od šuma do javne ili komunalne infrastrukture, od poljoprivrednog zemljišta do bivših društvenih stanova.
Igralište Valkane kraj Lungomarea (Foto: Srećko Niketić/PIXSELL)
O tome je u Istri vjerodostojnije pisao gotovo isključivo regionalni portal Istra24, naspram matice viđenijih medija u rasponu od Glasa Istre do Jutarnjeg lista koji su više-manje držali stranu Šolaku. Uostalom, on sam je također i medijski vlasnik; posjeduje televiziju N1, a počeo je kao teleoperater. No u međuvremenu je na Istra24 objavljeno praktično sve što su aktivisti Inicijative za Lungomare iskopali o tamošnjim posjedima Dragana Šolaka, odnosno njegovih poduzeća kojima na čelu stoji istarski poslovnjak Stevan Muidža. Malko su zatim posustali i gradskopolitički serviseri njihova biznisa, od gradonačelnika do vijećnika iz SDP-a i manjinskih redova.
Uz aktiviste je ostao tek vinovnik startne pobune kontra hotela na Lungomaru, pulski Možemo! koji predvodi vijećnica Dušica Radojčić. Pokazat će se da ih je dovoljno za otkrivanje niza primjera kršenja zakonskih ograničenja privatizacije šumskog i poljoprivrednog zemljišta. Šolakovo poduzeće Hotel Valkane tako danas ne uključuje tek Sportsko-rekreacijski centar pod bivšim kamenolomom i okolnu šumu. U toj šumi nalazi se i centralni gradski pročistač otpadnih voda oko kojeg se već mjesecima diže graja. Još uvijek fluidni planovi njegova izmještanja koje podržava gradonačelnik, svakako se krajnje fleksibilno poklapaju s interesom developerskog tandema.
Dok se država i Grad Pula ne usuglase oko enigme porijekla vlasništva nad samim zemljištem pročistača, u zajedničkom se kontekstu pomalja već poodmakli projekt gradnje na Stoji. Taj gradski predio također može samo djelomično pripadati firmi potekloj iz Istra cementa koja je tamo već sagradila najveći pulski trgovački centar. Sanacija tamošnjeg kamenoloma, drugog čiji se ostaci nalaze usred grada, nije obavljena premda se novi vlasnik obavezao na nju. No zato se iskazala lokalna vlast u prethodnim garniturama, nadasve IDS. Boris Miletić, nekadašnji dugogodišnji gradonačelnik Pule, pripremio je taj predmet upravo onako kao što ga danas gura Zoričić. Kroz više prostorno-planskih izmjena omogućeno je Šolaku i Muidži da tamo najave i gradnju luksuznih vila i stanova. No predmetno zemljište i dalje je dijelom gradsko, dijelom državno.
Stoja se nalazi jednom stranom upravo ponad uvala koje tvore Lungomare, odmah uz Valkane, pa se projekt na gradskoj karti suštinski vidi kao dio jednog te istog poslovnog zahvata. I nikad nije previše akcenta na spoznaji da su investitori tako udarili na zacijelo najvredniji dio Pule kad je u pitanju slobodni prostor za njezine stanovnike i razvoj grada. Neznatno karikirano, s istim su rezonom mogli baciti oko i na Arenu. Između dotrajalih arkada postoji dovoljno prostora za ugradnju apartmana kakvi bi u turističkoj ponudi ostvarili nesumnjivo visoku cijenu. Pula bi tako postigla jedinstvenu vidljivost, a osiguralo bi se i nešto radnih mjesta.
Stoja – kamenolom i trgovački centar (Foto: Srećko Niketić/PIXSELL)
Širi pogled na situaciju zapravo jedini pruža integralni uvid u nastojanje poduzetnika da svom profitu žrtvuju osnovu toga grada. Za usporedbu, danas više nije lako sagledati ni cjelinu grandioznog kompleksa austrougarskih fortifikacija koje su kroz povijest formirale grad oko najuže starorimske jezgre. Novovjekovna je tzv. točkasta urbanistika fatalno skrenula pažnju sa strateške razine na mikroplan, pa već desetljećima operiramo samo s prostim zbirom tako izdvojenih slučajeva. Za izmještanje perspektive bilo je potrebno da se aktiviraju volonteri na licu mjesta, ali to neće biti dovoljno. Čak ni uz još jedno njihovo otkriće u ovom istom skupu inkriminacija.
Mnogostruko problematičnim primjerima Valkana i Stoje pribraja se odnedavno i projekt na Valbonaši, predjelu između Pule i susjednog Medulina. Na tom su zemljištu, nekoć posjedu s glinokopom tvornice vapna iz Raše, naši su investitori najprije zamišljali još jedan trgovački centar, zatim onaj filmski grad. No zamisao im je omelo širenje obližnjeg centra za zbrinjavanje otpada Kaštijun. Na koncu su odlučili da na Valbonaši podignu solarnu elektranu. To se danas nosi, a i javno se potiče, financijski i pravilnički, te su poslovnjaci jednostavno zaključili da nema smisla više prepuštati toliko zemljište korovu. Problem će opet ispasti nezgodno zanemarene pretvorbeno-privatizacijske okolnosti, pošto je posrijedi bilo poljoprivredno zemljište, dakle po definiciji državno, ako bi se poštivalo zakonski okvir makar sa zakašnjenjem.
Na vidjelo je usred svega isplivao i jedan dopis iz spomenutog Fonda za privatizaciju, datiran 24. veljače 1995. godine, s potpisom šefice Odjela za imovinsko-pravne odnose Dubravke Vukmanović. Ona jasno upozorava svoje nadređene, predsjednika Ivana Penića i potpredsjednika Miljenka Weissa, na evidentne nepravilnosti. U temeljni kapital Istra cement d.d. nikako nisu mogli biti upisani dotadašnji pašnjaci, šume, kamenolomi. No sporne čestice koje su ušle u glavnicu poduzeća, s aspekta imovinsko-pravnog zatim nitko nije provjeravao. Uz načeti spis koji se tiče zemljišta na Valkanama, DORH bi se tako naprosto morao pozabaviti i ostalim srodnim primjerima iste prakse.
Ili to, ili će samo podcrtati benevolentnost politike iza najgorih terenskih metoda prvobitne akumulacije kapitala u RH. Pozitivniji će rasplet ometati i reorganizacija DORH-a, tj. USKOK-a čija se regionalna ispostava svojevremeno preselila iz Pazina u Rijeku, pa je velikim dijelom maknut i fokus toga organa s Istre, možda i ciljano. Rad pravosuđa otežava i svojevrsni konsenzus lokalne i državne političke elite oko projekata Dragana Šolaka. Ovo je u suštini jedan od slučajeva u kojima tijesno surađuju HDZ i SDP, nezavisni i manjinski, lokalni i nadregionalni, gotovo svi na istom zadatku. Navlas isto držali su se skupa, recimo, onda kad je trebalo sanirati državne banke iznimnim javnim sredstvima, potom čitav financijski sektor jeftino prepustiti biranim privatnicima.
No ipak ne moramo ići tako daleko i široko, jer priča s pulskog Lungomara kudikamo više podsjeća na jedan drugi primjer uzurpacije javnog prostora i dobra, onaj u Dubrovniku. Tamo je prije deset godina također održan referendum s ciljem obrane od pogubnog nekretninsko-poduzetničkog ataka. Protiv tog izboja autentične demokracije stali su beziznimno svi glavni upravni protagonisti i mediji. No aktivisti inicijative Srđ je naš, u obrani svoje komunalne i lokalno-društvene vrijednosti, nisu posustali ni u godinama koje su slijedile. Njihovo rasvjetljavanje nepravilnosti u dotadašnjem razvoju projekta je do daljnjeg blokiralo svaku neželjenu gradnju.
Djelovanje pulske i dubrovačke inicijative stoga se naknadno može promatrati kao dio složenijeg demokratizacijskog pothvata u hrvatskom društvu. Nije udružena isključivo druga strana, nego i otpor. Građanske su ad hoc inicijative dokazale kako imaju snage i znanja da na duže staze preokrenu ovu kvarnu igru tajkuna i visoke politike. Epilog će ovisiti o budnosti toga novonastalog političkog aktera, jer ne treba previše nade polagati na sam DORH. Naprotiv, morat će ga dodatno prozivati u javnosti. Valjat će nam to iskustvo i kod nadolazećeg vala presezanja na pomorsko dobro, mada je otimačina započela odavno, a protuofenziva tek ovjerava svoje prve uspjehe.
