Nakon prošlotjednog napada na Milorada Pupovca, predsjednika SDSS-a i SNV-a, i njegovog stranačkog kolegu Borisa Miloševića, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije se oglasila nijednom riječju. Ovaj put za napade nije optužila napadnute, kao što je to učinila u veljači 2016., kada je odgovorila na Pupovčevo pismo kojim ju je upozorio na porast nasilja i netolerancije u hrvatskom društvu. ‘U svega sedam dana u središtu Zagreba doživio sam, a zajedno sa mnom i moji prijatelji, susjedi, studenti i suradnici, da me nepoznati ljudi prolazeći pljunu ili me pozdravljaju sa ‘Za dom, spremni!’ ili izvikuju ‘Pupovac, četniče, idi u Srbiju!”, požalio joj se tada Pupovac i zatim nabrojao više javnih osoba, novinara, glumaca, redatelja, političara i aktivista za ljudska prava koji su se u istom periodu našli na meti napada. Iako je njegovo pismo bilo privatne naravi, predsjednica mu je odgovorila javno i pritom poručila da među osobama koje je naveo ‘ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije’.

U ovoj atmosferi nenormalne stvari su postale normalne: izdaju se knjige o Jasenovcu kao radnom logoru, promoviraju se po župnim dvorovima, uzvikuje zds po stadionima… – ističe povjesničar Hrvoje Klasić

Od opisanog vikanja i pljuvanja do napada na Pupovca i Miloševića prošle su dvije i pol godine. Manifestacije na kojima se veliča ustaštvo, grafiti koji sadrže govor mržnje, prijetnje, uvrede i napadi na pripadnike srpske zajednice, ali i drugih manjinskih skupina, aktiviste organizacija civilnog društva, novinare kritički nastrojenih medija i kulturne radnike u tom su periodu postali gotovo svakodnevna pojava. Prošlotjedni događaj sa zagrebačkog Dolca stoga je logična posljedica šovinističke atmosfere koja je započela 2013., odnosno od prvih razbijenih dvojezičnih ploča u Vukovaru, i koja se zahuktala dolaskom na vlast HDZ-a Tomislava Karamarka. Na tu činjenicu upozorava Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije, dodajući da je netrpeljivost prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj prisutna od ratnih 1990-ih.

- Posljednjih nekoliko godina ponovno se pomiču granice na ljestvici prihvatljivosti izražavanja netrpeljivosti, odnosno ona se pomalo sve više normalizira. Fizički ili verbalni napad i na jednog pripadnika manjine, ako je počinjen samo zbog njegove pripadnosti toj manjini, napad je na cijelu zajednicu i zato takve situacije treba shvatiti ozbiljno - rekla je Senta u razgovoru za Novosti.

Dio odgovornosti za kreiranje takve atmosfere snose mediji, od HRT-a na kojem se sve češće promoviraju revizionističke ideje, do desno orijentiranih portala, novina i emisija na lokalnim televizijama koji donose svojevrsne tjeralice za pripadnicima manjina i kritički nastrojenim pojedincima. Na najpopularnijoj od njih, ‘Bujici’ Velimira Bujanca koja se emitira na deset lokalnih televizija, tako se pozivalo na prosvjed koji je u siječnju 2016. održan ispred Agencije za elektroničke medije. Ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ i poruka Mirjani Rakić, tadašnjoj predsjednici Vijeća za elektroničke medije, tijela koje je zbog govora mržnje u emisiji Marka Juriča na tri dana zabranilo emitiranje zagrebačkoj televiziji Z1, da se goni u Srbiju, bili su samo dio repertoara koji je tada na ulicama Zagreba izvikivalo 5000 ljudi. Na prosvjedu, koji je prošao bez reakcije policije, sudjelovao je tadašnji potpredsjednik Sabora, HSP AS-ovac Ivan Tepeš, a uz njega su se našli vođe šatoraškog prosvjeda u Savskoj Đuro Glogoški i Josip Klemm, bivši političar Zdravko Tomac i glumac Božidar Alić, koji je posljednjih godina poznatiji po zastupanju proustaških ideja.

U pismu koje je poslao predsjednici Pupovac se referirao na taj događaj, ali i na prijetnje upućene Zoranu Pusiću, predsjedniku Antifašističke lige RH. Naime, u tom periodu na tržnici u Rogoznici, gdje obitelj Pusić ima vikendicu, osvanula je poruka upućena tom dugogodišnjem mirovnom aktivistu i njegovoj sestri Vesni Pusić, bivšoj ministrici vanjskih poslova. Nepoznati počinitelj proglasio ih je izdajnicima koji ‘cijeloga života ne žele Hrvatsku, nego Jugoslaviju’. Pusiću su tada rasječene i gume na automobilu. Na meti napada u tom su se periodu našli i kazališni redatelj Oliver Frljić i njegova djevojka Linda Begonja, kojima je u razmaku od nekoliko dana provaljeno u stanove u Zagrebu. Idućeg mjeseca u Splitu je napadnut Ante Tomić. Tom novinaru i književniku ukraden je šešir, a njegov prijatelj, koji je bio s njim, završio je u bolnici na šivanju. Iz Ministarstva kulture pod vodstvom Zlatka Hasanbegovića tada su priopćenjem poručili da ‘osuđuju fizičko nasilje i napad na svakog građanina’, ali i da ‘ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ’. Bio je to drugi fizički napad na Tomića, kojeg je u veljači 2014. na središnjem splitskom trgu nepoznati napadač zalio kantom fekalija.

- Ne bih procjenjivao što je bolje, a što gore u takozvanom političkom djelovanju takozvanih branitelja, pravaša, fratara i ratnih zločinaca. Sve je meni kod toga ustaškog ološa jednako gnjusno, gađati čovjeka hranom, kao što su gađali Milorada Pupovca, ili ga zaliti izmetom, kao što su mene zalili. Primijetio bih samo kako se Plenković suzdržano oglasio, da ne bi tkogod, bože sačuvaj, pomislio da je on zabrinut ili ljut što Srbe napadaju na cesti. A predsjednica nije rekla ništa. Ni jedne jedine riječi. Njoj je sve dobro - rekao je Novostima Tomić.

Iako vlada premijera Tihomira Oreškovića, odnosno HDZ-a Tomislava Karamarka i Mosta Bože Petrova, nije bila dugog vijeka, posljedice njenog djelovanja nastavile su se osjećati do danas. Odgovornost za to snosi aktualna vlada Andreja Plenkovića koja je na ploču s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’, koju su u Jasenovcu krajem 2016. postavili veterani HOS-a, odgovorila osnivanjem tzv. Vijeća za suočavanje s prošlošću. To je tijelo nakon godine dana donijelo zaključak da se ustaški pozdrav može tolerirati u određenim prilikama, čime je de facto legalizirana njegova upotreba u javnom prostoru. Za povjesničara Hrvoja Klasića manipulacije kobnim događajima u ustaškom logoru Jasenovac važan su dio ključa za dekodiranje razloga napada na Pupovca i Miloševića.

- Nisam bio nimalo iznenađen. Takve stvari se mogu dogoditi bilo gdje u svijetu, ali nema puno demokratskih zemalja gdje to neće izazvati čuđenje, nego će biti normalno, očekivano. I sam sam žrtva prijetnji i uvreda, online i uživo. Nema spora da je ovaj posljednji napad počinjen jer je riječ o predstavnicima srpske manjine, ali isto tako nema spora oko toga da bi se napadači na isti način obračunali i s onim Hrvatima koji ne misle kao oni. U ovoj atmosferi nenormalne stvari su postale normalne: izdaju se knjige o Jasenovcu kao radnom logoru, promoviraju se po župnim dvorovima, uzvikuje ZDS po stadionima… Put od verbalne do fizičke agresije je utaban, pitanje je samo koliko je dugačak - zaključio je Klasić.

Nakon postavljanja ploče u Jasenovcu, o čemu su prve pisale Novosti, i potom odluke da se ona premjesti u Novsku, na adresu SNV-a i našeg tjedna stiglo je na desetke prijetećih poruka. To je tek manji dio od ukupno preko stotinu pisama, e-mailova, telefonskih poziva i poruka na društvenim mrežama koliko ih je u prošloj, 2017. godini stiglo na adrese srpskih institucija u Hrvatskoj. Među njima su pismo poslano iz Slavonskog Broda u kojem se Pupovcu postavlja ultimatum ‘mir ili plivanje Savom’, uz poruku ‘četnici, van iz Hrvatske!’ i e-mailovi I. Š.-a, koji je u najmanje pet navrata prijetio redakciji Novosti. ‘Voljeli su se sprdati i neki satirični novinarčići u Francuskoj. Pa ih je pola prestalo biti šaljivo… Do istrage vaše ili naše’, napisao je taj muškarac iz okolice Zagreba i potom narednih dana zaprijetio ‘izletom u nebo’ te polijevanjem redakcije benzinom i paljenjem.

Šutnju ili neadekvatnu reakciju političara međunarodne organizacije tumače kao izdaju žrtve i doprinos bujanju mržnje u političkom i javnom diskursu – kaže Antonija Petričušić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta

Velik broj prijetnji i uvreda Novostima i SNV-u stigao je nakon što je u veljači 2017. udruga U ime obitelji Željke Markić pokrenula kampanju da se dokine javno financiranje ovoga tjednika, lažno ga optužujući za širenje mržnje prema Hrvatima, te za vrijeme nacionalističke histerije u kojoj su, uz pomoć desnih medija, Srbi u ljeto 2017. označeni kao glavni krivci za požare u Dalmaciji. U tom je navratu Dražen Keleminec, predsjednik A-HSP-a, koji je lani organizirao najmanje sedam javnih okupljanja s antisrpskim predznakom, javno spalio primjerak Novosti u centru Zagreba. Keleminčevi prosvjedi, od kojih su najpoznatiji oni u Srbu protiv obilježavanja Dana ustanka naroda Hrvatske, tek su dio javnih događaja na kojima se ističu proustaška obilježja, negiraju ustaški zločini i javno proziva istaknutije pripadnike srpske zajednice. Takve su manifestacije proteklih godina zabilježene i u Splitu gdje pripadnici HOS-a već tradicionalno obilježavaju 10. travanj, dan osnutka NDH, u Jastrebarskom gdje je ometana 75. godišnjica oslobođenja dječjeg ustaškog logora te u Slunju i Glini gdje su lani i ove godine uz koncert Marka Perkovića Thompsona obilježene godišnjice akcije ‘Oluja’. Negativan trend odrazio se i na Rijeku gdje je 5. kolovoza 2017. Milu Opačića, predsjednika lokalnog Vijeća srpske nacionalne manjine, na parkingu ispred zgrade dočekao uznemirujući prizor: automobil mu je bio kompletno išaran porukama s četiri ‘s’ i ‘čedo, majku mu’, pri čemu su mu bojom uništene tablice i prednje staklo. Počinitelj, kao i drugim slučajevima uništavanja imovine u vlasništvu Srba i njihovih institucija, u najvećem broju Srpske pravoslavne crkve, nikada nije pronađen. Prema podacima SNV-a, lani je zabilježeno i 11 fizičkih napada na Srbe u Hrvatskoj. No za razliku od prošlotjednog napada na Pupovca i Miloševića, najveći broj njih počinjen je na područjima od posebne državne skrbi, odnosno u mjestima s većinskim povratničkim stanovništvom.

Posljednji napad na dvojicu saborskih zastupnika SDDS-a nemoguće je ne povezati s aktualnim obračunom na desnici i huškačkom kampanjom uoči prosvjeda koji bi se idućeg tjedna trebao održati u Vukovaru. I ovoga puta uloga glavnog ‘zlikovca’ dodijeljena je Pupovcu. Zahtjeve za dokazivanjem lojalnosti i optužbe protiv njega posljednjih tjedana ne iznose samo anonimni komentatori pod tekstovima ekstremno desnih portala, već su se oni, jasnije nego ranije, prenijeli u zgradu Hrvatskog sabora gdje se tražilo održavanje sjednice na tu temu. U sklopu te kampanje skupina od desetak osoba, među kojima su Stevo Culej, saborski zastupnik HDZ-a koji se u srijedu u Saboru založio da ‘svaki zdrav Hrvat u pograničnom području sa Srbijom ima oružje u ruci’, Anto Đapić, nekadašnji predsjednik HSP-a, Marko Skejo, ratni zapovjednik IX. bojne HOS-a ‘Rafael vitez Boban’, i Marko Perković Thompson, najavili su podizanje tužbi protiv Saše Miloševića, potpredsjednika SNV-a i urednika Biltena, te Tamare Opačić, urednice u Novostima i autorice ovogodišnjeg Biltena. Desetorku je zasmetalo što su njihove aktivnosti, izjave i tekstovi u periodičnoj publikaciji SNV-a navedeni među ukupno 393 događaja iz 2017. kojima se Srbima željelo poručiti da oni, kao ni njihova kultura, jezik i pismo, a ponajmanje političko djelovanje, nisu dobrodošli u Hrvatskoj.

Dok ga je predsjednica prešutjela, recentni napad osudile su brojne organizacije civilnog društva, političke stranke i premijer. Međutim, Antonija Petričušić, docentica s Pravnog fakulteta u Zagrebu i članica Savjetodavnog odbora Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, smatra da je Plenkovićevo priopćenje, u kojem napad na Pupovca i Miloševića nazvao nedopustivim i u kojem je u ukupno tri rečenice osudio ‘svaki oblik nasilja’, neadekvatan odgovor na takvu vrstu događaja. Ona je u razgovoru za Novosti napomenula i da su međunarodne organizacije zauzele unison stav u pogledu osude i procesuiranja zločina iz mržnje.

- Sve relevantne organizacije u svojim dokumentima ističu da svaki zločin iz mržnje nanosi štetu ne samo neposrednoj žrtvi nego i svim ostalim članovima društvene grupe kojoj ona pripada. Zbog toga službena reakcija na zločin i osuda počinjena kaznenog djela iz mržnje mora biti promptna i nedvosmislena, a prvenstveno treba doći od strane vlasti, a potom i od visokih dužnosnika iz svih političkih opcija. Predstavnici vlasti trebali bi osim toga pozvati građane da i oni osude zločin iz mržnje te zahtijevati djelovanje represivnoga aparata. Šutnja ili neadekvatna reakcija se od strane međunarodnih organizacija tumači kao izdaja žrtve i doprinos bujanju mržnje u političkom i javnom diskursu - zaključila je Antonija Petričušić.