Forum za slobodu odgoja održao je konferenciju o prevenciji nasilja u školi. Koji su glavni problemi s kojima se nastavnici, učitelji i stručnjaci susreću?

Generacije djece i mladih mijenjaju se, kako se društvo mijenja, i to se uvijek odražava i na sustav odgoja i obrazovanja, upravo tamo gdje djeca i mladi provode najviše vremena. Općepoznati problemi uronjenosti djece i mladih u virtualni svijet i istovremeno nesnalaženje u međuljudskim odnosima dodatno su zakomplicirali problem nasilja u školi. Iako se čini da škola i učitelji i nastavnici u jednu ruku gube svoj utjecaj, on je i dalje tu i zapravo je velika odgovornost na svim odgojno-obrazovnim radnicima i radnicama i u ovom segmentu – podučiti i odgajati. S jednim velikim ali – za to moraju imati primjerenu podršku svog primarnog sustava i svih institucija u njemu, kao i drugih sustava. Nasilje ne možemo "riješiti" – ono je tu i bit će – i s psihološkog i sociološkog aspekta. Treba ga razumjeti, znati što se događa s djecom i mladima prije nego što postanu nasilni, što na to najviše utječe. Mi u Forumu čvrsto vjerujemo da je pružanje životnih vještina, tzv. socio-emocionalnih – tu ubrajamo svijest o tome tko sam ja, što se događa sa mnom u raznim situacijama, kako to mogu izraziti a da pazim i na drugoga, kako razumjeti drugačijega i kako graditi bliske i podržavajuće odnose – značajan put prevencije. Kad se nasilje dogodi, kasno je – tada treba primjereno reagirati i za to su većinom izrađeni razni protokoli. No kad primijetimo da je neko dijete u većem riziku, kad vidimo da je atmosfera u nekom razredu narušena, tu nismo skroz sigurni kako reagirati i što činiti. Tu je nastavnicima i učiteljima potrebno puno podrške, i kroz edukaciju i rad drugih službi. Na konferenciji, posebno u panel-raspravi s ključnim dionicima, zaključili smo kako inicijativa i dobrih primjera edukacije odgojno-obrazovnih radnika i radnica za planiranje i provedbu kvalitetnih preventivnih strategija na razini škole ima, no glavni su problemi njihova neujednačenost, nesustavnost i nejednaka pristupačnost. Treba uložiti daleko više truda, pritom se misli i financijskih sredstava i države i lokalnih samouprava, u edukaciju i osvještavanje važnosti prevencije i što ona podrazumijeva. Nije dovoljno izgraditi nove škole, treba ih opremiti kvalitetnim odgojno-obrazovnim radnicima i konstantno ulagati u njihove kompetencije. I biti im podrška, brinuti se i o njihovom mentalnom zdravlju.

Predstavili ste rezultate programa "Možemo to riješiti". O kakvom se projektu radi?

Program "Možemo to riješiti" ima fokus na socio-emocionalnim vještinama, posebno u situacijama sukoba, konflikta – kako ga razumijemo, kako mu pristupamo i kako ga rješavamo – te kako djecu i mlade učimo tome. U njemu promičemo i školsku medijaciju, dakle medijaciju kao metodu nenasilnog, konstruktivnog načina rješavanja sukoba u školama, stavljamo je u središte i dajemo joj prednost kad god je to moguće – a to je u većini svakodnevnih sukoba – jer na taj način djeca i mladi uče da je moguće ne slagati se s nekime, a zadržati dobar odnos i atmosferu međusobnog uvažavanja i poštovanja. Tada je daleko manja vjerojatnost za nasilno ponašanje. Kroz edukaciju unutar programa odgojno-obrazovne radnice i radnike podučavamo ovim kompetencijama i dajemo im alate i materijale koji im pomažu u njihovu prenošenju na djecu i mlade. Kroz projekte je u školskoj godini 2023./24. uključena 21 škola s područja Sisačko-moslavačke, Međimurske i Zagrebačke županije (što je podržalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih kroz program Izvaninstitucionalnog odgoja i obrazovanja) te njih 17 s područja Zagreba (što je podržao Grad Zagreb kroz natječaj za projekte udruga u području prevencije nasilja). Inače, unazad petnaestak godina u ovaj je program bilo uključeno oko osam tisuća njih iz cijele Hrvatske. Kako je velik broj škola koje prepoznaju vrijednost programa, dobar dio njih samostalno ulaže sredstva za edukaciju svojih zaposlenika kroz otvorene edukacije. Povratne informacije nakon samih edukaciju su doista inspirirajuće jer sudionicama i sudionicima na neki način ili mijenjaju poglede na sukobe i općenito međuljudske odnose, ili ih učvršćuju u njihovim svakodnevnim nastojanjima. Dodatno, povratne informacije s terena – a to je izravan i neposredan rad s učenicima – ohrabrujuće su: nerijetko svjedočimo kod djece i mladih onom aha-momentu, ali i onom "pa zašto ovo ne učimo svaki dan, to je ono što nam treba za život!". Škole nakon edukacije također počinju o svojim preventivnim programima razmišljati strateški i usmjeravati ih sukladno stvarnim izazovima i specifičnostima svojih malih ili velikih zajednica. I uviđaju važnost sveukupne školske klime i međuljudskih odnosa odraslih u cjelokupnoj strategiji prevencije nasilja.

Koliko djece doživljava nasilje i u kojim oblicima?

Nasilje je uvijek ozbiljan problem. Sama percepcija se, doduše, s vremenom mijenja – djeca, mladi, roditelji i odgojno-obrazovni radnici "savladali" su prije svega fizičko nasilje kao neprihvatljivo, iako i to treba uzeti s ogradom. Nedavna istraživanja, npr. ono Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta na reprezentativnom uzorku zagrebačkih škola, pokazuju da je 28 posto učenika osnovnih škola i 13 posto učenika srednjih škola doživjelo da ih je netko od vršnjaka jako udario ili gurnuo od jednom mjesečno do skoro svakodnevno. No verbalno nasilje – vrijeđanje ili ismijavanje doživljava oko 40 posto njih u osnovnim, a 30 posto u srednjim školama – također skoro svakodnevno, preko polovice njih doživjelo je da je netko govorio o njima ružne stvari putem interneta, a isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama također visokih preko 40 posto. Ono što je isto zabrinjavajuće jest nasilje u partnerskim odnosima – 16,5 posto učenika srednjih škola doživjelo je verbalno nasilje u vezi, 8,8 posto njih fizičko, 8,5 posto seksualno, a 26,8 posto elektroničko nasilje. Svaka od navedene vrste nasilja ima svoje posebnosti i ukazuje na različite aspekte bavljenja osnovama međuljudskih odnosa – od komunikacije, razumijevanja, empatije, grupne dinamike, posljedica takvog ponašanja na pojedinca i zajednicu itd. Medijacija je jedan važan alat – ako je razumijemo šire od puke alternativne metode rješavanja sukoba, kako je obično prepoznata u društvu – i za izražavanje i zajednički život. Stoga je jako potrebna i ima velik potencijal i u rješavanju sukoba, ali i u preveniranju onih nasilnih.

Što se događa s djecom i mladima prije nego što postanu nasilni i kako to u konačnici prevenirati?

Usamljeni su, neshvaćeni, neprihvaćeni, nemaju vještine razumijevanja što se događa u njihovom unutarnjem svijetu, pa onda i vještine komunikacije i razumijevanja drugih, odgovaraju na stresne situacije onako kako vide da ljudi oko njih to rade, bilo u obitelji, bilo u medijima. Ne pita ih se ništa, barem ne ono važno, a ako ih se i pita, ne daje im se orijentir, smjer što je prihvatljivo u društvu, a što ne, zbunjeni su – s jedne strane odrastaju i sazrijevaju ranije u nekim segmentima, izloženi su medijima i sve ranijoj seksualizaciji i nasilju, a s druge im se ne daje prostor za sigurno izražavanje i doprinos. Jednostavno, podigla se razina kvalitete brige o djeci i mladima, općenito u društvu, ali na sadržajnoj razini društvo se jako malo brine o tome što i kako im daje i kakav primjer šalje. Ključ je zapitati se možemo li bolje, možemo li priznati djeci da ovaj svijet nije dobro mjesto, ali možda kad bismo uložili više u vas, moglo bi postati bolje za sve. Ključno je stoga s jedne strane priznati da je nasilje tu, oko i u nama, ali da ga možemo i razumjeti, da se ono događa kad nismo dobro i nemamo podršku, pa onda tu podršku trebamo i potražiti i pružiti.