‘U Kninu smo imali ustaše. Imali smo fašiste. U Kninu smo imali Thompsona i imali smo predsjednicu hrvatske države koja je rekla, bez obzira što je ubijeno preko dvije i pol tisuće Srba, mahom civila, da je Oluja bila etički besprijekorna akcija. A s koliko se onda ubijenih civila pišu etički nebesprijekorne akcije? Koliko ljudi je potrebno protjerati da bi bilo etički nebesprijekorno?’
Ovo se dan nakon proslave Dana domovinske zahvalnosti u Kninu zapitao srpski ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Aleksandar Vulin. Zapaljiva Vulinova izjava izgovorena je sa sigurne udaljenosti od mjesta gdje žive pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, ljudi koji sa zebnjom gledaju i na ekstremizam na proslavi Oluje, ali i na retoriku koja ovih dana obilježava hrvatsko-srpske političke odnose.
Isti taj ministar Vulin, koji je s vremena na vrijeme jako zabrinut za sunarodnjake na zapadnoj strani Drine i Une, vodi ministarstvo koje je započelo reviziju rješenja o statusima civilnih žrtava, ali i onih izdavanih porodicama nestalih i poginulih, kao i ratnim vojnim invalidima koji su se borili u uniformama VSK-a i VRS-a. Rješenja o ukidanju prava donose sudovi zbog ‘očiglednih povreda materijalnog prava’. Povrede se, prema novom tumačenju istog zakona, očituju u tome što se sada zakon primjenjuje samo na građane koji su u trenutku ranjavanja ili pogibije bili građani Srbije.
Predsjednik udruženja Veritas Savo Štrbac zatrpan je paničnim pozivima sunarodnjaka.
- Taj zakon je omogućio svima koji su poginuli u bilo kojoj uniformi srpske vojske, bez obzira na to gdje, da budu izjednačeni u pravima s državljanima Srbije, koja je donijela taj zakon i primjenjivala ga. Bilo je dovoljno da netko iz porodice poginulog ili sami civilni i ratni invalidi u trenutku podnošenja zahtjeva bude državljanin Srbije. U posljednjih nekoliko godina, što koincidira s dolaskom ove vlasti, isti su se propisi počeli drugačije tumačiti. Sada ispada da ti ljudi nemaju pravo i da ga nisu ni imali i da država može zatražiti natrag sve što im je neosnovano isplatila - kaže Štrbac.
Kako to u praksi izgleda pokazuje primjer Kninjanke Gorane Trivić, koja je kao civil ranjena 1995. godine. Rješenjem Uprave za boračku i invalidsku zaštitu gradske uprave Beograda od 10. veljače 1998. priznati su joj svojstvo civilnog invalida rata, stopostotni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pravo na ortopedski dodatak. Rješenje joj je sada ukinuto jer je ranjena izvan Srbije.
Svetozar Kuridža ranjen je 1993. u napadu HV-a u Smilčiću. Godine 2006. Pokrajinski sekretarijat za zdravstvo, rad i socijalnu politiku priznao mu je 80-postotni invaliditet. Zbog ‘očigledne povrede zakona u korist Kuridža Svetozara, a na štetu Republike Srbije’ 20. kolovoza 2015. Vulinovo ministarstvo ukida mu status invalida jer je ranjen u Hrvatskoj.
Jelena Krstić iz Fonda za humanitarno pravo osuđuje ovakvu politiku ministarstva poznatog po verbalnom žrtvovanju za Srbe izvan Srbije.
- Već dugo pokušavamo da ukažemo na stav Srbije u odnosu na civilne žrtve rata, pogotovo imajući u vidu njihove deklarativne izjave o podršci i zaštiti žrtava tokom Oluje. Te izjave su potpuno u suprotnosti s nepostojanjem konkretne podrške tim žrtvama - kaže ona.
Rješenja se ukidaju i članovima obitelji boraca koji su se preselili izvan granica Srbije. Danici Radić suprug je poginuo 1992. kao borac Teritorijalne obrane RSK. Temeljem Uredbe o materijalnom obezbjeđenju i drugim pravima boraca, ratnih vojnih invalida i civilnih invalida rata iz oružanih akcija poslije 17. augusta 1990., propisano je da i građani drugih bivših jugoslavenskih republika kao izbjeglice i prognanici, ako imaju boravište u Srbiji, ostvaruju prava temeljem Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca iz 1998. Danica Radić primala je određena sredstva. Prije 15 godina vratila se u svoje selo u kninskoj okolici. Pravo joj je ukinuto prošle godine temeljem zahtjeva za reviziju Vulinovog ministarstva. Njezinim rođacima je sugerirano da se ne žale na rješenje, jer će onda možda morati vratiti sva sredstva koja je dobila kao ratna udovica.
- U pitanju je nekoliko desetina hiljada ljudi - kaže Štrbac i dodaje da su oni u strahu od sudova koji donose rješenja temeljem istog zakona koji se nije promijenio, nego ga sada ministarstvo i sudovi tumače drugačije.
Deseci tisuća prognanih, ranjenih, izmanipuliranih i teško bolesnih ljudi, koji su svoje živote devedesetih povjerili u ruke velikog vožda iz Beograda i u ratu, koji je Srbija većim dijelom sama inicirala, izgubili članove porodica, zdravlje, imovinu i zavičaj, danas se bore za svoje dostojanstvo, koje im omogućava crkavica što je primaju od države Srbije. A u njezino ime je premijer Aleksandar Vučić prošle godine u Sremskoj Rači, na mjestu gdje je tužna kolona prognanih Srba iz Hrvatske preko BiH ušla u Srbiju, poručio: ‘Dobrodošli Srbi. Dobrodošli Krajišnici. Dobrodošli braćo. Dobrodošle sestre. Dobrodošli svojoj kući! Stigli ste, u vašu Srbiju.’ Vučić tada nije spominjao ukidanje rješenja koje provodi Aleksandar Vulin, čijim je radom očito zadovoljan jer je ministar ostao i u novom sazivu Vlade.
‘Vi, dragi Krajišnici, njihovi prijatelji iz Srpske i Srbije, ne skrivajte svoju tugu, svoj čemer, gnev, ljutnju, ne samo prema onima od kojih ste sklanjali svoje porodice, već i prema svima nama koji nismo imali hrabrosti da sebe pogledamo u lice i zapitamo da li smo vam pomogli koliko smo kao Srbi i Srbija mogli i morali’, rekao je tada Vučić. Najbolji odgovor na to mogli bi dati Gorana Trivić, Svetozar Kuridža, Danica Radić i ljudi poput njih.
