Yuval Noah Harari, 21 lekcija za 21. stoljeće (Fokus komunikacije, Zagreb, 2018.)

Izraelski povjesničar Yuval Noah Harari izvrstan je medikament za liječenje stereotipa ‘povijest je dosadna’. Liječi brzo i učinkovito. Ima, doduše, nuspojava: pacijent zaboravi glad i izgubi osjećaj za vrijeme. Dosad sam sreo samo jednog čovjeka koji smatra da je Harari bez veze. Doduše, razlog bi mogao biti taj što je njegova supruga tim autorom očarana. Ukratko, Harari piše zadivljujuće. Ovo je njegova treća knjiga prevedena na hrvatski jezik, nakon ‘Sapiensa (Kratke povijesti čovječanstva)’ i ‘Homo Deusa (Kratke povijesti sutrašnjice)’. Svako od dvadeset jednog poglavlja razmatra jednu od tema koje su važne, možda i presudne, za budućnost čovječanstva. Čitatelj koji prihvati Hararijev nagovor da o tim temama podrobnije razmisli može biti ozbiljno uznemiren. No to ne bi trebalo shvaćati kao nuspojavu čitanja Hararija, nego kao glavnu svrhu. U uvodu knjige autor izravno kaže da kao povjesničar čitatelju može ponuditi malo jasniju sliku svijeta. S obzirom na to da je svijet danas preplavljen nebitnim informacijama, ta jasna slika je iznimno dragocjena. Toliko dragocjena da priliku ne bi trebalo propustiti. Sve tri Hararijeve knjige su za svaku preporuku, no ako vremena imate tek za čitanje jedne, preporučujem ‘21 lekciju za 21. stoljeće’.

Eula Biss, O imunitetu – cijepljenje (In.Tri, Zagreb, 2019.)

‘Neprekidno sam se trudio ne ismijavati, ne žaliti i ne prezirati ljudske postupke, nego ih razumjeti.’ Taj Spinozin pristup prva mi je asocijacija na knjigu o cijepljenju Eule Biss. Jer cijepljenje je danas teška tema. Teška zato jer zagovornici cijepljenja protivnike cijepljenja smatraju debilima s kojima je uzalud raspravljati, koje se može samo ismijavati ili prezirati, ili eventualno žaliti. Protivnici cijepljenja o zagovornicima cijepljenja imaju još gore mišljenje: drže ih lažovima, manipulatorima i u najmanju ruku slugama sotone. Zato Eulu Biss doživljavam kao novoga Spinozu, koji pokušava razumjeti polarizirane ljudske stavove o cijepljenju. A tu polarizaciju generira isključivost: ili samo emocije (kod protivnika cijepljenja) ili samo znanstvene činjenice (kod zagovornika cijepljenja). To autorica jasno vidi jer piše iz jedne zahvalne pozicije. S jedne strane, ona dobro poznaje statističke podatke, provjerene znanstvene činjenice i odnos koristi i rizika. S druge strane, iskusila je sve strahove mlade majke za svoje dijete, strahove od onoga što se nalazi u hrani, odjeći, lijekovima ili cjepivu. Ti strahovi su prirodni i neće nestati ako ih ismijavamo. Još će manje nestati kod roditelja koji se zapletu u mrežu antivakserske paranoje. Mogu se eventualno svesti na neku podnošljivu mjeru ako razumijemo njihove izvore i ako se koristimo utemeljenim informacijama. Ukratko: strah od cijepljenja ima svoje opravdane razloge, ali bijeg od cijepljenja nije rješenje nego novi, još veći problem. O koristima i rizicima cijepljenja treba se informirati, a jedan od pouzdanih izvora informacija knjiga je Eule Biss.

Jerry A. Coyne, Vjera protiv činjenica – zašto su religija i znanost nespojive (In.Tri, Zagreb, 2018.)

Evo još jednog važnog naslova iz radionice Ivana Kraljevića, čovjeka koji stoji iza izdavačke kuće In.Tri. Nakon što je na hrvatski preveo i objavio svjetski hit Jerryja Coynea ‘Zašto je evolucija istinita’, Kraljević je to napravio i s novom knjigom istog autora, ‘Vjera protiv činjenica’. I ne samo to. Knjiga je promovirana u sklopu 3. simpozija o snazi evolucijske misli na kojem je Jerry Coyne gostovao u Zagrebu krajem prošle godine. Istoimeno predavanje koje je Coyne tada održao u Kinu Europa meni osobno, moram priznati, nije bilo tako impresivno kao knjiga. Možda sam previše očekivao. Možda o toj temi i nije lako govoriti u zemlji gdje većina ljudi smatra da se znanost i religija baš divno slažu. U svakom slučaju, Coyneova knjiga temu obrađuje vrlo sustavno. U predgovoru autor objašnjava da nakon svojeg bestselera o evoluciji i nije imao puno izbora, da se tema nametnula sama i da su dodatna pitanja naprosto vapila za odgovorima. Premda danas postoji mnogo knjiga koje promiču sekularno društvo i pokazuju negativne strane religije, Coyneova ‘Vjera protiv činjenica’ je jedinstvena po tome što u prvi plan stavlja nespojivost znanosti i religije.

San o letenju – interaktivna 3D knjiga (Školska knjiga, Zagreb, 2019.)

Ovih je dana iz tiska izašla još jedna knjiga iz serije ‘Interaktivne 3D knjige’, ovaj put na temu letenja. Kao i ostali naslovi iz toga niza (‘Životinje iz prošlosti’, ‘Ljudsko tijelo’, ‘Dosegnuti zvijezde’, ‘Čudesna arhitektura’) namijenjena je mlađim čitateljima. Njima će se vjerojatno dopasti dodatna mogućnost da većinu ilustracija iz knjige ožive na svojim tabletima ili mobitelima, kao bogate interaktivne animacije u tri dimenzije. No sadržaj knjige je takav da će za njom rado posegnuti i oni stariji. U prvoj od četiri cjeline, ‘Prve letjelice’, kreće se od grčkog mita o Dedalu i Ikaru te maštovitih zamisli Leonarda da Vincija o letećim strojevima. Nakon što su shvatili da se oponašanjem ptica neće vinuti u nebo, ljudi su promijenili strategiju pa se san o letenju polako počeo pretvarati u stvarnost. No prije nego što su braća Wright, 1903. godine, ostvarila prvi uspješan let motornog aviona težeg od zraka, u nebo su se dizali baloni s toplim zrakom braće Montgolfier i jedrilice Otta Lilienthala. Pa su došli cepelini i relativno brzo nestali sa scene. Druga cjelina, ‘Suvremeni civilni zrakoplovi’, opisuje neke od letjelica koje su bile ključne u povijesti zrakoplovstva: od Junkers Ju 52 i de Havilland DH 106 Comet, preko poznatog Boeinga 747 i Concordea, pa sve do Bombardiera CRJ200 i Airbusa A380. Treća cjelina, ‘Kako zrakoplovi lete?’, poučna je i za većinu odraslih. Malo tko je danas u stanju dobro objasniti aerodinamički uzgon na temelju Bernoulijeve jednadžbe i profila avionskog krila. I konačno, u zadnjoj cjelini, ‘Do beskraja i dalje’, razmatraju se letovi u svemir: od Gagarina i misije Apollo do Space Shuttlea i Međunarodne svemirske postaje. (Napomena: Dario Hrupec je prevoditelj hrvatskog izdanja ove knjige.)

Nina Brochmann i Ellen Stokken Dahl, Dolje je najbolje – Sve što trebaš znati o svom spolovilu (Znanje, Zagreb, 2018.)

Naše nas doba, između ostalog, uči da je ideja stalnog napretka prilično glupa ideja. Neke stvari napreduju iz dana u dan, otkad naša generacija zna za njih. Računala, primjerice. No neke druge nazaduju. Odnos prema seksualnosti, recimo. Imali smo seksualnu revoluciju, hrpu erotskih magazina na kioscima i erotskih filmova u kinima, procvat nudističkih plaža. Danas imamo povratak biblijskim vrijednostima, ustavnu definiciju braka, hodove za život i prosvjede protiv neprilične lektire. Uskoro ćemo vjerojatno imati stanje kakvo u svojim knjigama opsuje Ayaan Hirsi Ali, u kojem se mlade djevojke međusobno nadmeću u tome koja o seksu zna manje. Premda idemo prema tome, zasad još ima prosvjetiteljskih proplamsaja. Jedan od njih je knjiga ‘Dolje je najbolje’ dviju Norvežanki, koje nevjerojatno zabavno i slobodno govore o ženskom tijelu i ženskoj seksualnosti, nemilosrdno ruše zablude i mitove, educiraju o spolnosti na temelju znanosti (a ne na temelju svjetonazora i aktualnih političkih trendova). Nina Brochmann i Ellen Stokken Dahl pokrenule su svoj blog ‘Stidnica’ još kao studentice medicine. Knjiga je nastala kasnije na temelju interesa mlade publike o ženskoj anatomiji, seksu, kontracepciji i spolnim bolestima. Knjigu je s norveškog prevela Željka Černok, a stručnu redakturu hrvatskog izdanja napravila je poznata zagrebačka ginekologinja dr. sc. Jasenka Grujić. Bravo za Ninu i Ellen, bravo za Željku i Jasenku, i bravo za nakladničku kuću Znanje. A za mlade čitatelje mogu ponoviti propagandni moto s naslovnice ‘Sluškinjine priče’: ‘Pročitajte dok je još dopušteno.’