Španjolski premijer Pedro Sánchez najavio je nedavno da će Španjolska revidirati zakon o prostituciji, s krajnjim ciljem iskorjenjivanja jedne od najvećih seks industrija na svijetu (iza Tajlanda i Portorika), "teške" gotovo četiri milijarde eura. Pretpostavka UN-a je da se u Španjolskoj danas oko 300 tisuća žena bavi seksualnim radom. Svodništvo je trenutno protuzakonito, a prostitucija dekriminalizirana, ali neregulirana (iako redovno ukalkulirana u nacionalni BDP).
Kako stvar funkcionira u praksi – pravne dozvole daju se klubovima koji mogu funkcionirati kao bordeli, ali seksualne radnice tamo ne smiju biti izravno angažirane od strane vlasnika kluba. Radnice su prisiljene "iznajmiti" sobe u kojima rade i vode se kao “samozaposlene”, iako se ono što rade ne smatra poslom. A budući da se ne smatra poslom, za takav rad ne mogu dobiti nikakve beneficije ili zaštitu. Tijekom pandemije španjolski bordeli su mogli podnijeti zahtjev za pomoć, što im je omogućilo da drugim zaposlenicima, onima koji se ne bave seksualnim radom (konobarima, čistačima) isplaćuju punu ili djelomičnu plaću, ali seksualne radnice nisu mogle dobiti nikakvu naknadu i bile su prepuštene same sebi.
Najava španjolskog premijera ne uzima u obzir negativan utjecaj kriminalizacije na živote seksualnih radnica. Ne prepoznaje samoopredjeljenje seksualnih radnica, govori Letonde Hermine Gbedo iz talijanskog Komiteta za građanska prava prostitutki
Novi nacrt zakona Sánchezove vladajuće stranke PSOE predviđa "sveobuhvatni zakon o ukidanju prostitucije" i očekuje se da će uključivati sustav novčanih kazni za one koji kupuju seksualne usluge, zajedno s oštrijim sankcijama za vlasnike bordela. Plan socijalista nailazi na kritike onih koji zagovaraju pojačanu regulaciju umjesto ukidanja prostitucije. Predvodnice u toj kritici upravo su seksualne radnice, okupljene u sindikatu Organización de Trabajadoras Sexuales (Organizacija seksualnih radnica) ili kratko OTRAS ("druge").
Sindikat je pokrenut prije tri godine, a iznikao je iz udruženja APROSEX, koje je 2012. godine osnovala Conxa Borrell (sada predsjednica OTRAS-a). APROSEX je bio nešto između grupe za podršku i sustava dnevne skrbi. Žene su se javljale jedna drugoj kako bi se uvjerile jesu li sigurno stigle kućama nakon smjene, čuvale si djecu i informirale se o poslu i klijentima. S vremenom su shvatile da će se za svoja radnička prava moći izboriti jedino kroz sindikalni rad.
U ljeto 2018. osnovale su OTRAS, ali je rad sindikata zabranjen svega tri mjeseca kasnije, po nalogu Nacionalnog suda. Pri osnivanju je OTRAS dobio zeleno svjetlo od Ministarstva rada i upisan je u registar dan prije nego što će Vlada otići na ljetnu stanku. Po povratku s raspusta, Sánchezova vlada, zajedno s abolicionističkim udruženjima, odmah je povukla mjere da se sindikatu zabrani rad. U presudi je Nacionalni sud utvrdio da bi dopuštanje postojanja sindikata značilo "priznavanje čina nabave seksa zakonitim".
Iako napadane sa svih strana, zasute velepravedničkim hashtagovima #SoyAbolicionista ("Ja sam abolicionistkinja") i paralelno u svakodnevnom egzistencijalnom grču, sindikalistkinje iz OTRAS-a nisu odustale. Nastavile su se organizirati i uputile žalbu Vrhovnom sudu, koji je ovoga ljeta presudio u njihovu korist, obrazloživši da seksualne radnice "imaju temeljno pravo na slobodu udruživanja i pravo na osnivanje sindikata”. Osim pobjede za seksualne radnice, radi se i o presudi u korist slobode udruživanja općenito. Naime, dosad su se samozaposleni i freelance radnici mogli samo učlanjivati u postojeće španjolske sindikate, ali vlastite nisu mogli osnivati.
Čista srca i s najboljim namjerama, uz puno napornog rada, zajedno se zalažemo za prepoznavanje seksualnog rada kao rada i stvaranje svijeta u kojem se seksualne radnice mogu pridružiti ili stvarati vlastite sindikate, kažu Ivana Acevska i Nenad Micov iz STAR-a
Taman kad je stigla ova presuda, stigle su i najave o novom zakonu o prostituciji. Zato u sindikatu OTRAS posljednjih mjeseci nisu imale vremena odahnuti. Iako o svome radu žele govoriti i povezivati se i van Španjolske, priznaju nam kako su trenutno previše iscrpljene za razgovor. Pandemija ih je osiromašila, dodatno ih ugrozila na ulicama, vrijeme i resurse koje su uložile na sindikalno organiziranje olako bacaju u vjetar moćnici koji im s najviših instanci, što državnih, što akademskih, drže moralizirajuća “spasiteljska” predavanja.
Iz sindikata su već navodile kako su se više puta obraćale abolicionistkinjama u želji da javno razgovaraju o prednostima i nedostacima reguliranja seksualnog rada, ali njihove su ponude redovno odbijane (“razgovara sa bludnicom, i nije neki čin”). OTRAS je stoga abolicionističku opoziciju prozvao kao industriju koja dobro živi od svojih zatvorenih rasprava, od rasizma i klasizma, i manipulacije feminizmom.
Kako su u sindikatu trenutno previše ugrožene da bi o toj ugrozi stigle elaborirati za novine u Hrvatskoj, u drugarsku pomoć priskaču kolektivi seksualnih radnica iz drugih zemalja, voljni podijeliti svoja iskustva i mišljenja o kriminalizaciji seksualnog rada i teškoćama radničkog udruživanja.
– Seksualni rad mora biti reguliran i dekriminaliziran. Istraživanja potkrijepljena brojnim dokazima pokazala su da kriminalizacija pojačava marginalizaciju seksualnih radnica i njihovu isključenost iz društva. Najava španjolskog premijera ne uzima u obzir negativan utjecaj kriminalizacije na živote seksualnih radnica. Ne prepoznaje samoopredjeljenje seksualnih radnica. A što je najproblematičnije, španjolski premijer se ne savjetuje s organizacijama koje predvode seksualne radnice u Španjolskoj. Podržavamo legitiman zahtjev sindikata OTRAS za priznavanjem bazičnih prava seksualnih radnica i poboljšanjem njihovih radnih uvjeta – govori nam Letonde Hermine Gbedo iz talijanskog Comitato per i Diritti Civili delle Prostitute (CDCP), Komiteta za građanska prava prostitutki.
Letonde Hermine Gbedo (Foto: YouTube/Screener)
CDCP je nastao prije 40 godina upravo zato što su seksualne radnice stigmatizirane, obespravljene i marginalizirane. Te 1982. godine talijanske su se seksualne radnice udružile ne bi li se zaštitile od na nasilnih napada koje su doživljavale. Komitet je ostao jedan od glavnih glasova u debatama o seksualnom radu u Italiji, i tijekom godina su mnogo radile protiv krijumčarenja ljudi i nasilja u seks industriji te zagovarale poštene radne uvjete i poboljšanje radničkih prava.
– Priznavanje seksualnog rada kao rada omogućilo bi posebno diskriminiranima, migrantkinjama i transrodnim osobama, da imaju dozvolu boravka za rad, da imaju prihod, da imaju jednak pristup sudstvu, zdravstvu i socijalnim uslugama. Za neke bi to zaista značilo oslobađanje od onih koji iskorištavaju. Kao organizaciji koja se bori za prava marginaliziranih, važno nam je progovoriti protiv svih štetnih zakona i politika usmjerenih na eliminaciju seksualnog rada ili provedbu zakona štetnih po živote seksualnih radnica, kao što je švedski model – ističe Gbedo.
U Španjolskoj mediji i abolicionistkinje često tvrde da su oko 90 posto seks radnica žrtve krijumčarenja, iako se zapravo radi o jednom drugom postotku. TAMPEP (Europska mreža za promicanje prava i zdravlja među migrantskim seksualnim radnicima, koja okuplja 30-ak organizacija) procjenjuje da su između 80 i 90 posto seksualnih radnica u Španjolskoj – migrantkinje. Migracija je temeljni aspekt koji treba uzeti u obzir kada se analizira seksualni rad u Europi, jer su migrantkinje daleko najzastupljenije među seksualnim radnicama. To što je dio migrantkinja prokrijumčaren ne govori isključivo niti primarno o seksualnom radu, nego o okrutnosti europskih graničnih režima, koji prisiljavaju ljude da se u potrazi za boljim životom oslanjaju na (ne)milost krijumčara. Koliko je problem kriminalizacija seksualnog rada, toliko je problem i kriminalizacija migracije. Sam čin krijumčarenja ne znači nužno da osoba koja je prokrijumčarena nije znala da će u zemlji u koju dolazi raditi posao koji sada radi. Često nije stvar u tome da žene nisu očekivale da će raditi kao seksualne radnice, već da nisu očekivale da će raditi u tako lošim uvjetima – da će biti loše plaćene, stigmatizirane, izložene nasilju, da im se neće dozvoljavati da se izjasne oko svojih radnih uvjeta.
Licia Brussa iz TAMPEP International Foundationa, nizozemskog ogranka TAMPEP-a, upućuje nas na brojna istraživanja koja su objavili u vezi s krijumčarenjem. Iz TAMPEP-a već dugo upozoravaju da kontinuirani pokušaji kriminalizacije industrije seksualnog rada u tandemu s neprijateljskom migracijskom politikom EU-a povećavaju razinu ranjivosti stotina tisuća seksualnih radnica diljem Europe.
Vladajući pristup koji djeluje isključivo u okviru "ilegalne migracije" ne daje nikakav doprinos dobrobiti migranata i ukidanju trgovine ljudima. Uopćeni diskurs i politika zanemaruju složenost stvarnog života seksualnih radnica i predstavljaju krijumčarenje na pojednostavljen način, ignorirajući pritom druge oblike migrantskog rada u porobljivačkim uvjetima (primjerice, kućanske pomoćnice ili građevinske radnike). Što je teže putovati i raditi legalno, to više seksualnih (ali i drugih) radnica treba pomoć posrednika, a ovisnost o takvima podiže troškove, kao i izloženost nasilju i manipulacijama. Prisilan rad i dodatne razine eksploatacije dominantne su u industrijama u kojima rade migrantske radnice i radnici, ali rješenje nije učiniti te industrije ilegalnima, već ih bolje regulirati.
Ivana Acevska i Nenad Micov (Foto: Privatna arhiva)
Kolektivno udruživanje glavni je način na koji seksualne radnice pokušavaju osporiti i promijeniti mehanizme industrije u kojoj rade. Tome svjedoči i slogan francuskog sindikata seksualnih radnica STRASS – “Ništa o nama bez nas”, kao i moto TAMPEP-a – “Prava, a ne spašavanje”. Primjer takvog rada posljednjih je desetak godina i makedonski kolektiv STAR, pokrenut 2010. godine kao prvo udruženje seksualnih radnica i radnika na Balkanu.
– Čvrsto vjerujemo da je dekriminalizacija seksualnog rada najbolja politika, jer poboljšava zakone, zaštitu i sigurnost radnika. To znači da će seksualne radnice vjerojatnije živjeti bez stigme, socijalne isključenosti i straha od nasilja, da će imati bolje uvjete života i rada. Snažno smo protiv pokušaja Španjolske da kriminalizira seksualni rad i djeluje protiv dobrobiti seksualnih radnica – kaže za Novosti Ivana Acevska iz STAR-a. U odgovorima na naša pitanja Acevskoj se pridružio i Nenad Micov, također aktivist STAR-a.
Udruživanje seksualnih radnica izuzetno je teško, objašnjavaju njih dvoje, jer u praksi često znači organiziranje “samozaposlenih” radnica bez redovnog ili stalnog mjesta rada i bez ugovora o radu, migrantkinja koje nemaju dokumente ni stalno mjesto boravišta. Pritom je riječ o radnicama koje se suočavaju s moralnim pokudama, nasiljem i omalovažavanjem svih vrsta. Vjerojatno ne postoji kategorija radništva koja ima veće izazove pri udruživanju i organiziranju. Ohrabruje, međutim, što u STAR-u vide i kako pokret seksualnih radnica i radnika jača i raste, unatoč svim izazovima.
– Pokret seksualnih radnica u Europi jači je nego ikad i ujedinjuje frontove diljem kontinenta, ali i u Srednjoj Aziji i na međunarodnoj razini. Mreže kolektiva i zajednice seksualnih radnica udružuju snage i zahtijevaju poštivanje ljudskih prava i socijalnu pravdu. STAR je, primjerice, kao organizacija vođena iz zajednice i u zajednici, postao neformalna platforma za dekriminalizaciju seksualnog rada u Sjevernoj Makedoniji, u čemu aktivno surađuje s pristašama i saveznicima civilnog društva. Proces je spor i mukotrpan, ali postoji politička klima koju stvaramo i koja može pomaknuti stvari naprijed. Na razini zajednice solidarno pomažemo jedni drugima da dođemo do usluga i skrbi koje nitko ne osigurava za nas – objašnjavaju Acevska i Micov.
Navode kako više od desetljeća njihova rada ne bi bilo moguće bez potpore organiziranog pokreta na većoj razini, bez regionalnih mreža poput SWAN-a (The Sex Workers’ Rights Advocacy Network), ESWA-e (The European Sex Workers Rights Alliance), TAMPEP-a i mnogih drugih. Zato im je veoma bitno sada podržati sindikat OTRAS i seksualne radnice koje se protive najavljenim promjenama zakona u Španjolskoj.
– Čista srca i s najboljim namjerama, uz puno napornog rada, zajedno se zalažemo za prepoznavanje seksualnog rada kao rada i stvaranje svijeta u kojem se seksualne radnice mogu pridružiti ili stvarati vlastite sindikate, dobiti odgovarajuću zdravstvenu i socijalnu skrb. Treba za kraj reći i da će, sve dok postoji čistunski narativ oko seksa i tijela općenito, gledanje na seksualni rad kao na profesiju biti izazov s kojim se svakodnevno suočavamo – zaključuje Acevska.
