Divlje svinje na Baniji i Kordunu oduvijek nemilice pred berbu kljaštre kukuruzišta i otimaju ljetinu tjerajući ljudske vlasnike da po cijele noći lupaju u stare lonce, bacaju petarde i na druge načine proizvode buku kako bi ih odvratili od nenamijenjene im gozbe. No ono što se prije par dana dogodilo Mirku Milakari (67) iz Donjeg Klasnića, drskošću nadilazi sve dosadašnje zvjerske pohode. Naime, u samo nekoliko sati jedne kišne noći, dvadesetak veprova razvalilo je ogradu njegove njive te za tili čas požderalo i uništilo čak šest tona zrelih kukuruznih klipova.
- Što da vam kažem, načisto sam propao. Ovo se u ovome kraju nikad dosad nije dogodilo: znale su se divlje svinje pogostiti tu i tamo, kad bi nama popustila pažnja, no to smo podnosili jer znamo da im nije lako kad ponestane hrane. Ali šest tona za večeru, to je ipak malo previše – komentira Milakara.
Mirko živi u Sisku sa suprugom i kćeri, a njegovo je kukurizište u Donjem Klasniću, tik uz roditeljsku kuću ispod zvonika crkve Sv. Duha. Za čuvanje ljetine zadužio je susjeda Borisa Adžića, koji ionako već godinama pomno pazi na kuću i imanje kad Mirka i njegovih nema, ali su ga divlje zvijeri te olujne noći uspjele prevariti pa je u ranu zoru imao što vidjeti: dvadesetak veprova u miru je završavalo obilatu gozbu na susjedovoj njivi, a razbježali su se tek kad su ga opazili. Kad je obišao kukuruzište, procijenio je da je uništeno oko šest tona klipova, pa o tome istog dana obavijestio lovačku udrugu iz Maja, pod čiju nadležnost spada Mirkova njiva.
- Istog smo dana pobrali ostatak kukuruza. Jedva smo jednu traktorsku prikolicu napunili, a s tih kukuruzišta obično dobijem zajedno najmanje šest tona klipova. Dakle, to što je sada otišlo u nepovrat za mene je veliki gubitak, jer od poljoprivrede, preko OPG-a što sam ga u tu svrhu osnovao, živim. Taj kukuruz prodajem, a da ga kojim slučajem svinje nisu pojele, najvjerojatnije bih bio barem na nuli, a ne ovako, na gubitku. Sad je to čista propast, a cijela me investicija prilično koštala: sjeme, gnojivo, najam traktora i kombajna, mukotrpan rad i još štošta – objašnjava Mirko. Prije pet godina svoje je imanje ogradio čvrstom žičanom ogradom, pa je zvijeri dosad nisu ni probijale ni preskakale.
- Ove je godine očito drugačije. Kesteni još nisu sazreli i gladnim je veprovima preostao samo kukuruz dozrio za berbu, pa nemilice harače posvuda, probijajući čak i električne ograde. Ništa ih ne može zaustaviti. Na komšijinoj sam njivi ugledao tog jutra dvadesetak divljih veprova i krmača, neki su zasigurno težili više od dvjesto kila. Nije to, nažalost, naš jedini problem u ovim brdima: kokoši nam rastrgaju lisica i tvorovi, a jastrebovi konstantno vrebaju priliku da se dočepaju kakvog plijena. Ovce nerijetko napadaju vukovi ili čagljevi, vrag će ga više znati. Sve su te zvjerke zakonom zaštićene i kažnjivo ih je ubijati, no namnožilo ih se toliko da je ovo postala borba za opstanak između zvijeri i ljudi, pa tko koga nadmudri… Banija je to, moj prijatelju – kaže nam Adžić.
Mirko je cijeli svoj radni vijek, uključujući i četiri ratne godine, bio domar u sisačkoj osnovnoj školi koja se danas zove ‘Braća Bobetko’. Njegova majka Draginja, predosjetivši valjda da se nešto nelijepo sprema, otišla je početkom 1995. iz rodnog mu Klasnića za Beograd, pa je tamošnje imanje Oluju dočekalo pusto.
- Dva mjeseca nakon vojne akcije, obišao sam svoje selo; došao bih i prije, ali je policija zabranjivala ulazak. U početku sam mislio da je to stoga što se u selu još ratuje, no kasnije sam doznao da je razlog zabrani bila pljačka, odnosno odvoz napuštene stoke i poljoprivredne mehanizacije preostale nakon sveopće ‘bežanije’. Čini se, eto, da je policija štitila pljačkaše, pa smo se mi koji smo ostali u okolici mogli vratiti tek kad su takvi dovršili ‘posao’ – tumači nam.
Mirko sa suprugom Vesnom i jednom kćeri živi i dalje u Sisku, baš kao druga kći koja je zasnovala vlastitu obitelj, ali svako malo odlazi u Klasnić ponešto urediti, pokrčiti, preorati, posaditi ili pobrati. Obitelj živi od tri tisuće kuna mirovine zarađena za njegove 44 godine domarskoga staža. U Sisku zamalo nema osobe, neovisno o dobi, koja ne pamti ili nije čula za druga Mirka, školskog podvornika kojeg se pamti s poštovanjem. A dobar se glas, znamo, daleko čuje.
- Nema grada na moru ili na kopnu u kojem me ne prepoznaje neki od mojih školaraca i školarki. Sretnemo li se, popijemo piće, prisjetimo se dobrih starih vremena pa idemo dalje, svatko svojim putem - kaže Mirko. Cijeli je život pošteno živio i sve što danas ima stekao je i sačuvao vlastitim rukama: nikome ništa nije ostao dužan, moglo se uvijek ionako tek njemu dugovati, pa je i zato prilično ogorčen radi štete koju su mu nanijeli veprovi.
Kako je njiva s kukuruzom bila ograđena prema propisima, a zvijeri su kroz nju ipak provalile, Mirko je preko Marija Kreštalice zatražio objašnjenje od nadležnoga lovačkog društva. Odonud mu je odgovoreno da će mu društvo darovati tisuću metara žice i 250 izolatora ako sam nabavi akumulatorske baterije, ali o naknadi štete i uništenom kukuruzu – ni riječi. Stoga smo sami nazvali Kreštalicu, nadajući se dodatnim pojašnjenima, ali on nije bio raspoložen za razgovor s nama.
- Nemam nikakvog komentara, ne želim razgovarati i nije u redu da je Milakara zvao novinare – kratko nam je odbrusio.
