Na terasi jednog kafića, prošlog petka, rano ujutro, u Obrovcu ugledali smo bradatu ljudinu kako čita Novosti. Pitamo gdje te novine možemo kupiti, a on odgovori pitanjem. ‘Znači li to da čitate ove novine?’ Kad smo objasnili da i čitamo i pišemo, čovjek je pružio primjerak novina. ‘Evo ti, prijatelju onda džabe, ne moraš kupovati, sjedi i naruči piće, a ja sam Veljko Vukas iz Karina.’
- Imam za tebe jednu svježu priču o kojoj posljednjih dana bruji Obrovac. U brda iznad Karina, u gol i surov kamenjar, nakon više od 20 godina, prije nekoliko dana, vratio se čovjek na svoje ognjište. I ne samo to, vratio se sa ženom i dvoje maloljetne djece, dvije curice, k’o dvije jabuke. E, to ti napiši. Nego, popij to piće pa vozi za mnom jer ih ti u onom zaraslom kamenjaru nećeš pronaći da tražiš i tri dana – zagrmio je ovaj gorostas. Imenom i prezimenom Veljko Vukas. Nije bilo druge, nego za njim. Do Karina smo stigli još nekako, ali strmim putem u brda jedva nekako. Na vrhu, zaselak Lončari sa četrnaest kuća, gotovo uklesanih u kamenjar, od kojih se samo iz dvije vijori dim.
Upoznajemo obitelj Lončar, Gorana, njegovu suprugu Jasminu, te dvije kćerke, četrnaestogodišnju Teu i šestogodišnju Teodoru. Sve do Oluje, Goran je živio s majkom i dva brata, tu u Lončarima, usred krša, u djedovoj kući. Čim su zagrmjeli prvi topovi, u svega nekoliko sati, više od stotinu stanovnika navrat - nanos napustilo je selo. Nakon dugih putešestvija Goranovi su završili u Kruševcu. Godine su prolazile, Goran se zaposlio u javnom poduzeću Gradska toplana, oženio se Jasminom koja mu je rodila dvije djevojčice - Teu i Teodoru - i život je krenuo svojim tokom. Kako su oboje bili zaposleni, može se reći da su bili dobrostojeća obitelj u odnosu na ostale, pogotovo u odnosu na izbjeglice iz Hrvatske. I sve bi to bilo dobro da Goran nije jednom godišnje odlazio u svoje rodno i napušteno selo, s prozora devastirane kuće promatrao, duboko dolje, plavetnilo karinskog mora i po desetak dana, zajedno s Jasminom, osluškivao velebitsku buru. A onda bi opet odlazio u Kruševac na posao i svakodnevnicu.
- Goran mi ništa nije govorio o svojim osjećajima, ali kako su godine prolazile, vidjela sam zapravo da je istinski sretan samo tih nekoliko tjedana na kamenjaru, a ostalih jedanaest i više mjeseci u godini, bio je nekako tužan, premda ništa nije govorio. Vidjela sam da se bori, ali nije htio mene uznemiravati, pa je šutio. Kako se i meni dopalo iznad Karina, jednog dana sam mu rekla da bi smo možda trebali otići tamo živjeti. Pao mu je veliki kamen sa srca i polako smo započeli smo pripreme za povratak - objašnjava Jasmina Lončar. Goran je najprije u Lončare došao sam, prije tri mjeseca.
- Morao sam prije definitivnog povratka još jednom doći i pomno sagledati stvari. Naime u Kruševcu smo bili situirani, a ako se odlučimo na put u Dalmaciju, povratka nema. Znači da dajemo otkaze na dobra radna mjesta i krećemo u neizvjesnost. Razmišljao sam o supruzi. Ostavlja strojeve za pranje suđa i rublja, potpuno namješten stan, siguran posao i dolazi u planinu bez struje i vode. Razmišljao sam o kćerkama i o tome kako će ova krupna promjena utjecati na njih. Sve one su mi međutim rekle da žele doći živjeti ovdje i pala je odluka. Idemo u Lončare, pa što bude - objašnjava Goran.
Tri mjeseca Goran je popravljao kuću i pripremao je za dolazak obitelji. Obišao je sve potrebne institucije, zakucao na mnoga vrata u Obrovcu i naišao na dobar prijem, pomoć i razumijevanje. Općina je odmah krenula sa raščišćavanjem i nasipanjem zaraslog, neprohodnog puta od glavne ceste do Lončara u dužini od pet kilometara. Pomogli su Centar za socijalnu skrb i Crveni križ. Goran je našao privremeni posao, pa su uvjeti za dolazak cijele obitelji bili ostvareni. Prije petnaestak dana, Goran, Jasmina, Tea i Teodora obreli su se pred kućom Goranovih djedova, s pogledom koji zautstavlja dah - na plavo more karinskog zaljeva.
- Ne bojimo se mi ničega. Čovjek može sve ostvariti ako to želi. Imam posao, to je najvažnije. Mala Teodora najesen će u malu školu, a Tea već za nekoliko dana nastavlja osmi razred u Obrovcu, koji je započela u Kruševcu. Kraj je dušu dao za stočarstvo, pa ću, vrlo vjerovatno pribaviti nešto koza ili ovaca, a možda i koju košnicu. Ako mi država ne uvede struju, problem ću pokušati riješiti sunčevim kolektorima na krovu. Uglavnom, povratka više nema. - odlučan je Goran.
Zaselak Lončari prije rata imao je 14 kuća u kojima je živjelo više od 80 ljudi. Danas je tu Goranova obitelj, ali i još jedan bračni par istog prezimena, ali se supružnici zovu Nikola i Bosiljka. I dok je Goran za sada posljednji povratnik u ovaj zaselak, Nikola je bio prvi. Kad su Nikoli umrli roditelji, odlučio je 2010. godine vratiti se sa suprugom iz Novog Sada u puste Lončare, iako je tamo također imao uhodan posao i vlastitu tvrtku. ‘Najteže je bilo prve dvije godine’ - kaže Nikola Lončar.
- U Novom Sadu smo moj sin Saša i ja sagradili dvije kuće s centralnim grijanjem, osnovali veliku firmu i bili uspješni. Ovdje nema ni struje ni vode, a ni čeljadeta da se družite. Struju sam riješio sunčevim kolektorima na krovu, popravio kuću koliko se moglo, očistio gušternu i sada je puno lakše. Nekako mi je lakše i u srcu. Ovo je moja djedovina, ovo je moj krš, moje zmije i akrapi, moje bure i južine, moj kamenjar i moj istinski život. Može li čovjek biti sretniji? - pita se Nikola.
Obradovao se Nikola povratku Gorana i njegove obitelji. Kako i ne bi jer sada on i Bosiljka više nisu sami. Zaselak Lončari, zamalo osuđen na propast i zaborav, ponovno je živnuo, a šest njegovih stanovnika čine ga življim mjestom. Odjedanput kamenjarom odjekuju smijeh male Teodore, zvonjava koza, dovikivanje Bosiljke i Jasmine, razgovor dvaju odlučnih i hrabrih muškaraca. Sve se ovdje promijenilo osim veličanstvenog pogleda na more, ljute lozovače i suvog pršuta sušenog na buri kojim nas je ponudila Bosiljka.
