Posljednjih mjeseci Kosovo je intenziviralo kampanju za članstvo u UNESCO-u, organizaciji UN-a za obrazovanje, znanost i kulturu, čemu se protive vlasti Srbije, za koje je taj zahtjev potpuno neprihvatljiv: smatraju ga pravno neutemeljenim, a mišljenja su i da bi eventualni prijem imao izravne posljedice za status tamošnje srpske kulturne baštine, koja je ionako pretrpjela velika razaranja 1999., što su vlasti u Prištini ili poticale ili barem tolerirale, pa za taj kulturocid još nitko nije odgovarao. O kosovskom će zahtjevu Izvršni komitet UNESCO-a glasati u listopadu; za pozitivnu preporuku potrebna je obična većina, da bi se potom o njoj izjašnjavala Generalna skupština, za što je pak potrebna dvotrećinska većina glasova.
Sa stajališta međunarodnog prava, Srbija neprihvatljivost zahtjeva Kosova vidi u činjenici da je ta zemlja, shodno obvezujućoj i važećoj Rezoluciji SB UN 1244 iz 1999. i Ustavnom okviru za privremenu samoupravu na Kosovu, još uvijek teritorij u sastavu Srbije, a pod upravom UN-a. Stav je Beograda da institucije samouprave na Kosovu imaju određena ovlaštenja u vođenju vanjskih poslova, ali da te aktivnosti treba koordinirati sa specijalnim predstavnikom generalnog sekretara UN-a, što nije bio slučaj pri podnošenju zahtjeva za članstvo u UNESCO-u. Po istom stavu, Kosovo se ne može smatrati državom kao subjektom međunarodnog prava, nego je riječ o teritoriju koji nije odgovoran za održavanje svojih međunarodnih odnosa, pa je evidentno da nisu ispunjeni elementarni uvjeti za razmatranje bilo kojeg pitanja vezanoga uz primanje u punopravno članstvo UNESCO-a. To je, na određeni način, priznala i sama Priština, pokušavajući isposlovati dostavljanje zahtjeva putem UNMIK-a, što je ta misija odbila zbog poštovanja spomenute Rezolucije UN-a.
U Beogradu podsjećaju da se zagovornici primanja Kosova u UNESCO pozivaju na savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o jednostrano proglašenoj nezavisnosti Kosova, iako se to pravno tijelo nije bavilo pitanjem statusa Kosova i njegova prava na secesiju, nego pitanjem legalnosti Deklaracije o nezavisnosti Kosova. Jedan od argumenata zagovornika nezavisnosti Kosova, kažu, bio je i da taj da ono ima stabilnu populaciju i visoku razinu etničke homogenosti (90 posto stanovništva čine Albanci), iako je ona rezultat višedesetljetnog progona Srba, koji je vrhunac dosegnuo nakon lipnja 1999. godine. Tadašnju situaciju najbolje ilustrira nedavna izjava aktualnog šefa srpske diplomacije.
- Ja sam pre 49 godina rođen u gradu koji se zove Prizren i koji je u 14. veku bio glavni grad Srbije, a danas u njemu živi 20-ak Srba - kazao je Ivica Dačić.
U prilog beogradskim tvrdnjama o progonima govori i podatak o 200.000 s Kosova raseljenih osoba, koje se još iz Srbije ne mogu vratiti svojim domovima jer su oni, zajedno s kulturnom baštinom, prečesto izloženi nasilnim aktima, koji uglavnom ostaju nesankcionirani. Podsjetimo, Srbi su nakon lipnja 1999. protjeravani iz 314 kosovskih naselja, pri čemu samo u tri od ukupno 30 općina nije bilo etnički očišćenih mjesta, iako je i u njima bilo napada i incidenata.
‘Od okončanja sukoba ubijeno je oko 1.000 Srba, a za te zločine niko nije odgovarao. Albanci su u potpunosti uništili više od 21.000 srpskih kuća i oko 1.000 stanova, dok su Srbi za uzurpaciju imovine od strane Albanaca podneli preko 40.000 zahteva. Od ukupnog broja izbeglih i interno raseljenih dosad je održivi povratak ostvarilo samo njih 1,9 odsto, što je daleko ispod svih svetskih proseka i standarda. U svakom slučaju, danas na KiM živi oko 125.000 Srba: oko 60.000 severno od Ibra u Zubinom Potoku, Leposaviću, Zvečanu i srpskom delu Kosovske Mitrovice, a ostali južno od Ibra. Zastrašujući je simboličan broj Srba po gradovima: u Prištini ih je oko 40, Prizrenu 18, Peći 15, Uroševcu četiri, a u južnom delu Kosovske Mitrovice više ih nema, kao ni u mnogim drugim gradovima’, ističu u Vladi Srbije.
Naglašavaju i da sporazumi između Beograda i Prištine ne prejudiciraju pitanje konačnog statusa Kosova, uz puno poštovanje Rezolucije 1244, te da je Srbija u potpunosti posvećena dijalogu koji se vodi uz posredovanje EU-a. U okviru tog procesa predstoje i važni razgovori političara i stručnjaka o zaštiti imovine SPC-a i spomenika srpske kulture na teritoriju Kosova (koji datiraju još iz 11. vijeka), pa bi svako razmatranje njegova članstva u UNESCO-u predstavljalo ne samo kršenje UN-ove rezolucije nego i izrazito negativan utjecaj na ionako delikatni dijalog.
Pored svega, tu je i pitanje odnosa Prištine prema kulturnoj baštini, koja se kontinuirano i sustavno uništava, pa bi primanje Kosova u UNESCO vodilo degradiranju reputacije te organizacije, a moglo bi poslužiti i kao svojevrsna legitimizacija uništavanja stoljećima stare kulturne baštine, koja nije samo nasljeđe srpskog naroda nego i povijesna i civilizacijska stečevina moderne Evrope i svijeta, ističu u Beogradu. Od polovice 1999. do danas na Kosovu je napadnuto 236 crkava, manastira i ostalih objekata SPC-a te drugo kulturno-historijskog nasljeđe, od čega 61 ima status spomenika kulture, a 18 je od izuzetnog značenja za Srbiju. Neki od takvih objekata su crkva Bogorodice Odigitrije iz 1315., crkva Svetog Nikole iz 1331., crkva Svetog Spasa iz 1348. te manastir i isposnica Sv. Petra Koriškog s početka 13. stoljeća. Uništena su 174 vjerska objekta, 33 kulturno-historijska spomenika, pokradeno je više od 10.000 ikona, crkveno-umjetničkih i bogoslužbenih predmeta. Uništen je ili oštećen 5.261 nadgrobni spomenik na 256 srpskih pravoslavnih groblja, a na više od 50 njih ne postoji nijedan čitav spomenik.
Južno od Ibra nema nijednog čitavog spomenika srpskoj povijesti i njezinim velikanima: među srušenima su i oni Milošu Obiliću, caru Lazaru, Vuku Karadžiću, Dositeju Obradoviću, Petru Petroviću Njegošu… U selu Nerodimlju kraj Uroševca posječen je i bor koji je, po predaji, 1336. sam zasadio srpski car Dušan. Osim toga, u opasnosti su i četiri bisera već uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine: manastir Dečani, Pećka patrijaršija, Gračanica i crkva Bogorodice Ljeviške. Posebno je zabrinjavajuće što je između 2011. i 2013. došlo do porasta incidenata na lokalitetima kulturne baštine, ali i to što se po zaštićenim spomenicima kulture ispisuju grafiti Islamske države.
Naravno, napadi na baštinu i povijesni identitet kosovskih Srba izravno utječu i na njihov osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti u lokalnoj sredini: sve to smatraju dijelom procesa kojim se falsificira povijest i kojem je cilj marginalizirati ih i eliminirati iz prošlosti i sadašnjosti Kosova. O tome govori i činjenica da je u prijedlog njegova Zakona o kulturnom nasljeđu zamalo ušla (nasreću, povučena) odredba kojom se negira vlasništvo SPC-a nad manastirima i crkvama na Kosovu te navodi da je i ono, poput sve ostale baštine, u vlasništvu države. Zato je zahtjev Kosova za članstvom u UNESCO-u isključivo u funkciji promocije vlastite ‘državnosti’, a nikako nije odraz posvećenosti principima i vrijednostima te organizacije, sumiraju u Beogradu.
