Dobili smo puno, ali smo zaslužili više – bila je prva reakcija Jarosława Kaczyńskog, predsjednika nove stare vladajuće stranke Pravo i pravda (Prawo i sprawiedliwość, PiS) nakon objave rezultata izlaznih anketa poljskih parlamentarnih izbora u prošlu nedjelju navečer. Pomalo neobičan komentar za vođu stranke koja je upravo ostvarila najuvjerljiviju pobjedu u 30 godina poljskog parlamentarizma. Osvojenih 43 i pol posto glasova, čak 16 posto više od najbližih konkurenata, bit će dovoljno za samostalno sastavljanje vlade. Posebno je impresivan podatak taj da je PiS u odnosu na izbore prije četiri godine povećao broj glasova za dva milijuna i 300 tisuća, zaustavivši se na nešto iznad osam milijuna glasova.
Ipak, određeno nezadovoljstvo Kaczyńskog u izbornoj noći proizlazilo je iz osjećaja da je propuštena velika prilika za približavanje dvotrećinskoj većini potrebnoj za mijenjanje ustava. Raspoloženje je sutradan još malo pokvarila vijest da su vladajući izgubili kontrolu nad Senatom, pošto je čitava opozicija (izuzev ekstremne desnice) podržala zajedničke kandidate. Doduše, to tijelo ima izuzetno skučene ovlasti i u najboljem slučaju može usporavati rad parlamenta. Kako bilo da bilo, usprkos ovakvoj, pomalo krnjoj pobjedi, treba se zapitati kako je stranka koju je ideološki teško odijeliti od ekstremne desnice uspjela srušiti sve rekorde osvojenih glasova u povijesti poljskog parlamentarizma, bilo da se radi o apsolutnim ili relativnim brojkama.
Priču o PiS-ovom uspjehu možemo započeti jednom anegdotom koja se zbila nekoliko mjeseci prije njegova dolaska na vlast 2015. godine. Za vrijeme predizborne kampanje za predsjedničke izbore iste godine, tadašnji poljski predsjednik Bronisław Komorowski iz Građanske platforme (Platforma obywatelska, PO), stranke desnog centra, učinio je jedan bizaran gaf koji pomalo podsjeća na budalaštine kakve je sklona izgovoriti Kolinda Grabar-Kitarović. Za vrijeme druženja s biračima u Varšavi, jedan je tinejdžer prišao gospodinu predsjedniku i upitao ga sljedeće: nakon tri godine potrage za poslom, moja sestra danas radi za dvije tisuće zlota mjesečno – kako si ona tim novcem može osigurati krov nad glavom? Predsjednik je lakonski savjetovao: neka promijeni posao i uzme kredit. Kao da sama situacija nije bila dovoljno degutantna, nekoliko mjeseci kasnije jedna si je od predsjednikovih kćeri stan kupila novcem koji su joj darovali roditelji.
Opisana situacija ubrzo je zadobila status simbola arogancije političke elite te je došla kao naručena tada još oporbenom PiS-u, koji je u to vrijeme najavljivao ambiciozne socijalne programe i otvoreni obračun s iskvarenim elitama u slučaju pobjede na parlamentarnim izborima sljedeće jeseni. I jedno i drugo se doista i ostvarilo. Čistka institucija, od javnih medija preko sudova do znanstvenih i kulturnih institucija, započela je odmah po preuzimanju vlasti. Napadi na nezavisnost pravosudnog sustava, odnosno njegovo stavljanje pod izravnu kontrolu izvršne vlasti, izazvalo je val ogromnih protesta 2016. godine i otvoreni sukob s Europskom komisijom. No čišćenje sudova od nepoćudnih kadrova bilo je tek početak procesa kojim se željelo instalirati vlastite ljude na sve pozicije moći, pri čemu su posebno stradale kulturne institucije. Tako je trenutno u tijeku spor s rukovodstvom sjajnog Muzeja povijesti poljskih Židova POLIN u Varšavi, a ranije je međunarodnu javnost uzbunilo uklanjanje čelnih ljudi poznatog Muzeja Drugog svjetskog rata u Gdanjsku, nakon što su vlasti zaključile da postav Muzeja ne odgovara žrtvoslovnom narativu o vječnoj patnji nevinih Poljaka.
Posebno zanimljiv primjer predstavljaju javni mediji. Besramnost kojom je PiS javnu televiziju (TVP) pretvorio u oruđe vlastite propagande tolika je da se u usporedbi s njom čak i Hrvatska radiotelevizija doima kao oličenje novinarskog profesionalizma. TVP je imao ključnu ulogu u ocrnjivanju protuvladinih prosvjeda, hvaljenju uspješnosti svih vladinih politika, demonizaciji opozicije, proizvodnji antimigrantske histerije, a u posljednjim mjesecima je predvodio (predizbornu) hajku koju su vladajući organizirali protiv LGBTQI+ populacije, koja je ovoga puta PiS-u poslužila kao žrtveno janje, baš kao što su to 2015. godine bile izbjeglice s Bliskog istoka. Kulminacija se dogodila posljednjeg dana kampanje kada je središnji dnevnik ugostio samog Kaczyńskog koji je u insceniranom intervjuu dobio priliku objasniti narodu zašto je od sudbinske važnosti to da na izborima podrži njegovu stranku. Možda najbolji primjer koji svjedoči o stanju javne televizije je taj da joj ne vjeruju čak ni PiS-ovi birači: u jednom nedavno objavljenom sociološkom istraživanju gotovo polovica njih izrazila je skepsu prema pouzdanosti informativnih sadržaja javnog TV-servisa.
Ruku pod ruku s autoritarnim preuzimanjem svih poluga moći išla je implementacija najavljenih socijalnih politika. Nakon dva i pol desetljeća u kojima ‘nije bilo alternative’ pa tako ni novca za socijalne programe, PiS je okrenuo ploču ustvrdivši ne samo da novca ima, već i to da država ima dužnost aktivno pomagati socijalno ugrožene dijelove stanovništva. Doduše, socijalne politike su imale i jasno izraženu konzervativnu notu pa je tako ključni vladin redistributivni projekt bilo uvođenje dječjeg doplatka za obitelji s dvoje ili više djece u iznosu od 500 zlota po djetetu. Projekt je na početku dao doista opipljive rezultate pa je u prve dvije godine došlo do drastičnog smanjenja ekstremnog siromaštva, a čak 77 posto ispitanika ga je 2017. godine smatralo uspješnim. Druga veoma bitna i popularna mjera bilo je poništavanje mirovinske reforme i vraćanje dobi za umirovljenje na 65 godina za muškarce i 60 za žene. Tu su još i uvođenje minimalne satnice, pravo na besplatne lijekove za starije od 75, a od ove godine i trinaesta mirovina za dio umirovljenika, uz najavu da će tijekom sljedećeg mandata biti uvedena i četrnaesta. Tijekom kampanje najavljen je nastavak ovakvih politika, a kao najspektakularnije predizborno obećanje, Kaczyński je najavio povećanje bruto minimalne plaće na 4000 zlota (oko 930 eura) do kraja sljedećeg mandata.
Iako se PiS-ova socijalna politika često uzima kao kamen temeljac popularnosti vladajuće stranke, bilo bi pogrešno misliti da su politike usmjerene siromašnijem stanovništvu dovoljne za stvaranje tako široke biračke baze. Naime, PiS ima relativno široku podršku značajnih segmenata srednje klase. Na izborima prije četiri godine nije pobijedio samo među radnicima i seljacima, nego i među većinom slojeva srednje klase, administrativnim radnicima i radnicima iz uslužnih djelatnosti kao i među visoko obrazovanima. Istina, prema dosad dostupnim podacima baziranim na izlaznim anketama, PiS je najuvjerljiviju pobjedu na ovim izborima odnio u siromašnijim regijama, među siromašnijim i slabije obrazovanim stanovništvom. No ipak, zanimljivo je to da je oko 30 posto poduzetnika i blizu 40 posto administrativnih radnika glasalo za vladajuću stranku, pa je za pretpostaviti da je i među srednjom klasom zadržana prilično široka baza.
Sve u svemu, PiS u protekle četiri godine nipošto nije provodio koherentnu proradničku politiku, već bi se prije moglo reći da je nastojao parcijalnim socijalnim mjerama zadobiti podršku nižih slojeva, pazeći pri tome da ne stane na žulj kapitalu. U tome je djelomično uspio, ali posljedica pokušaja zadovoljavanja svačijih interesa bio je nedostatak novca za ozbiljnija ulaganja u javne službe. Upravo se tu krije ključni neuspjeh mandata na isteku. Iz tog se razloga, primjerice, javno zdravstvo suočava sa sličnim problemima kao u Hrvatskoj, dok plaće u tom sektoru ostaju relativno niske i potiču iseljavanje medicinskih radnika u zapadne zemlje. Slabi rezultati su ostvareni i na polju obrazovanja, javne stanogradnje i prometne infrastrukture.
PiS je najuvjerljiviju pobjedu odnio u siromašnijim regijama, među slabije obrazovanim stanovništvom. No zanimljivo je i da je oko 30 posto poduzetnika i blizu 40 posto administrativnih radnika glasalo za vladajuću stranku
Prije nego što se osvrnemo na tzv. demokratsku opoziciju, spomenimo i to da je sa šest i pol posto glasova u parlament ušla i Konfederacija, monstruozna koalicija ekstremne desnice koja bi najradije ukinula sve poreze, grozi se PiS-ovih socijalnih politika, ali i kritizira njegovu navodno nedovoljnu odlučnost u obračunu s ‘gender ideologijom’, feminizmom i migrantima. Primjerice, ta partija zagovara potpunu zabranu pobačaja i umjetne oplodnje, traži uvođenje smrtne kazne i kune se u zaštitu djece i obitelji od ‘homopropagande’. Nimalo iznenađujuće, da se pitalo poljske žene, Konfederacija bi ostala ispod praga, ali je zato čak devet posto muškaraca glasalo za intenziviranje ugnjetavanja žena, omogućivši jedanaestorici njezinih poslanika dolazak u parlamentarne klupe. Zanimljivo je i to da je Konfederacija ostvarila posebno dobar rezultat među najmlađim glasačima (oko 20 posto), ali je nadreprezentirana i među poljskim poduzetnicima, valjda uplašenima najavama Kaczyńskog o velikom povećanju minimalne plaće.
Glavnu opozicijsku snagu i dalje čine (desno) centrističke partije koje su na izbore izašle okupljene u Građansku koaliciju (Koalicja obywatelska, KO), a za koje možemo reći da su osim teškog izbornog poraza doživjele i svojevrsnu ideološku kapitulaciju. Naime, nakon što su prije četiri godine pojavu prvih socijalni programa dočekale na nož, tvrdeći kako PiS državu vodi u bankrot, u međuvremenu su promijenile ploču te dale čvrsto obećanje kako neće dirati nijedan socijalni program koji je uvela prethodna vlada. Štoviše, počele su davati vlastita socijalna obećanja, potpuno suprotno liberalnom dogmatizmu kojeg su se držale dok su bile na vlasti. Ako ništa drugo, kao pozitivan ishod ovih izbora možemo uzeti barem činjenicu da je ekonomski liberalizam doživio svoju definitivnu smrt.
Ljevica (Lewica) je na ove izbore izašla u širokoj koaliciji koja je predstavila umjereni socijaldemokratski program, ciljajući na relativno brojne skupine koje su osobito u posljednjih godinu dana izražavale socijalno nezadovoljstvo. Radi se upravo o onim skupinama koje su žrtve nedovoljnog ulaganja u javne službe, poput učitelja i zdravstvenih radnika. Baš su učitelji izazvali najveći socijalni protest u mandatu prošle vlade, organizirajući u travnju ove godine veliki štrajk koji je potrajao gotovo tri tjedna. Na zahtjeve za povećanjem plaća vlada je ostala potpuno gluha usprkos svojoj navodnoj socijalnoj osjetljivosti. Svejedno, čini se da Ljevica nije uspjela privući pretjerano veliki broj ovakvih birača. Usprkos isticanju da predstavlja radne ljude koje je politika PiS-a zaobišla, izgleda da njihov mlaki reformizam i obećanja većih ulaganja u javne službe nisu bili dovoljno atraktivni. Pored toga, čini se da je Ljevica ostala u svojevrsnom procijepu – ne mogavši se odlučiti želi li se potući s PiS-om za glasove iz nižih klasa i provincije ili privući liberalnije birače iz urbanih mjesta koji su nezadovoljni socijalnom konzervativnošću stranaka građanske opozicije. U konačnici, najbolji rezultat je ostvarila među studentima i visokoobrazovanima, što nije bilo dovoljno za više od 12-ak posto glasova. Ipak, čak je i to iskorak u odnosu na protekle četiri godine u kojima u parlamentu nije bilo niti jednog jedinog predstavnika ljevice.
Iako Kaczyńskom nije pošlo za rukom ono što je ranije uspjelo Orbanu u Mađarskoj, u ovom trenutku teško je vidjeti što bi moglo ugroziti hegemoniju njegove družine u bližoj budućnosti, osobito s obzirom na vjerojatni nastavak čišćenja institucija od nepoželjnih elemenata, ali i najavljene mjere usmjerene protiv medija koji nisu pod kontrolom vladajućih. Vjerojatno najveću opasnost predstavljat će nerazmjer između velikih socijalnih obećanja i regresivne porezne politike koja velikim firmama i bogatijem stanovništvu i dalje omogućuje plaćanje relativno malih poreza. Tu se kontradikciju dosad moglo savladavati zbog povoljne ekonomske konjunkture i izuzetno brzog rasta. Kako se mračni oblaci nadvijaju nad svjetsku ekonomiju, upravo će vjerojatno usporavanje rasta biti najveća prijetnja poljskim vlastodršcima. No s druge strane, sužavanje manevarskog prostora na polju razvojne i socijalne politike moglo bi voditi zaoštravanju kulturnih ratova i približavanju PiS-a fašistima iz Konfederacije. A u toj situaciji, homofobna, antimigrantska i antifeministička histerija mogla bi se samo dodatno zaoštriti.
