Ja sam Radmilović Gajo iz sela Žegara, posljednji guslar svoga kraja: to mi je sadašnja titula – ovim riječima predstavlja nam se mladi čovjek koji zajedno sa svojom porodicom nastoji očuvati tradiciju živeći životom svojih predaka. Premda već čitavo desetljeće živi u Raškoviću nadomak Knina, Gajo je svakodnevno, ne samo u mislima, sa svojim rodnim krajem: uz gusle i u narodnoj nošnji oživljava pjesme, igre, zdravice i ostale običaje koji su s vremenom kod mnogih pali u zaborav. Životni put i ljubav doveli su ga iz Žegara ovamo gdje je zasnovao porodicu u kojoj su rođene dvije djevojčice, pa sada, kako sam kaže, ‘ima s kime nastaviti ono što je započeo’.

- Sudbina me dovela u ovaj kraj. Svoju sadašnju suprugu upoznao sam na sajmu za Preobraženje, baš kao što su se nekadašnji momci i cure sretali i obećavali jedno drugome. Kraće smo se vrijeme zabavljali, a onda brzo odlučili da se uzmemo. Do tada sam skromno živio u svojoj kući na imanju u Žegaru: teško je bilo vrijeme, posla malo i dnevnice niske, a ona je ovdje već radila, pa smo stoga odlučili obitelj zasnovati u Raškoviću - prisjeća se mladi guslar jedne od važnijih životnih odluka. Naravno, ženidbeni je obred obavljen po tradicionalnim običajima, a nakon njega je supružnik nastavio obilaziti sajmove te na njima pjevati, guslati i držati zdravice kadgod bi mu se ukazala prilika. Tako mu je ono što doista voli postalo svakodnevnicom koja je oplemenjena rođenjem kćerkica, tatinih nasljednica koje je odmah počeo upoznavati sa Žegarom, Stojanom Jankovićem i ostalim bogatstvima narodne baštine na koju je toliko ponosan.

- One su od rođenja navikle slušati izvornu muziku, ojkalice. Slušale su, pa sada same čitaju narodne pjesme koje mogu razumjeti. Da ih ja kao roditelj nisam tome podučio, ne znam tko bi drugi. Njihovi junaci nisu Pepa Prase ili Pajo Patak, nego Stojan Janković i Milunka Savić. Tako je i mene moj djed učio kad me odijevao u narodnu nošnju, vodio na slave, dok smo čuvali ovce – kaže naš sugovornik.

Premda je svjestan da mnoge čudi njegov način života, s mišljenjima drugih nema problema jer se drži one narodne: poštuj tuđe, a voli i čuvaj svoje. A kako je ipak više onih koji ga razumiju i podržavaju, nedavno je s prijateljem, svojim pobratimom Zlatkom Perakom, Hrvatom iz Lađevca kraj Skradina, registrirao KUD ‘Dositej Obradović’ kroz koji će mlade naraštaje podučavati tradicijskim vrijednostima i običajima.

- KUD smo zamislili kao radionicu za djecu, ali naravno da su dobrodošli i svi odrasli koji žele učiti starinske napjeve i zdravice Bukovice i Zagore. Ljudi nas sve češće zovu na nastupe i zaista se trudimo predstaviti nematerijalno blago koje posjedujemo. Lani smo tako nastupali na šibenskom Međunarodnom festivalu djeteta, Sijelu tromeđe i svim jubilejima i slavama naše eparhije. Ići ćemo i u Beograd, a mogli bismo i dalje da imamo financijsku podršku. Sve radimo isključivo iz ljubavi, a s obzirom na to da imamo i druge obaveze, nije uvijek jednostavno podnijeti troškove nastupa i putovanja – iskren je Radmilović.

Kako nam se na početku razgovora predstavio kao posljednji guslar ovoga kraja, pitamo ga odakle mu tolika ljubav prema instrumentu koji mlađim generacijama uglavnom nije nimalo privlačan. No njemu gusle, ponavlja nam, nisu samo tradicionalno narodno glazbalo, one su za njega sastavni dio života.

- Za gusle znam otkako znam za sebe, a bile su mi dijelom života i prije toga, jer sam ih od krsnoga kuma dobio odmah po rođenju. Guslati me učio djed, a onda ostali naši stari s kojima sam išao na prela i sijela. Žegarčani su nadaleko bili poznati kao guslari i junaci – kaže Gajo, domećući da današnja globalizacija nerijetko svima nameće iste ‘vrijednosti’, pri čemu se gube narodne posebnosti. Premda mladi danas u prevelikoj mjeri žive u virtualnom, odnosno izmišljenom i uglavnom lažnom svijetu, internet je omogućio spajanje ljudi sa svih meridijana koji uživaju u razmjeni iskustava i običaja svojih zavičaja; tako se počesto u prividnim različitostima ‘nabasa’ na neobične sličnosti i univerzalne srodnosti narodnih i plemenskih kultura.

- Nedavno sam imao priliku komunicirati s čovjekom iz Ekvadora koji takođe svira gusle: izrazio je želju da posjeti ove krajeve, a ja sam ga pozvao da mi bude gost čim mu se ukaže prilika. Susreti s ljudima sličnih stavova i razmišljanja uvijek su dragocjeni – tumači nam, pa kaže da ga mnogi od onih koje upozna uživo ili putem interneta zamole da im pobliže pojasni teme o kojima pjeva; toliko je, dodaje, opjevao Zrmanju da je najsretniji kad se ljudi sami požele iz nje napiti.

- Kad me netko pita što je Zrmanja, ja mu kažem da je to nešto od boga dano, rijeka koja će te napojiti a da ti ne trebaju nikakvi filteri – objašnjava nam Gajo način na koji svoju zanesenost ljepotama zavičaja nastoji prenijeti na druge. Konačno, gusle nisu samo narodno glazbalo, one su sredstvo pomoću kojeg je narod pamtio svoju povijest, priče o događajima, bitkama i junacima koje se nije znalo ili moglo zapisati nego se o njima satima pričalo ‘s koljena na koljeno’, kao što to ovaj Žegarčanin i danas čini. Nematerijalna baština i muzička tradicija dalmatinskih Srba za njega su neprocjenjive vrijednosti.

- Čuvaš li danas te vrijednosti, mnogi će te smatrati ‘seljakom’, no ja s time nemam problema jer mi ionako nije bitno što mi se kaže, nego tko mi to kaže. Kad čovjek nije u stanju živjeti kako želi, pritom najprije mislim na posao - onda radi ono što mora. Planiram se jednom vratiti u Žegare i još neopterećenije živjeti k’o naši stari, provoditi večeri uz živu riječ i bukaru vina te dobro znati tko ti je prijatelj i kum, a tko to možda ipak nije. Mnogi su se danas otuđili od svojih najrođenijih, pa kako onda ne bi od crkve, vjere i svog naroda – kaže čovjek koji je nedavno, zajedno sa svojim hrvatskim prijateljem Zlajom, u rodnom selu postavio spomen-ploču u čast znamenitoj ličnosti porijeklom iz Žegara, ‘svom’ Stojanu Jankoviću.

- Uradio sam to u želji da nikada ne budemo ono što nismo, nego da se istinski vratimo pravim vrijednostima koje su nas održale. I da sačuvamo sve svoje od zaborava – zaključio je Gajo dojmljivu priču o svom osebujnom načinu života i živom doprinosu narodnoj kulturi i baštini.