Selo Donja Velika smjestilo se u jugozapadnom dijelu Koprivničko-križevačke županije, administrativno pripada Općini Sokolovac, a od najbližeg grada Koprivnice je udaljeno nekih 15 kilometara. Poznato je po Stankovom vrhu, najvišem na Bilogori, po starom vatrogasnom društvu iz 1934. godine, osnovnoj školi koja je osnovana 1923. godine te zanimljivom spomeniku NOB-a koji smo posjetili.
Do devedesetih godina u Donjoj Velikoj postojalo je i žensko udruženje, a stanovništvo koje je hrvatske nacionalnosti i većinom se bavi poljoprivredom, živjelo je uvijek u slozi sa srpskim mještanima iz susjednih Sredica, Sokolovca i Velike Mučne. U Donju Veliku može se doći iz tri smjera; od Koprivnice, Križevaca i Bjelovara. Mi smo se odlučili za smjer iz Koprivnice koji vodi kroz sela Jagnjedovec i Hudovljani te se spaja na glavnu cestu za Bjelovar. Cilj nam je bio obići spomenuti spomenik NOB-a na lokalitetu Brdo, kako ga nazivaju lokalni mještani. Poruka na ovom spomeniku stvarno je privlačna i njezino čitanje navodi nas na razmišljanja o antifašističkoj povijesti. Na njemu piše: ‘Putniče! Kad prolaziš pokraj ovoga spomenika. Stani! I odaj počast borcima narodne revolucije koji dadoše svoj život za slobodu i nezavisnost naše socijalističke domovine.’
Mjesto Brdo bilo je izuzetno teško naći. Odmah nakon skretanja s ceste Koprivnica-Bjelovar, ispred nas se otvorila stara asfaltirana cesta puna rupa i zavoja, a na njoj niti jednog saobraćajnog znaka, putokaza ili table s nazivima mjesta. Nekih tri kilometra prošli smo naslijepo, ne znajući da li vozimo u pravom ili krivom smjeru. Oko nas bile su samo nepregledne livade i šume, a vozila ili prolaznika niotkud. Od nikakve pomoći nije bila navigacija kao ni orijentacija prema nekim poznatim geografskim lokacijama. Sve što smo imali bio je savjet pojedinih građana Koprivnice da se vozimo do betonskog mosta koji prelazi potokom Velika te nakon njega pratimo makadamski put kroz šumu. Put nas je dalje vodio uz strmo brdo koje se usjeklo kroz bukovu i grabovu šumu, a nakon toga naišli smo na prve kuće zaseoka Brdo. Vozeći se polako, vidjeli smo da se sastoji od desetak kuća od kojih su samo njih tri naseljene. Većina kuća je zapuštena, zarasla u korov i šikaru. Na pola puta do spomenika, ispred jedne od kuća susreli smo mještanina Josipa Sokača. On u Brdu, kako kaže, živi sa svojom suprugom i bavi se s poljoprivredom.
- Teško nas je naći jer ne postoji nikakvih putokaza pa čak ni table s nazivom ulice ili zaseoka. Ovaj put kroz naš kraj vodi do Jakopovca i dalje prema drugim bilogorskim krajevima. Nema nas u ovom zaseoku puno, svega neke tri kuće. Druge kuće su prazne, ljudi su umrli ili se odselili. Nekada je tu bilo puno više ljudi, sada je nažalost ovako - ispričao je Josip i nastavio govoriti o obližnjem spomeniku NOB-a.
- Taj spomenik je izgrađen za vrijeme Jugoslavije, mislim pedesetih godina. U ono vrijeme su ga posjećivale razne delegacije. Organizirane su komemoracije i drugi skupovi njemu u čast. Trebao bi obnovu i uređenje okoliša. Znam samo da ga godišnje obilaze i polažu vijence antifašisti iz Varaždina. Jako je zanimljiv zbog svoga dizajna i poruka sa spomen ploče. Kako ljudi prolaze ovim mjestom, znaju se zaustaviti i razgledavaju ga. Spomenik se nalazi na mjestu grobnice u koju su sahranjeni partizanski borci poginuli u borbi u tom dijelu Bilogore koji se spaja s Prigorjem - objasnio je Sokač.
Dolaskom do spomenika, shvatili smo zbog čega je poseban. Kako je bilo i očekivati, sa spomenika je uklonjena zvijezda petokraka, a na spomen ploči vidljiva su oštećenja. Ništa bolje nije ni s okolišem. Usprkos svemu, poruka spomenika je upečatljiva i navodi na razmišljanje o hrvatskoj antifašističkoj povijesti. Spomenik se u prvom redu obraća putnicima, potiče ih na oživljavanje sjećanja o narodnoj revoluciji i izgradnji socijalističke domovine. Da u tome itekako uspijeva, dokazao je i slučajni prolaznik koji se nakon nas nakratko zaustavio pored spomenika. Rekao je da se zove Stjepan i da je iz Bjelovara, a jednom tjedno prolazi kroz Brdo na putu za Koprivnicu.
- Često prolazim ovim putem i zastanem kraj spomenika. Uvijek čitam to što na njemu piše i to me ispuni nekom srećom jer nam spomenik poručuje da postoji bolji svijet. Moramo poštivati sve generacije koje su pale u borbama u prošlosti da bi se ostvarili ideali humanosti i pravde. Veliko poštovanje imam prema antifašističkoj borbi i partizanskim borcima. Oni nam trebaju biti inspiracija da se izborimo za sretniju budućnost - kazao je Stjepan.
