U zagrebačkom kinu Tuškanac, u petak, 21. maja održana je premijera filma Matije Kralja "16.–23.9.2019. Drežnica" nastalog na osnovu materijala nastalog u istraživačkom projektu "Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941-1945. ", koji uz podršku SNV-a provodi Institut za povijest umjetnosti.

Osim tog filma, gledaoci koji su popunili sva mjesta koja su mogli s obzirom na protuepidemiološke mjere, mogli su prije pogledati dokumentarac Slavka Goldsteina "Drežnica" iz 1964. godine koji govori o mjestu bogatom spomenicima, ali siromašnom pogodnostima tada suvremene civilizacije i stanovništvom ogorčenom što se u mjestu ništa ne pokreće.

- U istraživanju smo naznačili jaz između funkcije spomenika u odnosu na sjećanju na historiju - rekla je voditeljica istraživanja Sanja Horvatinčić, ističući da je u svijetu vidljiva fascinacija estetikom spomenika odvojena od brige za baštinu.

- Goldstein je 1964. govorio o ekonomskim problemima tadašnje zajednice kao direktnih baštinika spomenika, dok se danas suočavamo s novim pitanjima, kao što su migranti čije rute prolaze kroz drežnički kraj i kojima stanovnici pomažu dajući im hranu - rekla je Horvatinčić.

Ukazala je i na važnost uključenja kolega iz Španjolske i Portugala koji su imali iskustva u arheologiji Španjolskog građanskog rata i otkrivanja priča marginaliziranih žrtava.

- Zajedničko je i što svi sudionici istraživanja imaju zajednički interes, a to je proučavanje antifašizma kao internacionalne borbe, pogotovo u vrijeme kad se u Hrvatskoj odbacuje antifašistička baština. Osim toga, radnici pilane koja je radila svo vrijeme Drugog svjetskog rata kao jedan od vidova logistike, uz narod i partizane koji su u tom kraju imali brojne institucije, a koja srećom danas, za razliku od 1964. još radi, ponosni su na prošlost ovog kraja i zainteresirani za baštinu. Interes je prisutan i kod drugih stanovnika koji s radošću pričaju svoje uspomene iz NOB-a. S obzirom na prisutnost pripadnika savezničkih vojski, od američkih pilota do ruskih vojnika, te dostavljanja brojne pomoći u hrani i oružju, sačuvani su brojni predmeti koji su nakon rata imali svoju upotrebnu svrhu, npr. sanduci u kojima je najprije čuvana hrana, a onda su služili kao kućice za pse - objasnila je Horvatinčić i ukazala na primjer Vere Švabenic Zoričić, u ratu bolničarke, koja je zbog smrti suboraca tražila da je se uputi u borbenu jedinicu.

Također je najavila nastavak projekta "Agitprop", jer se u Drežnici nastavljaju aktivnosti. Na pitanje Novosti objasnila je sinergiju kulture sjećanja spomenika otporu i odnosa pravoslavne crkve u to vrijeme.

- Crkvu su srušili Talijani, a partizani koristili za svoju bazu. Nakon rata konzervirana je i pretvorena u memorijal kao simboličko mjesto stradanja i kontrapunkt otpora koji simbolizira figura koja je i danas čitava. Kad pričate s ljudima, kažu kako su žalosni što crkva nije bila obnovljena ranije. Ideja za obnovu javila se krajem 80-ih, a o. Miloš Orelj koji je došao 1992. nastavio je zdušno taj projekt uz brojne donacije tako da je crkva sada stavljena pod krov. Naravno, njegova interpretacija događaja različita je od interpretacije onih starih partizana i više je okrenuta stradalništvu nego otporu, ali postoji mnogo zajedničkog u stavovima - rekla nam je Horvatinčić.

Po riječima suradnice na projektu Ivone Grgurinović, i 1964. i 2019. su podudarna pitanja marginaliziranosti, ambivalentnosti i pomiješanosti osjećaja ljudi prema onom "prije" i onom "sada".

- Dok je 1964. tadašnja općina Drežnica imala 2.150 stanovnika, po popisu iz 2001. bilježi se njih 729, a danas ih je upola manje. Osim smanjenja broja, Drežničani se suočavaju s problemom nevažećih zemljišnih knjiga koje su van snage stavljene 1995. zbog čega vlasnici ne mogu dokazati svoj status, ali i pojačanom eksploatacijom šuma koje prekrivaju dvije trećine zemljišta i koje su za taj kraj značile život, od skrivanja zbjegova, pa i kretanja migranata, do izvlačenja drvne građe – kazala je Grgurinović.

Na naše pitanje o iskustvima sa stanovništvom, naglasila je njihovu gostoprimljivost.

– Ljudi su uvijek sretni kad im netko dođe, pogotovo ako su stranci, pa je šljivovica uvijek pri ruci - rekla nam je i dodala da je još ranije u Lici radila istraživanja vezana uz zadnji rat 90-ih iz perspektive ljudi koji su otišli pa se vratili.

Druga slična lokacija u smislu stradanja je Jasenovac, ne samo zbog memorijalizacije, nego i kakav je odnos prema nasljeđu u zajednici i kako ta zajednica živi.

Matiju Kralju, autora filma koji govori o grupi istraživača u potrazi za lokacijama i pričama iz Drugog svjetskog rata, ispreplićući sjećanja na povijesni sukob sa slikama suvremenog života u Drežnici, pitali smo za iskustva oko snimanja.

- Kao sudionik istraživanja dovoljno sam upoznat s materijom. Kamerom se radilo osam dana, tako da nije bilo puno materijala, iako osobno imam iskustva i sa sabijanjem 300 sati materijala u pola sata ili sat filma. Radilo se gerilski, s naglaskom na praktičnost kadra. Film je prijavljen na nekoliko festivala i sada čekamo odgovore - rekao nam je Kralj.

Razgovoru, koji je vodila Aneta Vladimirov prisustvovali su i stanovnici Drežnice, pa je Stevo Tatalović koji je tih 60-ih bio dijete, naglasio da od ljudi s kojima je Slavko Goldstein razgovarao nije nitko živ. Ali još ima onih koji se sjećaju rata, rekao je Stevo.