U Galeriji Arheološkog muzeja Zagreba održava se izložba Baština odozdo / Drežnica: tragovi i sjećanja. Iako smještena na relativno malom prostoru, to je ambiciozan rad u čiju je pripremu bilo uključeno puno sudionika. Njihov popis, kao i zahvale odnijeli bi nam dobar dio teksta. Voditeljica projekta je Sanja Horvatinčić, a kao autori izložbe uz nju su potpisani i Rui Gomes Coelho i Lujo Parežanin. Riječ je o višegodišnjem međunarodnom i interdisciplinarnom istraživačkom projektu, čiji je puni naziv Baština odozdo / Drežnica: tragovi i sjećanja 1941. – 1945., iz čega se vidi da je naglasak na vremenu Drugog svjetskog rata i značajnoj ulozi koju je Drežnica imala u njemu. Istraživački projekt bio je usmjeren na suvremenu povijest i baštinu drežničkog kraja, a uključivao je suradnju i terenski rad s lokalnom zajednicom. Tako se dobivaju metodološke osnove za otvaranje kritičkih perspektiva fenomena poput društvenog sjećanja i proizvodnje baštine. Arheologija je metodološka okosnica projekta u cjelini. Istraživači s aspekta materijalnosti rata postavljaju pitanja o spomenicima i konzervatorskim praksama, arhivskim izvorima ili suvremenim društvenim odnosima na selu. Bitna je razina uključenosti zajednice u istraživački proces. Trebalo je odgovoriti na interese Drežničana u njihovu nastojanju da očuvaju i grade vlastite baštinske narative.

Izložba se sastoji od četiri tematske "sonde" povezane s lokalitetima na kojima su vršena arheološka istraživanja. Nakon uvoda u "Prošireno polje sjećanja", čije napomene i mi ovdje prenosimo, slijede "Radikalna skrb", "Mediji otpora", "Rat kod kuće" i "Utočište". Svaka izložbena cjelina sastavljena je od arheoloških predmeta, fotografija, memoaristike i usmenih izvora, ali i rezultata interdisciplinarnog istraživanja.

"Prošireno polje sjećanja" započinje filmom Slavka Goldsteina "Drežnica" iz 1964. U petnaestak dokumentarnih minuta stanovnici kraja prisjećaju se slavne prošlosti i prilično otužne sadašnjosti, s obzirom na to da je kraj tada dosta napušten, a proizvodnja u njemu mala.

U sondi "Radikalna skrb" govori se o sistemskih promjenama odnosa spram baštine, koje su nastupile s promjenom društvenog uređenja. Ukidanje samoupravnih subjekata koji su rukovodili spomen-područjem dovelo je do njegove devastacije, ali i do oblika otpora i spašavanja onoga što se spasiti dalo. Izbrisani iz registra kulturnih dobara, Drežničani su spomeničku plastiku izložili vandalima i kradljivcima. Danas ni jedan spomenik i pojedinačni lokalitet nekadašnjeg spomen područja nije pod zaštitom države.

No sjećanje, npr. na partizansku bolnicu, se čuva. Projekt memorijalnog kompleksa na mjestu Vojno-partizanske bolnice br. 7 na Javornici, rad arhitekta Zdenka Kolacija iz 1981. ima barem obnovljenu spomen-ploču, koju je izradio Emil Jurcan.

Odjeljak izložbe "Rat kod kuće" priča i priču o kući Nikole Tomića, ali i o sudbini sela koje je u ratu gorjelo nevjerojatnih sedam puta. Da bi svaki put bilo iznova obnavljano, a narod se iz zbjegova, uglavnom po lokalnom kraju, a kasnije i iz udaljenijih područja, vraćao.

"Arheologiju agitpropa" bilo je posebno teško iznijeti, s obzirom na to da su sami sudionici gledali da za sobom uklone sve tragove. Od ljeta 1943. do 1944. Tehnika agitpropa CK KPH smjestila se na Javornici. Autori zapisuju izjave svjedoka: "Ne znamo što je poslije bilo s tim materijalom, a nije nemoguće da se i dan-danas nalazi ponešto od toga u nekoj zemunici." Što se dakle tiče "Medija otpora" lokacije djelovanja agitpropa, koje su u socijalizmu bile obilježene spomen-pločama ili muzealizirane, pretvorene su u ruševine i prepuštene institucionalnom zaboravu i devastaciji. No baštinske prakse odozdo opiru se zaboravu. Tako i danas slijedimo tragove štampe. Prije dolaska na Javornicu, agitprop i centralna tehnika CK KPH na drežničkom području bili su smješteni redom u Tomićima, Škaliću, samoj Drežnici, pa opet nakratko u Škaliću.

Na razbijenoj spomen-ploči čuvala se uspomena na 25 partizana ubijenih 1944. Ploču je 1956. podigao Općinski odbor SUBNOR-a iz Brinja. Sada su to krhotine koje ljudi čuvaju, a dio je izložen i na ovoj izložbi.

Ovdje je svaki kamen spomenik, kažu priređivači izložbe. Spomenimo još i podsjećanje na radionicu kritičke kartografije, gdje su se stanovnici suočili sa povijesnim kartama ratne prošlosti. Bilo je puno primjedbi i ispravaka, iz čega je zaključeno da "Kartama ne treba vjerovati".

No vratimo se na početak ove multimedijalne izložbe. Drežnicu čini niz zaselaka naseljenih početkom 17 stojeća. Bilo je to vrijeme habsburške Vojne krajine. Zato je to područje na razmeđu Like, Gorskog kotara, Primorja i Korduna imalo dvostruku ulogu. S jedne strane bio je to negostoljubiv i opasan teren s potencijalom graničnog koridora. S druge, bio je to prostor stalnog tranzita, pogodan za skrovišta ili za formiranje žarišta gerilskog otpora. Socijalna povijest drežničkog kraja, kažu priređivači izložbe, zato je definirana odnosom između makro i mikro-povijesti, odnosom između velikih i moćnih državnih aparata s jedne strane i male zajednice, koja u svom planinskom zavičaju traži putove preživljavanja i kreira vlastita pravila, s druge.

To se najviše vidjelo u razdobljima eskalacije ekonomskih i društvenih nejednakosti, u vremenima ratova i revolucija. Što se tiče Drugog svjetskog rata i pripadajuće mu socijalističke revolucije uloga Drežnice bila je važna i to je primijećeno u imaginariju socijalističke Jugoslavije. Vidi se to i po počasnoj tituli "Partizanska", koju je Drežnica dobila nakon rata. No usprkos zanimanju jugoslavenskih vojnih povjesničara i istraživača, ratno iskustvo prvenstveno se drastično odrazilo na život lokalne zajednice. Otuda mješavina ponosa, ali i tuge i trauma koje stanovnici ovoga kraja nose. Svjedoka rata sve je manje, a kraj je davno opustio s obzirom na broj stanovništva prije Drugog rata. Raseljeni povratnici iz Vojvodine i svih gradova Jugoslavije s nostalgijom su se skupljali u svom rodnom kraju i prije Domovinskog rata, u kome je stanovništvo bilo dovoljno pametno, ili zabačeno, da nekih sukoba u njemu i nije bilo. Ukratko, iskustvo partizanske borbe obilježilo je taj kraj do danas. Oko tisuću ljudi poginulo je, ubijeno ili umrlo za vrijeme Drugog rata. Brojke svrstavaju Drežnicu među sela s najviše stradalih u Hrvatskoj.

Materijalni ostaci, kojima se ova izložba bavi, i dalje prizivaju traume i podsjećaju na povijesne lomove. Ali to je, kako smo već rekli, jedna strana medalje. Druga je vizija ljudi čija nas borba za emancipaciju nastavlja inspirirati. Toliko ljudske solidarnosti rijetko se susreće na tako malom području, a to je otvorilo nove vidike transformacije društvenih i ekonomskih odnosa u kojima smo živjeli. Naš je zadatak da te tragove i sjećanja ne zaboravimo i da ih prenosimo novim generacijama. Samo tako čuva se energija i za neke nove ustanke i suočenja u našoj suvremenosti.

Vratimo li se samoj izložbi, autori kažu da "sonde" na koje je ona podijeljena, nemaju namjeru nuditi neke definitivne zaključke i gotove povijesne sudove. One su prije epistemološki laboratorij s ciljem povezivanja iskustva prošlosti s aktualnim društvenim pitanjima. A ta aktualna pitanja govore o našem antifašizmu danas, o potrebi borbe protiv revizionizma i npr. aktualne evropske ideologije o navodna dva totalitarizma iz kojih treba izaći da bi nas ogrijalo sunce liberalne demokracije.

I same baštinske prakse treba propitivati. Treba li nam kultura sjećanja ili politika sjećanja? Ili radije ponovno promišljanje povijesnih praksa? Kako se suočiti s dominantnim baštinskim praksama? Putem jedne nove arheologije, kako predlažu autori koncepta izložbe? Baština je afektivni alat, kažu, koji nam pomaže u suočavanju sa suvremenim društvenim problemima. A njih nije malo.