Sve donedavno, do prije dva tjedna otprilike, sve je bilo normalno. A onda se brzo urušio svijet normalnosti i ušli smo – neočekivano i brzo – u izvanrednost. Jedna za drugom suspendirane su norme ponašanja i djelovanja na koje smo navikli kao na nešto prirodno. Pokazalo se da bi nam se moglo dogoditi da brzo srušimo ili barem značajno oštetimo svijet prava i slobode, koji je dugo i teško građen. Do danas smo se već značajno izmijenili. Prihvatili smo ono što je donedavno bilo nezamislivo a napustili ono za što smo mislili da je neupitno – a pred nama su daljnje restrikcije: zabrane, preporuke, kazne… Kao da smo u nekom stanju međuvladavine, između starog svijeta koji više nije moguć i novog za kojeg ne znamo kakav će biti.
Ako se kriza nastavi, najgori scenarij bio bi onaj u kojem bi puknuo postojeći međunarodni poredak ili u kojem bi se neka od država – posebno ako bi to bila neka od važnih i velikih, moćnih država – pokazala da se ne može nositi s pritiskom koji bi izazvali nesigurnost, strah i anarhija. Zasad sve zemlje odolijevaju takvom scenariju, što je dobro za ukupnu europsku sigurnost. Nestabilnost ili kolaps neke od zemalja Europske unije, kao i neke od političke i etnički složenih zemalja na rubu EU-a, značajno bi pogoršao sigurnosnu situaciju u Europi. S druge strane, Europska unija je zasad razočarala. Uz iznimku Zapadnog Balkana i post-sovjetskog prostora, ona ima hegemonijsku poziciju na našem kontinentu, pa se od nje očekuje da se ponaša kao unipolarni hegemon. Hrvatska, koja predsjedava Vijećem EU-e bi trebala imati upravo takvu ambiciju – da vodi Uniju koja jasno zna što hoće i što neće, i kako će ostvariti to što hoće. Međutim, to se ne događa.
Upravo suprotno, događa se da Unija igra sekundarnu ulogu u odnosu na svoje države-članice. Također, događa se da ne pokazuje nikakvu solidarnost sa zemljama-kandidatima, koje se, poput Srbije, okreću Kini. Srbija se u jednoj od prethodnih situacija izvanrednog stanja (za vrijeme bombardiranja, 1999. godine) odlučila zatražiti pridruživanju savezu Rusije i Bjelorusije. Sad je njen predsjednik izjavio da je Kina jedina koja može pomoći, pritom grubo – ali ne i sasvim netočno – rekavši da je solidarnost Europske unije tek iluzija. Unutar same Unije brzo se urušavaju glavna postignuća višedesetljetnog procesa integriranja: ne samo da se ponovno uvode granice i striktni granični prijelazi, nego se zaustavlja promet, suspendiraju se letovi, provode različite politike kojima se odgovara na krizu.
Od ključne je važnosti za stabilnost međunarodnog poretka u Europi da kriza u kojoj se nalazimo ne dovede do raspada Europske unije. Do toga bi moglo doći ako se privremeno zatvaranje granica između zemalja-članica pretvori u trajno novo stanje, kao i ako vrijednosti na kojima se temelji Europska unija – a to su vrijednosti slobode, sigurnosti i mira – budu dovedene u pitanje. To bi bio ishod po mjeri mnogih protivnika europskog projekta, unutar same EU i izvan nje. Posljedice bi mogle biti katastrofalne, prije svega za zemlje koje se nalaze na europskoj periferiji: na Zapadnom Balkanu i u post-sovjetskom prostoru. Raspad EU-e u ovim okolnostima doveo bi do ‘kratkog momenta anarhije‘, koju bi posebno bolno osjetili rubni dijelovi Europe. To se, uostalom, dogodilo i zadnji put kad se raspao europski poredak: 1989. Kraj Hladnog rata došao je skoro jednako tako naglo i za mnoge neočekivano kao i ovaj sadašnji izazov. On je omogućio integriranje Europe u njenom jezgru, ali i dezintegriranje, koje je bilo uvertira u rat, na njenim rubnim dijelovima. Veliki se već nekako snađu, čak i u najvećoj krizi. Mali stradavaju – posebno ako precijene vlastitu moć i ako imaju prevelike ambicije za realnosti u kojima se nalaze.
Hrvatska zasad pazi da ne pretjera u suspenziji normalnosti, premda se veći dio javnosti već pomirio s gubitkom mnogih sloboda kako bi povećao sigurnost
Izvanredna stanja su uvijek neočekivana. Kao što kaže popularna rečenica iz slavne serije Monthy Pyton: ‘nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju!‘. Naglost i brzina s kojom se pojavila pandemija virusa corona, a s njom i vrlo ozbiljan test za svaku državu zapadnog svijeta. Neke su se od njih pokazale spremnijima od drugih – i to ne ovisi nužno ni o veličini ni o ekonomskoj i političkoj snazi zemlje. Hrvatska zasad pazi da ne pretjera u suspenziji normalnosti, premda se veći dio javnosti već pomirio s gubitkom mnogih sloboda kako bi povećao sigurnost.
Ta dilema – je li važnija sloboda ili sigurnost i je li moguće pomiriti te dvije vrijednosti – vječno je pitanje stručne političke analize, odnosno politologije, akademske discipline kojoj sam posvetio svoj profesionalni život. Političari, birači, analitičari dijele se na one koji smatraju da je opstanak, odnosno sigurnost, najveća društvena i individualistička vrijednost, te da je prvi cilj države – osigurati svoj opstanak i sigurnost ljudi koji u njoj žive, a primarno, onih koji su njeni državljani. Bez sigurnosti i opstanka, nema slobode, pa je sloboda moguća samo kad zadovoljimo ovaj prvi cilj. Pritom, poučeni iskustvima dosadašnjih ratova, bilo osvajačkih ili unutar-državnih, zagovornici ovog pogleda, ‘realisti‘ i ‘konzervativci‘, drže da se čak i moćne države lako mogu raspasti ili da mogu propasti pred ozbiljnom, a posebno neočekivanom, prijetnjom. Nijedna država nije potpuno sigurna ako je prijetnja velika. Dvije supersile iz doba Hladnog rata: SSSR i SAD, doživjele su tako velike udarce na vlastitu sigurnost da se jedna raspala a druga bila izložena terorističkom napadu usred New Yorka 2001. Ako one nisu dovoljno moćne i dovoljno sigurne da zaštite sve svoje građane i svoj poredak, što onda mogu očekivati male zemlje? One se stalno plaše za vlastitu sigurnost – uglavnom s razlogom. Jedna od definicija ‘malih država‘ kaže da su to one države koje se uvijek boje za svoj opstanak. Broj stanovnika jest važan ali nije pritom jedini faktor. Jedna Poljska, iako ima 38 milijuna stanovnika, lavira između statusa velike i male države, upravo zbog tog straha – što stvarnog a što stalno fabriciranog – od svojih moćnijih susjeda: Njemačke i Rusije. Male zemlje stalno pokušavaju povećati svoju suverenost, ulazeći često u zamku suverenizma.
Velike države povećavaju svoju moć uglavnom jačajući svoje obrambene i sigurnosne kapacitete – i ne obazirući se na ‘međunarodnu zajednicu‘ ili međunarodne organizacije. To je politika koju u SAD-u vidimo pod sloganom ‘Amerika na prvom mjestu!‘. Ako su doista velike, mogu odlučiti koji problem mogu ignorirati a u koji se mogu i žele uplesti. Ali, to mogu samo do neke granice. U slučaju pandemije virusom korona, od velikih se očekuje da nađu rješenje. Ako to ne uspiju, dovest će u pitanje svoj status u međunarodnoj zajednici. Od SAD-a i Kine se danas očekuje da potvrde svoj status time što će biti snabdjevači sigurnosti (security providers) za sve.
Male zemlje, iako stalno inzistiraju na povećanju sigurnosti, rijetko kad mogu taj cilj postići same. One su često suverenističke, ali se potom lako nađu u situaciji da višak suvereniteta za njih zapravo znači – manjak sigurnosti. I obrnuto: što više suverenosti prepuste drugima, to su više zaštićene. Male zemlje mogu biti prilično veliki proizvođači kriza i nesigurnosti, ali teško da mogu same riješiti probleme koji su globalni. To mogu samo udruživanjem s ostalima: u okviru dobrovoljnih saveza ili kroz odnose sponzorstva i klijentelizma koje grade s nekom moćnom zemljom-zaštitnicom. Male zemlje mogu biti efikasnije i bolje se nositi s posljedicama krize od nekih velikih a neorganiziranih, slabih ili propalih država. Njihova suverenost nije potpuno nevažna: one imaju svoje mjesto i u njima država (kao institucionalni okvir i akter) također ima značajnu ulogu. Ali, kad nastupi doba velike, globalne krize, udruživanje s drugima i zagovaranje snažnije globalne akcije je u njihovom interesu – više nego u interesu velikih i moćnih.
Pandemija virusom corone je globalni izazov koji dovodi u pitanje sigurnost čitavog niza zemalja. Ako se nastavi bez brzog rješenja, moglo bi se dogoditi (iako se ne mora dogoditi: u povijesti ništa nije unaprijed predodređeno), da stvori posljedice usporedive s prethodnim globalnim izazovima, kao što su bili svjetski ratovi, duboki potresi u strukturi međunarodnog poretka koji su nastupili s raspadom imperijalizma nakon dva svjetska rata i europskog socijalizma nakon Hladnog rata. Ne mislim pritom na broj žrtava – daleko bilo! – nego na političke posljedice koje bi se očitovale u radikalnoj transformaciji starog svijeta u jedan novi, neizvjesniji, vjerojatno daleko više militariziran i sekuritiziran svijet od onog u kojem smo živjeli u zadnja tri desetljeća, unatoč iskustvu koje imamo s ratom, terorizmom i financijskom krizom. Dodatan problem koji ne dopušta mnogo optimizma jest i taj što su ove prethodne krize bile izazvane djelatnošću koliko-toliko racionalnih aktera: država, ideološko-militarističkih skupina, klasnim interesima, dakle, djelovanjem ljudi.
S ovom krizom je donekle drukčije, jer je prijetnja donekle drukčija. Kad kažem ‘donekle‘ mislim na to da prijetnja nije samo jedna, nego ih ima više. Jedno je prijetnja same bolesti. U tom smislu, ‘neprijatelj‘ je nevidljiv i neuračunljiv, što stvara dodatan osjećaj nelagode i straha. Lakše se boriti protiv neprijatelja kojeg vidimo i znamo gdje je, nego protiv onoga za kojeg se uvijek može reći da je ‘posvuda‘. Ne znamo kako ga savladati a posljedice, vjerujemo (a slika koju stvaramo o neprijatelju je uvijek subjektivna, možda i netočna, ali ne zbog toga manje relevantna), su velike, za mnoge ljude ali i ekonomije, društvene vrijednosti, za samu društvenost – potencijalno fatalne. Te posljedice ne dodiruju samo pojedince, zaražene i oboljele ljude, nego cijela društva. Strah koji se širi od nevidljivog protivnika već sad je duboko ušao u većinu ljudi, i proizvodi sasvim konkretne posljedice.
Strah proizvodi pristanak na neslobodu – iako za većinu ljudi taj pristanak nije sasvim bezuvjetan i nije dan jednom zauvijek. Pa ipak, opasnost manipulacije strahom je velika
Jedna od njih je naše prihvaćanje ograničenja slobode: slobode okupljanja, slobode kretanja, donekle čak i slobode govora. Strah proizvodi pristanak na neslobodu – iako za većinu ljudi taj pristanak nije sasvim bezuvjetan i nije dan jednom zauvijek. Pa ipak, opasnost manipulacije strahom u postojećim okolnostima nevidljivog a moćnog ‘neprijatelja‘ jest velika. Već dan nakon uvođenja izvanrednog stanja u Srbiji se pojavila ideja o suspendiranju društvenih mreža i o represivnim akcijama protiv onih koji kritiziraju vlast. U nizu zemalja su stariji građani – oni iznad 65 godina starosti – praktički isključeni iz javnosti, te im je ili preporučeno ili naređeno da ostanu u nekoj vrsti kućnog pritvora. Vrlo lako smo prihvatili tu mjeru kao nužnu, vjerujući u autoritet prije svega liječnika, koji tvrde da tako mora.
Dogodila se sekuritizacija zdravstvenog problema koji se naziva ‘virus corona‘. Sekuritizacija je politički i društveni proces kojim se neki problem koji u normalnim okolnostima ne spada u sigurnosno pitanje pretvara u sigurnosni problem, s ciljem da se zbog tog problema suspendira normalnost i uvede izvanrednost. Sekuritizacija premješta neko pitanje iz sfere kojoj to pitanje u normalnim vremenima pripada, u sferu sigurnosti. Pritom traži suspendiranje pravila koja vrijede u ‘normalnom stanju‘ kako bi se riješio problem, tvrdeći da je to moguće samo pod uvjetima izvanrednog stanja – u blažem ili grubljem, formalno proglašenom ili neproglašenom, kratkotrajnom, dugotrajnom ili čak trajnom obliku.
Tanka je granica između opravdane i neopravdane sekuritizacije. Svaka vlast je sklona zloupotrebi, a velika vlast – u uvjetima izvanrednosti – još i više. O zrelosti nekog društva, o njegovom demokratskom karakteru, ovisi hoće li prihvatiti samo nužna ograničenja slobode ili će popustiti i omogućiti da se prijeđe granica između opravdanog i zloupotrebe. To je test za svako društvo – čak i za dugotrajne i ‘konsolidirane‘ demokracije – a posebno za male zemlje koje su u većem strahu za sigurnost, kao i za nove države koje možda još nisu do kraja uspostavile sve elemente efikasne državnosti.
Krize koje nas prisiljavaju da suspendiramo slobodu uvijek izgledaju kao poraz – ili čak i kraj – svijeta slobode. Liberalne politike, koje se temelje na zaključku da sigurnost bez slobode nije ni poželjna ni legitimna i da je sloboda ona najviša vrijednost za većinu ako ne već i za sve ljude na svijetu, doživljavaju ozbiljne udarce i izgledaju poraženima. Ratna situacija u zemljama Balkana u devedesetima, teroristički napadi na New York 2001., financijska kriza iz druge polovice 2000-ih, a sada i ova pandemija, sa svom mobilizacijom i sekuritizacijom do koje je već dovela – sve su to (bili) veliki izazovi za liberalne i veliki poticaji za neliberalne, antiliberalne i iliberalne sisteme. Zato danas i imamo autoritarne vođe koji su popularni ne samo u svojim zemljama nego i izvan njih, uključujući i u našem susjedstvu, pa vjerojatno i u Hrvatskoj: od ruskog Putina, turskog Erdogana, kineskog Xi Jinpinga do samog Trumpa, koji je otvoreni i oštar kritičar Europske unije, dosad najvećeg projekta nastalog u okviru pokušaja stvaranja liberalnog međunarodnog poretka. I u Europi, pa i u Hrvatskoj, mnogi će ovu zdravstvenu krizu koristiti da bi likovali nad propašću sustava Europe bez granica, kao što će i migrantsku krizu iskoristiti da bi ukazali da je suverenizam jedini put naprijed, a da sve ostalo vodi u propast.
Pa ipak, globalne probleme nećemo moći riješiti bez još veće suradnje na globalnoj razini. Eventualno pucanje postojećeg međunarodnog poretka u Europi – a do njega bi moglo doći ako države, solidarno i surađujući, ne uspiju zaustaviti prijetnje po sigurnost građana – doveo bi do gubitka stvarne suverenosti, a ne njenog povećanja. Ako netko misli da bi izvan EU, pod tutorstvom SAD-a, ili Kine ili Rusije ili Turske, njegova zemlja bila suverenija nego što je sada kad je članica Europske unije, ozbiljno se zavarava. Ako ideja o zatvaranju granica – uz istodobno smanjenje onih aspekata slobode koje smo dosad postigli, a posebno: dugotrajno smanjenje, možda i trajno – prevlada nad idejom slobodnog svijeta koji se povezuje kako bi riješi zajedničke klimatske, migrantske, ekonomske i zdravstvene: drugim riječima, ključne sigurnosne probleme današnjice, živjet ćemo u zemljama koje će biti manje slobodne, ali i manje sigurne.
I konačno: zajedničke nesreće su često bile dobar povod – makar tragičan – da se stari protivnici izmire ili barem primire, da pokažu međusobnu solidarnost. Upravo suprotno onome što zagovaraju suverenisti i sekuritizatori, pandemije su – baš i kao klimatske promjene, svjetski ratovi, financijske krize i cyber-kriminal – ne samo posljedica postojeće globalizacije, nego i definitivan dokaz da globalizacija postoji. Rizike koje proizlaze iz njena postojanja ne možemo eliminirati, ali njima možemo naučiti efikasno upravljati. Ni u vlastitim zemljama, pa onda ni u globalnom kontekstu, ne živimo niti ćemo ikada više živjeti u nekim risk-free okolnostima. S rizicima koje sobom donosi sloboda moramo naučiti živjeti – imajući pritom na umu da je u diktaturama rizik možda manji, jer je izvjesnost neslobode veća. Ali, jesmo li doista spremni tako se lako odreći slobode, samo zato što nas ponekad obuzme strah od neizvjesnosti i želja da na taj strah odgovorimo uvođenjem izvanrednog stanja? Nismo.
(Tekst prenosimo iz časopisa Politička misao)
