Kada je njemačka kancelarka Angela Merkel krajem listopada najavila da se nakon 2021. godine, u kojoj joj ističe kancelarski mandat, više neće kandidirati za predsjednicu svoje Kršćansko-demokratske unije (CDU), dogodio se svojevrsni paradoks koji dosta govori o njezinoj složenoj političkoj osobnosti. Nema naime tog medija koji se nije pozabavio ne tako skorim odlaskom kancelarke, a ipak, rijetko je koji propustio ocijeniti da je Angela Merkel vladala kao nekarizmatični tehnokrat bez političke vizije, više kao znanstvenica nego kao ideolog, osoba koja je distancirana, hladna, gotovo pa bezlična. Pritom se, naročito u američkim medijima, u društvu opsjednutom ‘karizmom’, često tvrdi i da Merkel nema ‘naslijeđe’ i da zbog navodnog manjka vizonarstva neće ostati upamćena kao političarka koja je donijela nešto novo, bilo Njemačkoj, bilo Evropskoj uniji čija je Njemačka nosiva članica.

Globalni kapitalizam i njegovi politički protagonisti ne samo da više ne obećavaju harmoniju, oni izravno ugrožavaju ono što je još preostalo od poslijehladnoratovskog mira. U tom kontekstu, s najavom odlaska Merkel ponovno je otpočela bitka za Berlin – kaže Buden

Na mjestu njemačke kancelarke Angela Merkel dosad je provela čak 13 godina, što objašnjava prevladavajuće mišljenje da će se njezinim odlaskom dogoditi prekretnica, i u Njemačkoj, u kojoj je u porastu desni populizam, i u Evropskoj uniji u kojoj se upravo događa Brexit i jačaju autoritarni režimi, a ona je uvijek figurirala kao predvodnica evropskog jedinstva. No činjenica je također i da je Merkel usprkos gore opisanim osobinama, ili baš zbog njih, vodila Njemačku kroz dugačak period neometanog, žilavog prosperiteta, što je većini birača očigledno bila dovoljna kompenzacija za odsustvo kulta ličnosti koji bi ona kao vođa mogla projicirati.

Boris Buden, filozof, publicist i prevoditelj s prebivalištem u Berlinu, Novostima je rekao da ga pomalo čude tvrdnje da Angela Merkel nije karizmatična jer je ‘karizma stvar osobnog stila, a Merkel ga sigurno ima’, dok se borba za njezino naslijeđe odvija u kontekstu duboke političke krize koja ima dvije dimenzije.

- Jedna je kriza dosadašnjeg modela reprodukcije vlasti koji je počivao na dvije tradicionalno snažne političke partije, CDU-CSU-u i socijaldemokratima, SPD-u. Te partije, koje su do sada tvorile kičmu partijskog sistema, danas su u teškoj krizi i rapidno gube povjerenje birača. Sasvim je moguće da se više nikada neće oporaviti. Danas naime izgleda realno da bi Zeleni mogli zamijeniti SPD na mjestu druge po snazi partije u državi. To bi ujedno mogao biti i povijesni kraj socijaldemokracije u Njemačkoj, a onda vjerojatno i u Evropi - kaže Buden.

Druga dimenzija je, kako ocjenjuje Buden, epohalna kriza suvremenog liberalno-demokratskog poretka koji je počivao na borbi partija za vlast, ali su se u posljednjih nekoliko decenija partijske elite ne samo otuđile od masa nego i međusobno toliko zbližile da je na koncu postalo teško razlikovati konzervativne, neoliberalne stranke od socijaldemokratskih.

- S druge strane, biračke mase također su se udaljile od politike, što danas najbolje koriste desni populisti koji su ih u stanju ponovno oduševiti za politiku, ali po cijenu takozvanih demokratskih vrijednosti za koje se do danas vjerovalo da su sastavni dio zapadnog identiteta. Prema tom scenariju, postojeći sistem realno egzistirajuće demokracije sa svojim političkim partijama i ideološki manje-više jasno definiranim elektoratima bliži se svom epohalnom zalasku. Ne samo da će biti nemoguće ponovno mu udahnuti život, nego je potpuno neizvjesno što bi ga moglo zamijeniti. U tom smislu odlazak Angele Merkel s političke scene mogao bi simbolički markirati kraj jedne čitave epohe, odnosno kraj onog povijesnog razdoblja u kojem je liberalna demokracija zapadnog tipa većini garantirala stabilnost, sigurnost, relativni prosperitet ili, kako se kod nas voli reći, normalnost. Kapitalizam sam po sebi to nikada nije garantirao jer mu to uopće ne treba da bi ostvario svoje interese. Danas se očigledno vraćamo toj realnosti koju smo na trenutak zaboravili - govori Buden.

Merkel je jako dobro pazila na to što većina Nijemca očekuje od politike, htjela je doprijeti do većine i u tome uspjela. No problem je što ne obrazlaže vlastite postupke, a kada to i napravi, njezini motivi nisu do kraja jasni – ističe Anja Maier

Pukotine u političkoj dominaciji CDU-a počele su se nazirati posljednjih nekoliko godina, a kulminirale su nizom izbornih gubitaka, počevši s lanjskima za parlament kada je CDU dobio desetak posto manje glasova nago na prethodnim izborima, a zatim i na izborima za nekoliko regionalnih parlamenata, u kojima je CDU rutinski gubio glasove u korist ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD).

Unatoč tome što je Merkel ranije uspješno marginalizirala partijsku opoziciju, nakon parlamentarnih izbora ta se opozicija počela sve glasnije buniti, a krajem rujna s mjesta šefa kluba zastupnika CDU/CSU-a u Bundestagu smijenjen je Volker Kauder, čovjek koji joj je u svemu bio desna ruka. Na njegovo mjesto postavljen je Ralph Brinkhaus, vođa rastuće frakcije nezadovoljnih njezinim centrističkim, često progresivnim politikama.

- Odluka Angele Merkel da napusti funkciju predsjednice stranke bila je pametna, ali ona je nije donijela svojevoljno - rekla je Novostima Anja Maier, novinarka berlinskog ‘Die Tageszeitunga’.

- Budući da su za tri godine parlamentarni izbori, a koalicija sa socijaldemokratima ne funkcionira baš najbolje, postalo je jasno da se CDU mora presložiti u smislu sadržaja, strategiji i ljudi. Novi početak ne bi funkcionirao s Merkel, a ona je to shvatila i postupila u skladu s tim. Naravno, ima mnogo onih koji se tome vesele, no mnogi se već sada pitaju tko će voditi vanjsku politiku na tako mudar način, ali zasad se nitko ne nazire - kaže Maier.

U analizama 13 godina mandata Angele Merkel naglašava se njezina sklonost pažljivom planiranju, pregovaranju i pravljenju kompromisa, zbog kojih je učinila priličan zaokret u odnosu na stavove koje je imala na početku svoje vladavine.

U lanjskom intervjuu magazinu ‘Jacobin’, Oliver Nachtwey sa Sveučilišta Basel definirao je Merkel kao ‘makijavelisticu koja uvijek eksperimentira, koja anticipira akcije protivnika i bolje od ikog drugog u njemačkoj politici dopušta da se te akcije same od sebe istroše’. Nachtwey naglašava da je ona svoj početni ‘mekani tačerizam’ zamijenila radikalnim centrizmom, prihvativši razne lijevo-liberalne ideje kao što su uvođenje minimalne plaće, ponovna regulacija tržišta rada, napuštanje nuklearne energije i istospolni brakovi. ‘Merkel je platno na kojemu se projiciraju želje društva za normalnošću i stabilnošću u svijetu koji se doima izvan kontrole’, kaže Nacthwey, referirajući se na činjenicu da je prihvaćanjem ideja od socijaldemokrata i zelenih ona konsolidirala politički centar do te mjere da se danas na lijevom i desnom polu političkog spektra nalazi po manje od deset posto birača.

No kritičari tvrde da je ona tim pristupom ‘depolitizirala politiku’, a naročito joj se spočitava sklonost da vješto izbjegava konfliktna pitanja i često povlači poteze bez da ih dovoljno dobro objasni, kao što je to bio slučaj s prihvaćanjem gotovo milijun izbjeglica, što mnogi ni danas do kraja ne razumiju.

S time se slaže i Anja Maier, koja kaže da je Merkel u svojih 18 godina na čelu stranke i 13 na čelu vlade ‘jako dobro pazila na to što većina Nijemca očekuje od politike, htjela je doprijeti do većine i u tome uspjela’. No postoji problem njezine osobnosti, kaže Maier, a to je ‘neobrazlaganje vlastitih postupaka, a kada to i napravi, njezini motivi nisu do kraja jasni’.

- Angela Merkel je loša retoričarka. Kada je AfD otvarao temu masovne migracije banalnim tvrdnjama, ona na to nije bila spremna, a kada je zauzela čvršći stav i pooštrila imigracijsku politiku, izgledala je kao da se brani - kaže Maier.

U kritikama Merkel često se može čuti i optužba za ‘moralni imperijalizam’, sklonost da se evropskim članicama na periferiji docira o tome kako bi se trebale ponašati, što je naročito bilo vidljivo u njezinom upravljanju financijskom krizom. Merkel se u toj krizi vodila prvenstveno domaćim interesima, protiveći se oprostu dugova Grčkoj zato što su njezini glavni kreditori bile njemačke i francuske banke.

U nedavnoj izjavi ‘New York Timesu’ nobelovac Joseph Stiglitz Angelu Merkel nazvao je ‘mozgom promašenog programa za Grčku’, dok je za njezinu retoriku rekao da je ona ‘sugerirala da je kriza izazvana neodgovornim ponašanjem Grčke, a ne onih koji su joj posuđivali novac’. Takva politika rezultirala je smanjenjem ulaganja u mirovine, zdravstvo i obrazovanje, lakšim otpuštanjem radnika, rastom nezaposlenosti i još većim razdorom između sjevera i juga Evrope te na koncu rastom desnog populizma u cijeloj Evropi.

Ako se ovakva politika prema članicama EU-a koje su se našle u krizi s pravom naziva neoliberalnom, prilično je izvjesno da će nakon odlaska Angele Merkel s mjesta predsjednice CDU-a stranka krenuti još više u tom smjeru, a istraživanja pokazuju i da između jedne i dvije trećine birača CDU-a već pokazuju prijemčivost na konzervativne ideje. Štoviše, gore spomenuti novi predsjednik parlamentarnog kluba Ralph Birnkaus smatra se fiskalnim jastrebom, pa se ekonomski analitičari pribojavaju da bi takvim pristupom talijanskoj dužničkoj krizi mogao dovesti i do sloma eurozone.

Jens Spahn, 37-godišnji ministar zdravstva, koji se također smatra jednim od potencijalnih nasljednika, bio je vrlo kritičan prema Merkelinoj izbjegličkoj politici, a uzor mu je mlađahni austrijski kancelar Sebastian Kurz. Buden pak kaže da za sada najveće šanse ima njezin žestoki kritičar Friedrich Merz, koji Merkel predbacuje ‘socijaldemokratizaciju’ CDU-a.

- Ovaj političar, koji se razočaran politikom Angele Merkel posljednjih godina kao poduzetnik bavio praktičnim pitanjima privatne ekonomije, najavio je svoj povratak na političku scenu upravo s kombinacijom neoliberalne ekonomske politike i snažnog zaokreta u ultrakonzervativno krilo njemačkog elektorata. Njemu nasuprot stajat će kandidat odnosno kandidatkinja koji će otjelovljavati kontinuitet Merkeline politike, kako u stranci tako i u čitavom njemačkom društvu i državi, neka vrsta ‘Merkel poslije Merkel’. No kako sada stvari stoje, Merz ima više šansi, što znači da je kraj ere Merkel zagarantiran - kaže Buden.

Dodaje da je Angela Merkel bila ‘majstorica balansiranja’ u svemu, pa tako i po pitanju zadržavanja jačeg prodora krajnje desnice u politički mainstream, no da se u međuvremenu ‘čitav se svijet radikalno promijenio, globalizacija i političke odnosno vojne sile stvorile su novu geopolitičku i ekonomsku situaciju u kojoj ništa više nije isto kao što je bilo kada je ona prvi put postala kancelarka’.

- Globalni kapitalizam i njegovi politički protagonisti ne samo da više ne obećavaju nikakvu harmoniju, oni izravno ugrožavaju ono što je još preostalo od poslijehladnoratovskog mira, ako je išta uopće preostalo. U tom kontekstu, s najavom odlaska Angele Merkel ponovno je otpočela bitka za Berlin, kako u Njemačkoj tako i daleko izvan njezinih granica. Nadajmo se da će se Berlin ovoga puta obraniti - zaključuje Buden.