Lockdown

Jedan po jedan, hrvatski mainstream portali odlaze u lockdown. Prošlog tjedna veći dio svog sadržaja zaključao je Jutarnji, a uskoro slijede i ostali: 24 sata, Telegram, Večernji. Ako smo ih do sada slobodno čitali, od sada ćemo to zadovoljstvo morati platiti. U menadžerskim komunikeima, koji prate dobro koordiniranu akciju, doznajemo da naši mediji prvenstveno misle na kvalitetu svoga sadržaja, da tim potezom samo slijede globalne trendove i da je onlajn pretplata – riječima glavnog urednika Jutarnjeg Gorana Ogurlića – naprosto dio "prirodnog razvoja medija u elektroničkom okruženju". I doista: samo u Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, golemih 20 postotaka ukupne medijske publike već uredno plaća pretplatu na New York Times, Atlantic, Wall Street Journal i slične portale. To, doduše, znači i da se još golemijih 80 posto ne pretplaćuje, ali barem je linija rasta očita: broj pretplatnika u posljednjih se 10 godina doslovce udvostručio. A kad je linija rasta takva, ima neke logike u tome da i naši onlajn mediji ostanu na liniji. Napokon, kvalitetan novinarski rad nešto i košta, a nema ničeg prirodnijeg nego da tu cijenu plate oni koji ga prate, zar ne?

Zapravo, baš i ne. Jer kad smo kod svjetskih trendova, komercijalni mediji kakve danas znamo oslanjali su se skoro oduvijek na prihode od reklama. Oglašivači su im, naprosto, mogli dati mnogo više novaca nego što je to mogla publika: naizgled logična ideja da bi novine trebale živjeti od prodanih primjeraka u praksi zapravo nikad nije zaživjela. Što da se radi: ambicioznija istraživanja traju, reportaže koštaju i novinarstvo, tržišno gledano, nije naročito profitabilan posao. Da jest, ne bi po njemu plazila čitava džungla profitabilnijih reklama.

U eri interneta, međutim, problem je nastao kada su se u igru umiješali Facebook, Google i ostali digitalni giganti. S jedne strane, oni su oglašivačima isporučili neusporedivo veću publiku; s druge strane priliku da u toj publici precizno naciljaju različite skupine potrošača. S tim se tradicionalniji mediji nisu mogli nositi. I eto nam paywalla: masovna uvođenja digitalnih pretplata nisu nikakav "prirodni razvoj medija u elektroničkom okruženju", nego njihov pokušaj da pokrpaju izgubljene prihode od oglašavanja.

Nevolja je u tome što pretplatnička sredstva, barem za sada, ni približno nisu dovoljna. U SAD-u – da ostanemo ukorak s globalnim trendovima – paralelno s onim udvostručenjem broja pretplata u posljednjih je 10 godina broj novinara srezan za četvrtinu. A manje novinara, logično, znači i manje istraženih tema, manje otkrića i komentara. Ideja da se direktnom naplatom sadržaja čuva njegova kvaliteta – drugim riječima – pokazala se za sada spektakularno pogrešna.

I to nije jedina nevolja. Dok gledamo prema Americi, možemo provjeriti što kažu tamošnji mediolozi. Victor Pickard i Alex T. Williams, koji već dugo proučavaju model digitalnih pretplata, u članku "Spas ili glupost? Obećanja i opasnosti paywalla" elegantno sažimaju glavne probleme: "Paywall ruši internetska načela otvorenosti, isključuje sve ljude koji sebi ne mogu priuštiti plaćanje pretplate, dodatno podvrgava novinarski rad komercijalnim vrijednostima i, u skladu s tim, sužava spektar glasova i mišljenja koje možemo čuti u medijima i u našim javnim raspravama".

Tako nekako, ukratko, izgledaju famozni globalni trendovi. Uskoro ćemo ih, uostalom, i mi upoznati: dobar dio čitateljica i čitatelja ostat će bez informacija koje ih zanimaju, a medijski će autori ostati bez dobrog dijela svoje publike. Ne čini li vam se, napokon, da se onaj spektar glasova i mišljenja o kojem govore Pickard i Williams već polako sužava? Jer od svih profesionalnih komentatora iz komercijalnih medija – plaćenih da iznesu svoj stav o svemu, svačemu i još ponečemu – baš nijedan nije s nama podijelio mišljenje o lockdownu hrvatskih portala, koji će i njemu samom odnijeti veći dio publike. Nema veze: ako mišljenje uskoro i podijeli, veći dio publike neće ga doznati.

 

Beeple

Ničeg "prirodnog" nema ni u fenomenu kriptoarta koji je posljednjih tjedana ispreturao svjetsku umjetničku scenu. Pisali smo o njemu u prošlom izdanju "Neprijateljske propagande" pa hajde da ukratko utvrdimo gradivo. Kriptoart počiva na sličnim principima kao i kriptovalute poput bitcoina: oslanja se na tehnologiju blockchaina, svojevrsne baze podataka u koju su upisani tragovi svih dotadašnjih transakcija. Između kriptoarta i kriptovaluta postoji, međutim, ključna razlika: dok valuta po logici stvari mora biti razmjenjiva, vrijednost umjetničkog kripto-djela počiva na njegovoj unikatnosti. Ono što umjetnici prodaju, a kolekcionari kupuju, nisu stoga sami digitalni radovi – videa, crteži, gifovi – jer njih je lako kopirati. Umjesto djelima, trguje se jedinstvenim "tokenom" koji je uz pojedino djelo "prikačen": kupac, drugim riječima, kupuje isključivo potvrdu kako je baš njegov fajl, među milijunima kopija koje cirkuliraju internetom, onaj "pravi". Poput paywalla na portalima, token tako "umjetno" zaključava do tada otvoren internet, što je osnovni preduvjet da se preko interneta izvuku neki novci.

A dok je prošlotjedna "Neprijateljska propaganda" putovala u tisak, saznali smo i kakvi točno novci: digitalni kolaž "Svakodnevica: prvih 5000 dana", rad Mikea Winkelmanna poznatijeg kao Beeple, prodan je na aukciji Christie'sa za ravno 69,3 milijuna dolara, plaćenih u kriptovaluti Ethereum. Beeple je tako postao treći najskuplji živući umjetnik na svijetu, umjetnička scena pokušava shvatiti što se zapravo događa, a novi vlasnici iz singapurskog investicijskog fonda Metapurse zadovoljno objavljuju kako su kupili "ikoničku sliku" današnjeg doba. I nisu posve u krivu. Kolaž "Svakodnevica" sastoji se od pet hiljada digitalnih crteža što ih Bepple još od 2007. iz dana u dan objavljuje na društvenim mrežama: nađe se tu svega, od Kim Jong-una s robotskim tijelom Transformera, preko Donalda Trumpa koji doji Joea Bidena do nekog tipa koji oralno zadovoljava ogromnu pečenu puricu na američki Dan zahvalnosti. Posloženi u kolaž, nadrealni crteži pretvaraju se međutim u jedva razaznatljiv i pomalo monoton niz vizualnih dnevnih bilješki: ima nečeg u "Svakodnevici" što neobično podsjeća na način života većine nas u pandemiji.

Ali priča oko prodaje Beeplea još je po nečemu ikonička. Kao što u New York Timesu objašnjava novinarka Erin Griffith, novi val rasta kriptovaluta i popratni boom kriptoarta – iako se odvijaju u paralelnom, virtualnom, decentraliziranom svijetu interneta – itekako su vezani uz ekonomske mjere najmoćnijih svjetskih država u eri koronavirusa. Za razliku od prošle recesije, koju smo preturili preko glave pod sumanutim imperativom mjera štednje, ovoga puta svjetska ekonomska politika igra na upumpavanje novca u financijski sistem i poticanje potrošnje. Paralelno, srezane su kamatne stope na državne obveznice a cijene dionica rastu, pa globalni kapital – radoznao kakvim smo ga stvorili – brzo traži nova investicijska područja. I otkriva, naposljetku, tajanstveni svijet kriptoarta. Tako protumačena, "Svakodnevica" kao da se pretvara u neku vrstu portreta suvremene svjetske ekonomije.

Bez brige, možemo je protumačiti i jednostavnije. Poput, recimo, samog Beeplea, koji za Art Newspaper ovako objašnjava rekordnu cijenu: "Covid je definitivno bitan dio ovog ludila, ljudi po cijeli dan sjede za kompjuterima – zaključani su doma i nemaju što pametnije raditi".

 

Nominacije

Sjajan tjedan za Jasmilu Žbanić: njen film "Quo Vadis, Aida?", potresna posveta žrtvama srebreničkog genocida, ulazi u najužu konkurenciju za britansku nagradu BAFTA i za Oscara. Dvije nominacije za BAFTA-u – u kategoriji režije i najboljeg stranog filma – pritom su, jezikom sportskih komentatora, povijesne: prvi put za nagradu je nominiran netko iz postjugoslavenske regije. Zapadni se mediji, doduše, manje bave povijesnim postjugoslavenskim postignućem, a više činjenicom da je BAFTA ove godine postala inkluzivnija nego ikada prije, otvarajući prostor relativno velikom broju nebjelačkih glumica i glumaca.

A i Oscar nam se ove godine nešto poinkluzivio: prvi put u 92 godine među petero kandidata za režijsku nagradu nalazimo više od jedne žene. Štoviše, njih čak dvije: Chloé Zhao nominirana je za "Nomadland", polupolitičnu priču o osiromašenim američkim nomadima u doba prošle recesije, a Emerald Fennell za "mituovsku" triler-komediju "Djevojka koja obećava". Najviše nominacija – čak 10 – prikupio je "Mank" Davida Finchera, među nominiranijima su i "Zvuk metala" Dariusa Mardera, "Minari" Leeja Isaaca Chunga, "Suđenje Čikaškoj sedmorici" Aarona Sorkina…

 

MeToo

Za kraj, dvije MeToo vijesti iz Njemačke. Glavni urednik tiražnog "Bilda", Julian Reichelt, završio je pod internom istragom: niz sadašnjih i bivših kolegica optužuje ga da je suradnice unapređivao ili im dijelio otkaze ovisno o tome kako bi odgovorile na njegove seksualne ponude. Klausa Dörra, donedavnog intendanta kultnog berlinskog kazališta Volksbühne, deset je zaposlenica teatra prijavilo gradskom vijeću zbog lascivnih komentara, seksističkih viceva, neželjenih dodira, neprimjerenih poruka i povremenih zahtjeva da kolegice na posao izvole doći u cipelama s visokim petama. "Ti si sranje od asistentice, ali svi bi te htjeli pojebati", prepričava dramaturginja Verena von Waldow, bivša Dörrova pomoćnica, kako su zvučali razgovori sa šefom još i prije nego što će 2018. godine preuzeti Volksbühne. Epilog: i Reichelt i Dörr napustili su pozicije, s tim da bivši urednik "Bilda" tvrdi da nipošto nije kriv, dok se bivši intendant javno ispričava.