Hrvatske plaće, između zemalja Europske unije, nalaze se na samom dnu, a kad se u obračun unese i relacija prema lokalnim troškovima života. Niža primanja po tom parametru odlikuju samo Rumunjsku, Bugarsku, Mađarsku i Latviju. Kad se u obzir uzmu varijable poput dobi i razine obrazovanja, te radnog sektora i samog zanimanja radnika, stojimo još i gore. Štoviše, upravo Hrvatska bilježi najveći pad plaća u poredbi postsocijalističkih zemalja s prosjekom zapadnog dijela EU-a od krizne 2008. godine. Do danas je prosječni dohodak ovdje pao sa 43 postotka zapadnoeuropskog prosjeka na samo 37 posto.

Takvim statistikama zaokupio nas je Europski sindikalni institut (ETUI) čak dvaput u posljednjih mjesec dana proteklog ljeta. Studije koje su im prethodile imale su funkciju suočavanja s ponekim od najtvrdokornijih mitova našeg doba. Esther Lynch, glavna tajnica Europske konfederacije sindikata (ETUC), izjavila je tim povodom da se dramatične razlike u visinama plaća između dvaju dijelova EU-a ne mogu više objašnjavati razlikama u npr. životnim troškovima. Jaz potječe iz političkih uzroka: istočne nacionalne vlade, pa i sam EU, manje se zalažu oko interesa ovdašnjeg radništva i najširih slojeva općenito. No takvo više zalaganje ujedno je, po Lynch, i glavni razlog industrijske snage (sjevero)zapada kontinenta. Istok je u tom smislu tek slobodno lovište krupnog kapitala, porijeklom uglavnom iz razvijenih europskih zemalja.

Dominantni odgovor na slične nalaze u nas, međutim, krivnju adresira također primarno na državu, ali s bitno drukčijih pozicija. Kao što redovno možemo čuti, problem je u prevelikoj poreznoj opterećenosti, zatim u nevoljkosti spram poduzimanja tzv. nužnih reformi u smjeru fleksibilizacije rada i generalne liberalizacije tržišta, a kao šlag na kraju figurira i sveprisutna korupcija te nepotizam. Naravno, istraživanja ETUI-ja i osvrti ETUC-a neće definitivno ukinuti buduće manipulacije ovom problematikom. Osvrnimo se zato na određena uporišta takvog diskursa, s njima ćemo i dalje imati posla.

Porezni klin, odnosno razlika između poslodavčeve bruto uplate i konačne isplate radniku, u Hrvatskoj nipošto nije posebno velik. Porezi i druga obavezna davanja na rad nisu tako visoki, ravnamo li se prema ekonomskim bazama podataka i pokazatelja Europske komisije. Tek nekoliko zemalja dopušta si vidno manji klin: Irska, Malta, Island, Luksemburg, Bugarska, dok se razlika Hrvatske prema Danskoj, Nizozemskoj ili Poljskoj jedva uočava, a ostali – s istoka i zapada – svrstani su mahom u više sfere ili tu negdje s Hrvatskom. Ipak, karakteristični smo prema razmjerno velikom udjelu prihoda opće države u BDP-u, ali i prema nedovoljnoj fiskalnoj progresiji i socijalnom refleksu. Naime, ovdje se najveći dio tereta zajedničkih potreba svaljuje na široke slojeve, instrumentima kao što je PDV po kojem smo u vrhu EU-a.

Ne može se pritom poreći da su određeni segmenti ove države, oni koji su najviše uzurpirani kao stranački izborni plijen, preskupi. No plijen se u konačnici dijeli s ekonomskom elitom, pa se npr. navedena koruptivnost ne zaustavlja na nepotizmu, već zalazi duboko i presudno u klijentelizam. Potonji ubraja i glumljenu neutralnost države u tobožnjem dijalogu između kapitalista i radništva. Tome pribrojimo i neke strateške strukturne pozicije Hrvatske i uopće istoka EU-a. Strane banke ovdje recimo kreditiraju ekonomiju daleko manje nego u matičnim zemljama. Njihov odnos prema ovdašnjim poduzećima dodatno pogoršava položaj radnika, a može im se pripisati i efekt urastanja osiguravateljske industrije u mirovinski sustav. Te posljedice, za ekskluzivnu primjenu na istoku EU-a, cinično se nazivaju tranzicijskim troškom, i već desetljeće i pol generiraju trećinu budžetskog deficita Hrvatske.

Uloga države, mimo zadanih joj objektivnih komparativnih tegoba, ogleda se ipak najviše u njezinoj popustljivosti spram krupnog kapitala. Dobar primjer je dokapitalizacija grupe Đuro Đaković o kojoj za ovo izdanje pišemo u rubrici Intrigator. Sindikalni utjecaj iole je relevantan samo u javnom sektoru, ali daleko je od toga da barem tamo funkcionira pouzdano.

- Država je najveći poslodavac, ali bi trebala biti i najveći zastupnik radnika i javnog interesa. Nažalost, u Hrvatskoj su političke vlasti slabe prema kapitalu, dok se sindikati često zanemaruju - rekla nam je Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.

Ona smatra da je odgovor na ekonomsku krizu Vlada morala tražiti upravo u socijalnom dijalogu, namjesto što je udar prebačen na radništvo, a to dokazuju i studije ETUI-ja.

- Javne vlasti odgovorne su za poticanje takvog okruženja koje se postiže i porezima i radnim zakonodavstvom. Ta ne smije Vlada izmijeniti Zakon o radu tako da on ide bez ostatka – naglašavam, bez ostatka – u korist poslodavaca. Ostatak naprosto mora postojati. A što se tiče kolektivnih ugovora, država se treba pobrinuti da se za njihovo sklapanje zainteresiraju i poslodavci, ne samo mi - kaže Milićević Pezelj.

No poslodavci, pušteni da svojevoljno uređuju relaciju prema radnicima, neće stati na srozanoj cijeni rada. Po riječima naše sugovornice, produktivnost u nas raste isključivo na obezvređivanju te stavke, dok se sindikatima podmeću daljnje prepreke. Izvršna tajnica SSSH-a skrenula nam je pažnju i na prošlotjedni članak o agencijskom radu, objavljen u jednim zagrebačkim dnevnim novinama koje zagovaraju fleksibilizaciju po uzoru na iskustva u zemljama poput Njemačke. Ali prešućeno je da je Njemačka već dobrano ustuknula od toga, skrativši rok za upošljavanja preko agencije s tri godine na godinu i pol.

Sindikati se pribojavaju novih mjera koje će smanjiti cijenu rada i dodatno učvrstiti Hrvatsku na poražavajućim pozicijama u okviru EU-a. Zahtjev poslodavaca da dnevna pauza ubuduće ne bude plaćena, primjerice, upravo je indirektno obaranje njihova troška sa strane rada.

- Razinu plaća moramo prije svega razumjeti kroz odnos moći rada i kapitala, a u Hrvatskoj je politička moć kapitala golema. Kapaciteti radnika da se suprotstave i izbore za bolje uvjete rada vrlo su niski. Takva polarizacija odražava se konačno i na niskim plaćama - mišljenja je neovisni ekonomski komentator Domagoj Mihaljević.

Nije to samo hrvatska priča, dodaje Mihaljević, jer EU generalno treba razumjeti kao strukturu čvrsto orijentiranu protiv radničkih prava i podređenu interesima kapitala.

- Ona je ta koja forsira tzv. fleksibilizaciju radnog zakonodavstva, samo što je stanje u gotovo čitavoj Istočnoj Europi ipak gore nego na zapadu, jer demontaža radničkih prava tamo ide sporije zbog snažnijih otpora. U zemljama bivšeg socijalističkog bloka sindikati su temeljito birokratizirani ili kompromitirani, stranke s radničkom agendom nepostojeće ili marginalne, a društva temeljito prožeta osjećajem nemoći. Istovremeno se čini da su političke elite na istoku jedino sposobne čekati upute od Europske komisije i revno usvajati i provoditi antiradničku politiku - ističe Mihaljević za Novosti.