Novosti

Društvo

Пeтрoкeмиjскa кoб

Дoкaпитaлизaциjским плaнoм жeли сe нaмaкнути 450 милиjунa кунa oд будућeг привaтнoг вeћинскoг влaсникa кутинскe Пeтрoкeмиje, мирoвинских фoндoвa и држaвних пoдузeћa, пa би држaвa нa кoнцу зaдржaлa сaмo кoнтрoлни пaкeт oд 25 пoстo плус jeднa диoницa. Нaкoн првих интeрeсeнaтa jaвилo сe с пoнудoм joш њих нeкoликo и сaд их je укупнo дeсeт

6x2kfte4ashtr7t5c695o4w98iy

Novija povijest Petrokemije je velika i neizvjesna muka (foto Nikola Čutuk/PIXSELL)

‘Da li netko zna zašto su BAŠ srpske Novosti posvetile desetke članaka ‘obrani od privatizacije’ Petrokemije? Ne bi li se oni trebali baviti drugim stvarima?!’ raspituje se tako Nenad Bakić na svojoj Fejsbuk-stranici prije nekoliko dana, trudeći se očaj zbog tematskih devijacija ovog tjednika podijeliti s najbližim tzv. prijateljima. ‘Zašto Novosti sada ne IZVJEŠTAVAJU o stanju u Petrokemiji’, dodaje malo dalje, posrćući u očitu kontradikciju, ‘ali su napisali desetine pamfleta?’ No pitanje je zapravo retoričko, jer je odgovor ponuđen u startnom prilogu, gdje Bakić dojavljuje o aktualnom gubitku u poslovanju kutinske tvornice umjetnih gnojiva. Hoće reći, neskriveno trijumfalistički, da upravo zato sad ne pišemo, jer više nemamo što kazati o predmetu kojim se ionako nismo smjeli baviti, ako se njega pita. I poručuje narodu da će on (narod, ne Bakić) to platiti, a sve samo zato što su političari ustuknuli pred sindikalistima i odustali od privatizacije Petrokemije. Slijedi zatim i još malo aluzija na korumpiranost ovog novinara – potplatili me sindikati, dakle – ali uporno izostaje objašnjenje lošeg poslovanja kutinske tvornice, kao da završni saldo, koji Bakić jedino ističe, govori baš sve.

Sastav kandidacijske liste je šarolik: tu su veliki strani konkurenti Petrokemije poput Borealisa, Agroferta, Azotija i Fatime, pa njezini najveći vjerovnici ina ppd, potom janaf hep te kanadska financijska kuća edc i, povrh svega, Europska banka za obnovu i razvoj

Pa dobro, znači, morat ćemo opet sami; ovaj put preko reda, čak i ne čekajući sindikalnu ponudu – ide runda samo za Nenada Bakića i njegov internetski klatež. Potonjima ćemo se vratiti još malo na kraju ovog teksta, ako do kraja ikad dođe, ako se ne zanesemo i produžimo s Petrokemijom u beskraj ekonomsko-političkih stranputica. Jer treba makar spomenuti toliko toga što se namjerno u pravilu preskače kad je riječ o pisanju i govoru dominantnih srednjostrujaških medija i uglednih komentatora na temu jednog od najvažnijih preostalih domaćih proizvođača.

Novija povijest kutinske tvornice – doći ćemo tako i do prezenta – zapravo je sva, uglavnom, jedna velika i neizvjesna muka. Trebala je završiti kao i ostale, sistematično politički inducirane, kad je prije dobrih 20-ak godina tadašnji ministar privatizacije Milan Kovač prvi okusio sposobnost kutinskih sindikalista u organizaciji i radničkoj borbi. Vlada je zatim Petrokemiji priznala status većinsko-državnog poduzeća od strateškog značaja i to je ono temeljno što će im sve dosad omogućavati da ipak opstanu. Ali gotovo svime drugim išlo se nauštrb poslovanja Petrokemije; u međuvremenu su brojni ministri polomili zube na njoj, svako malo nastojeći udariti na ugovorenu zaštitu s kraja 1990-ih i prodajom tvornice ‘riješiti problem’. Periodi gubitaškog poslovanja izmjenjivali su se s rezultatima u plusu i Petrokemija je redovno dolazila u žižu javne pažnje, pa bi se u najbolju ruku isticalo da je posrijedi ‘jedan od naših najvećih izvoznika’. Baš uvijek, međutim, uzimalo se zdravo za gotovo da je u pitanju rijedak eksces – državno vlasništvo u proizvodnji, kao nekakav sramotni atavizam, kao rudiment izopačenog bivšeg društvenog i ekonomskog uređenja.

S argumentima je već išlo vidno teže, i nije se, za početak, dalo razjasniti ni kako to da slobodno tržište evidentno nije u stanju održavati svijet u dobroj formi. Pa ipak, naglašavalo se da barem zapadni njegov dio funkcionira zadovoljavajuće, navodno zato što se tamo država ne petlja u biznis, nego samo osigurava njegovu samostalnost. I tu smo se već zapleli u manjak relevantnih podataka, iskrivljavanje slike u njezinu totalu, i kroničnu zamjenu teza. A baš na slučaju Petrokemije i pripadajućeg joj šireg sektora – agrara – forsirana zabluda dospjela je u napadno bezizlazan škripac.

Najprije pojasnimo da upravo zapadne europske države, ta kičma neoliberalnog kapitalizma kakav nam se sugerira kao uspješan po univerzalno civilizacijski napredak, uopće ne prepuštaju svoju poljoprivrednu industriju tržišnoj vjetrometini. Tako je i s drugim strateškim sektorima; one faze u kojima se i činilo drukčije, pokazale su se propalim eksperimentima, i države su se uvelike vratile subvencioniranju i raznim zaobilaznim načinima da se domaća proizvodnja održi tržištu usprkos. Nećemo sad nabrajati sve primjere takve prakse koju smo ovdje više puta obrazlagali, držimo se radije Kutine i (post)tranzicijskog hrvatskog konteksta. Petrokemija jest dokapitalizirana javnim novcem u pokušaju gašenja poslovnih požara i radničkog bunta koji u Hrvatskoj nema premca, naime, ali je u biti zapuštana i ostavljana nevoljenom kao repa bez korijena. Služila je i onome što se često metaforički naziva bankomatom, da se na njezinu štetu npr. ubire ekstraprofit INA-e, najvećeg dobavljača osnovne sirovine za proizvodnju umjetnih gnojiva. Ne treba sumnjati, dio razloga za to jest u već klasičnom nastojanju da se državna ili javna firma ošteti kako bi se lakše prodala. No veći dio otpada na činjenicu da jače zemlje nisu takve zato što bolje proizvode, nego zato što slabijima kreditorski nameću podređenu poziciju i navlače im – opet jedna učestala metafora – luđačku košulju, u smislu ekonomske politike.

Hrvatski Srbi lome s većinskom etnijom istu tanku pogaču domaćeg agrara, pa nas Bakić slobodno može i ubuduće zatražiti poneki tekst o Petrokemiji i drugim važnim temama

Za razliku od svojih zapadnjačkih konkurenata, Petrokemija već nekoliko godina ne može računati na povoljne kredite poslovnih banaka, neophodne za takav sezonski ritam poslovanja, ovisan ponajviše o cikličnoj naravi poljoprivredne proizvodnje, premda je kutinska tvornica uvijek svoje kredite servisirala redovno i uredno. Razlog: strane banke time otvoreno tjeraju državu na privatizaciju kompanije, na burzovno vrtloženje njezinih dionica, makar se taj karusel pokazao i tragično jednokratnim. Ovdje treba dodati kako su najveće banke, one koje djeluju u Hrvatskoj, poduzele to zabijanje noža u leđa s ekskluzivne pozicije krupnih dioničara Petrokemije, posredstvom obaveznih mirovinskih fondova drugog stupa. Nadalje, plin – spomenuta osnovna sirovina – za Petrokemiju je 20 posto skuplji negoli EU-konkurentima, a transport plina i do 300 posto, dok se povoljniji dobavljač ne može osigurati jer sam začetak nabave ovisi o nedostupnim kreditima. I konačno, uz apsurdne nedaće s kreditima i plinom, za treći se glavni problem ispostavlja navedeni opće poljoprivredni kontekst, maćehinski prepušten opjevanom slobodnom tržištu.

Ne samo da su rečeni fakti dostupni svima, a ne tek Novostima, nego upada u oko da kritičari gubitaške Petrokemije uporno zaobilaze još poneke krajnje indikativne detalje. U temeljnom izvoru podataka o poslovanju Petrokemije, javnom izvještaju koji se redovno ističe na internetskim stranicama Zagrebačke burze i koji za svoje nasrtaje selektivno rabe naši ugledni analitičari, za posljednje polugodišnje razdoblje lijepo piše da su proizvodnja i prodaja čak malo veći negoli su bili u lanjskom prvom polugodištu, dok je dobit znatno manja.

Sve i da nije zatim objašnjeno kako je moglo doći do takve inverzije, sve da nisu ponovljene pojedinosti o plinu i kreditima i neravnopravnim tržišnim polazištima, očekivalo bi se da ambiciozne i smione analize odu korak dalje, tragom intrigantnog i barem naizglednog paradoksa. Recimo, da se zapitaju što uopće znači podatak da je Petrokemija jedan od najvećih hrvatskih izvoznika, a koji se detalj najčešće spominje kao jedna od njezinih prednosti. Pa da su uložili minimum svog analitičkog potencijala, znali bi narodu – onome istom kojeg oplakuju – reći da je takva izvoznička snaga ustvari Petrokemijina gadna kob, jer je ona prisiljena svoje gnojivo plasirati u inozemstvo po višoj cijeni, zbog troškova transporta, jer ga u Hrvatskoj sve manje ima kome prodati. Drugim riječima, nema uspješne Petrokemije bez poticanog domaćeg agrara i obrnuto, nema agrara bez potentne ovdašnje proizvodnje umjetnih gnojiva. To je ta strateška razina koju se zaobilazi sustavno i nimalo slučajno, e da se ne bi podsjećalo na fundamentalne ekonomsko-političke datosti i da bi se zastrli pravi uzroci neprilika u (petro)kemijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji u Hrvatskoj. I sad imamo to što imamo, tj. nemamo što nemamo, a Petrokemija se nastoji izvući najnovijim državnim pokušajem privlačenja strateškog partnera za većinski udio suvlasništva.

Proces je u toku, kao što je poznato, a mi smo se potrudili doći do malo svježijih informacija koje još nisu predočene javnosti. Dokapitalizacijskim planom želi se namaknuti 450 milijuna kuna od budućeg privatnog većinskog vlasnika, mirovinskih fondova i državnih poduzeća, pa bi država na koncu zadržala samo kontrolni paket od 25 posto plus jedna dionica. Kao što se može čuti, nakon prvih interesenata javilo se s ponudom još njih nekoliko i sad ih je ukupno deset, pa je rok za prijavu produžen do kraja ovog mjeseca.

Sastav kandidacijske liste je šarolik: tu su veliki strani konkurenti Petrokemije poput Borealisa (Austrija), Agroferta (Češka), Azotija (Poljska) i Fatime (Pakistan), pa njezini najveći vjerovnici INA i PPD, potom JANAF i Hrvatska elektroprivreda te kanadska financijska kuća EDC i, povrh svega, Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD). Nagađa se inače da EBRD ovom prilikom nastupa uz Borealis, iako je već prisutna u vlasničkoj strukturi Azotija. Pričekat ćemo epilog, ne samo zbog razmatranja konkretnih igrača, nego prvenstveno zbog svjedočenja budućem odnosu s državom koja Petrokemiju ni tad neće smjeti ostaviti sasvim na cjedilu, naročito u vezi s opisanim kontekstom te imperativom da se agrar kad-tad postavi na zdravije temelje. Uzgred rečeno, ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić upao je u zamku regionalnog trgovinskog sukoba baš zbog proturječja kojima je u širem okviru izložen njegov sektor, ali on barem pokušava – i to razmjerno kvalitetno – raznim drugim mjerama zaštititi domaću produkciju. U protivnom će Petrokemija, kao i domaća poljoprivreda, biti ugašena zajedno s oko 1600 radnih mjesta samo u Kutini i s napuštanjem sektora koji, između ostalog, predstavlja jedinu ovdašnju spašenu i čak razvijanu platformu za sofisticirana kemijsko-tehnološka istraživanja u dotičnom području, o čemu govore i složeni novi produkti koji lako nalaze svoje mjesto na međunarodnom tržištu.

Ništa od toga ne iznosi Nenad Bakić, zluradi kroničar udesa Petrokemijina, relevantni njezin dioničar – barem je svojedobno to bio – i medijski komentator koji je svoje filipike cinično kitio napomenama da njegova stajališta nemaju veze s motivima privatnog mu burzovnog mešetarenja. Šute o tome njegovi Fejsbuk-prijatelji (poduzetnik i medijski analitičar Saša Cvetojević, ekonomist Velimir Šonje, Indeksovi autori Marko Repecki i Aleksandar Musić, pa i poneki estradni pozadinci kao što su Ozren Kanceljak i Sandro Poguc), dok se vehementno zgražaju nad skandalom Petrokemijina gubitka i cerekaju konačnom slomu koji joj proročki autoritativno namjenjuju. Oni sa svojim fundamentalističkim protržišnim zagovorom nastupaju kao da ovdje nitko nema blagog pojma o ekonomskim procesima u svijetu ili makar u ostatku EU-a, baš kako to čine nadobudni provincijalci, kumordinari u službi moćnog vanjskog, bolje rečeno globalnog kapitala, onog koji nam je namijenio ulogu perifernog lovišta s predstražom.

A srpskim Novostima pak, nama Bakić natura sličnu poziciju, jer očito ne zna drukčije, kao ni hrvatski nacionalisti dok zapomažu kako ovdašnji Srbi uopće smiju za javni novac pisati kritički o domaćoj politici, školstvu, zdravstvu, povijesti, Hrvatskoj vojsci ili Rimokatoličkoj crkvi, svejedno. Da nekim slučajem pišemo o tome pretežno pozitivno – probajmo i to zamisliti – ne bi s Novostima bilo nikakvih problema, ali ovako nas treba utjerati u zadane šablone. Jer desničari, bili oni više nacionalno ili više ekonomski nadahnuti, zasnivaju svoju moć na istom ekskluzivitetu i teroru nad prokazanim skupinama, socijalnim kao i etničkim. No hrvatski Srbi, htjeli to ili ne, lome s većinskom etnijom istu tanku pogaču domaćeg agrara, zdravstva i fiskalnog sustava, pa nas Bakić slobodno može i ubuduće zatražiti poneki tekst o Petrokemiji i drugim važnim temama. Hrvatskim ili srpskim ili zajedničkim; odazvat ćemo se kad god za to zaista bude razloga, naročito ako opet BAŠ nitko drugi ne bude dovoljno oran za pisanje o integralnoj kutinskoj priči.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više