Mračni turizam, odnosno turizam nakon prirodnih katastrofa i ljudskih stradanja, posljednjih je desetljeća sve popularniji u svijetu. Gradonačelnica Petrinje Magdalena Komes (HDZ) nedavno je poručila kako je Banija sve zanimljivija turistima nakon potresa, pa gradska vlast uskoro planira i organizirane ture po razrušenom centru Petrinje.
"Svakodnevnim prolaskom kroz grad, neposredno nakon potresa, viđam goste koji dolaze, razgledavaju i fotografiraju katastrofu koja nas je zadesila. Sigurna sam da bi ti posjetitelji voljeli čuti nešto o tim ruševinama. Isto mi govori i ono malo ugostitelja koji su ostali u centru grada, da vikendima ima jako puno turista. Omogućit ćemo im turističke vodiče. S obzirom na to da sam tek prije mjesec dana preuzela upravljanje gradom, u kojem sam zatekla potpuni kaos, turizam je tek prije nekoliko dana došao na dnevni red. Razgovarali smo o potrebi organiziranja tura kroz centar grada, o kojemu imamo toliko toga za reći iz bogate petrinjske povijesti. Dosad su to bili uglavnom privatni aranžmani, ali svakako ćemo organizirati vodiče koji će posjetitelje voditi po najzanimljivijim lokacijama", izjavila je Komes za Nacional.
Gradonačelnica Magdalena Komes (Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL)
O planovima za (post)potresni turizam pričali smo s direktoricom Turističke zajednice Petrinje Ivankom Držaj.
- Turistička zajednica osmislila je nekoliko kulturno-turističkih tura koje se temelje na bogatoj povijesti Petrinje te njezinim legendama i pričama. Razgovarala sam s gradonačelnicom Magdalenom Komes o organiziranom vođenju turista po gradu, odnosno u neposrednoj blizini kulturno-povijesne cjeline koja je najviše stradala u potresu. Činjenica je da nas kontinuirano posjećuju gosti iz drugih krajeva, šeću se ulicama, razgledavaju ruševine i fotografiraju. Također, u našim smještajnim jedinicama imamo goste i iz stranih zemalja koji tu borave unatoč daljnjim podrhtavanjima tla. Naše zajedničko mišljenje je da gostima valja ispričati istinu o tome što smo sve proživjeli otkad su nas pogodili katastrofalni potresi, kao i povijesne priče koje se kriju u ruševinama i priče o poznatim osobama koje su se tu rodile i/ili živjele - kaže nam Držaj.
S obzirom na to da petrinjsko područje još uvijek povremeno tresu potresi, Držaj ističe i da su u razgovoru s drugim resorima koji trebaju osigurati sigurnost kretanja po gradu. Na naš upit je li vremenski odmak od potresa ipak premalen za ovakve turističke aktivnosti, Držaj odgovara da se u krizi često donose promptna rješenja i zaključci o tome koje bi aktivnosti trebalo pokrenuti.
Ivanka Držaj (Foto: Radio Banovina)
- Već sam i prije nekoliko mjeseci razgovarala s kolegama i sa znanstvenicima u turističkoj branši o mogućnosti razvoja jednog od oblika turizma u svijetu, a to je turizam katastrofe. Turizam katastrofe podrazumijeva posjet mjestima gdje se dogodila prirodna ili umjetna katastrofa, kao što su erupcije vulkana, eksplozije, potresi, uragani i sl. Danas je prilično opasno šetati ulicama našega grada zbog daljnjih opasnosti od urušavanja i ne bih preporučila gostima da se samoinicijativno kreću, posebice po najstarijem dijelu grada. Za veći posjet i obilazak grada trebamo prije svega stvoriti uvjete za sigurnost građana i turista, a o svim aktivnostima koje ćemo poduzeti uskoro ćemo donijeti zaključke - zaključuje Držaj.
Mudrije bi bilo sve potencijale, ideje i snage uložiti u što hitniju obnovu ruiniranog prostora i zgrada. Ekonomsko-turistički razvoj ovog kraja mora biti utemeljen na optimizmu i vjeri u bolju budućnost – smatra Mauro Dujmović
"Turizam crnih točaka", "morbidni turizam", "turizam žalosti", "mračni turizam" i "turizam katastrofe" samo su neki od naziva kojima se definiraju posjeti turista mjestima povezanima sa smrću, prirodnim katastrofama, ratovima, genocidom i sl. Sintagmu "mračni turizam" u svojoj su knjizi "Mračni turizam: Atrakcija smrti i katastrofa" prvi upotrijebili profesori Malcolm Foley i John Lennon. Uzevši potonuće Titanica kao početnu točku, Foley i Lennon zaključili su da je mračni turizam "proizvod postmoderne kulture, s globalnim mrežama komunikacija i naglaskom na komodifikaciju". O takvim oblicima turizma pričamo sa sociologom Maurom Dujmovićem, profesorom na pulskom Fakultetu ekonomije i turizma. Dujmović je i autor knjige "Kultura turizma" i jedan je od rijetkih stručnjaka koji u javnosti kritički istupa o smjeru kojim se kreće hrvatski turizam.
- Nedovoljno se kod mračnog turizma uzima u obzir i raznolikost motiva turista i njihovog doživljaja. Autori koje se bave ovom problematikom pretežito su zaokupljeni tipologijom atrakcija koje mogu nuditi različit nivo mračnog, pa ih je moguće rasporediti duž spektra ovisno o njihovim karakteristikama i percepciji potrošača, odnosno neke su mračnije ili svjetlije u odnosu na druge. Primjer svjetlijih atrakcija su zabavni parkovi poput takozvanog Drakulinog turizma u Rumunjskoj ili pak londonske ture tragovima zloglasnog Jacka Trbosjeka, dok mračnije atrakcije imaju izrazit politički i ideološki značaj te nude posjetiocu ozbiljno edukativno iskustvo poput obilaska nekadašnjih koncentracijskih logora - objašnjava Dujmović za Novosti.
Prema istraživanjima, izvjestan broj turista posjećuje mračne atrakcije jer se radi o socijalno prihvatljivom iskazivanju zanimanja za smrt i nesreće, dok drugi to rade kako bi što više naučili o povijesnoj pozadini i važnosti nekog događaja.
Mauro Dujmović (Foto: FET)
- Ako ostavimo po strani sve etičke dileme vezane uz razvoj mračnog turizma i pitanje je li etički opravdano ljudsku patnju i nesreću koristiti kao turistički sadržaj, upravljanje atrakcijama u mračnom turizmu mora biti pažljivo i zasnovano na balansiranom pogledu na prošlost i svaki konkretan slučaj. Jedan od bitnih aspekata ravnoteže je odnos između edukativnog i zabavnog u doživljaju koji se nudi posjetiteljima. Ovo je problem s kojim se suočavaju sve atrakcije kulturne baštine, a kod mračnih atrakcija on je posebno izražen. Ako se posjetitelja obmanjuje, dovodi u zabludu, trivijalizira ili komercijalizira sam događaj, onda takva atrakcija postaje prepreka koja možda posjetitelju pruža zaštitu od surove istine, ali mu istovremeno ne dozvoljava da doživi edukativnu ili spiritualnu korist od takvog posjeta - kaže Dujmović.
Ističe i da je općepoznata činjenica da je danas sve podložno turističkoj valorizaciji i da se prostori, površine, povijest i kultura pretvaraju u proizvode namijenjene turističkoj konzumaciji i prodaji na sve zahtjevnijem turističkom tržištu. Posljednjih desetljeća istraživači koji se bave turizmom uočavaju kako turisti na putovanjima traže realnost i autentičnost, zanimaju ih emocionalni podražaji, odnosno žele kupiti osjećaje, a ne proizvode. To, međutim, postaje problematično zato što znači da osjećaji moraju postati proizvod, a pitanje je koliko je takvo iskustvo onda autentično, kao i koliko je komodifikacija emocija i iskustava lokalnog stanovništva dugoročno štetna za samu sredinu koja se pošto-poto pokušava turistički pozicionirati.
Da, turisti odlaze u Černobil gledati Černobil, ali ondje nitko ne živi. Ljudi dolaze u Petrinju gledati Petrinju, a onda valjda i nas koji tu živimo. Ne znam što očekuju, da im budemo dio kulise među ruševinama – kaže Ana Preloščan
Slične probleme kao i mračni turizam u tom kontekstu ima i tzv. pro-poor turizam, koji se predstavlja kao turizam u korist siromašnih, iako bi možda primjereniji naziv bio turizam korištenja siromašnih. Iniciran kao koncept kojim turizam ide u korist najsiromašnijih ljudi u zemljama u razvoju, potaknuo je razvoj slam turizma i organiziranje tura koje uključuju posjećivanje sirotinjskih naselja. Prethodnice ovakvih oblika turizma sežu u početak 19. stoljeća u Londonu, kada su za londonsku elitu bili upriličeni izleti u siromašne dijelove grada, da ćirnu kako "oni drugi" žive. Svaki turistički operator tržišno će predstavljati svoju turu kao korisnu za zajednicu, ali većini turista, pogotovo inozemnih, zapravo je teško procijeniti što su zajednice zbilja podržale i što je osmišljeno da pomogne, a što je tek eksploatacija umotana u marketinški trik.
Dujmović nam govori kako je u Petrinji, uz skromnu postojeću turističku infrastrukturu i u vrijeme kada gradska infrastruktura vapi za hitnom obnovom i regeneracijom, isplativost razvoja ovakve turističke ponude više nego dvojbena, a multiplikativni ekonomski efekt i pozitivni učinci na razvoj lokalne zajednice zanemarivi.
- U ovom bi trenutku bilo puno mudrije sve potencijale, ideje i snage uložiti u što hitniju obnovu ruiniranog prostora i zgrada i njihovog dovođenja u prvobitnu funkciju - kaže.
Dodaje kako je velik broj pozitivnih primjera procesa urbane regeneracije i revitalizacije u svijetu, kojima se srušenim, napuštenim i zapuštenim javnim prostorima udahnjuje nov život i sadržaj.
- Na taj način dolazi do ponovnog pokretanja i revitalizacije gospodarstva i otvaranja novih radnih mjesta, što otvara prostor i za razvoj nekih drugih, možda poželjnijih, optimističnijih i dugoročno održivijih oblika turističke ponude. Takav bi razvoj trebao voditi računa o valorizaciji gastronomskog, kulturno-povijesnog i ekološkog naslijeđa tog kraja i kao svoju komparativnu prednost razvijati i promicati autohtone oblike i stil života lokalne zajednice. Ekonomsko-turistički razvoj tog kraja mora biti utemeljen na optimizmu i vjeri u bolju budućnost i oslobođen svih okova tragične prošlosti - zaključuje Dujmović.
Treba stvoriti i uvjete za sigurnost građana i turista (Foto: Ivana Perić)
O "turizmu katastrofe" u Petrinji razgovarali smo i s mladom Petrinjkom Anom Preloščan.
- Prva pomisao mi je da je to totalno loše, zato što se kao čovjek osjećaš kretenski, nelagodno ti je da ljudi dolaze u Petrinju tako razgledavati. Svi sad vuku paralelu s Černobilom jer, naravno, mora za primjer biti uzeto nešto još gore od nas. Da, turisti odlaze u Černobil gledati Černobil, ali ondje nitko ne živi. Ljudi dolaze u Petrinju gledati Petrinju, a onda valjda i nas koji tu živimo. Ne znam što očekuju, da im budemo dio kulise među ruševinama, da stojimo iza ograde i plačemo - kaže nam Preloščan.
Ističe kako joj je jako problematično da u ovom trenutku iz grada nastupaju s takvim idejama, za koje joj se čini da bi se time Petrinja ukopala u "potresnu priču", od koje se građani žele maknuti.
Svaki oblik turizma ostavlja svoj otisak, bio on infrastrukturni, kulturni, ekološki ili emocionalni, a ovdje se radi o dodatnoj vrsti emocionalne komodifikacije u veoma osjetljivom periodu za većinu ljudi u Petrinji. Da su ruševine ono što je vrijedno u gradu, ono zbog čega je Petrinja zanimljiva, štetna je i zastrašujuća ideja koja ne ide u prilog zamišljanju bolje budućnosti.
- Dosta ljudi koje znam komentira da nemaju ništa protiv toga da se, jednom kada se sve obnovi, napravi nekakav muzej ili nešto, pa da se ljudi dolaze educirati i slično. Ali to je pitanje budućnosti nakon obnove. Primjećujem da neovisno o ovim inicijativama gradske vlasti, u Petrinju u zadnje vrijeme stvarno dolazi više ljudi, pogotovo u ljetnim mjesecima. Dakle, ljude zanima vidjeti ovakvu Petrinju, što god mi u Petrinji mislili o tome. Ali treba reći što mi koji ovdje živimo mislimo o tome. Meni to nije dobar osjećaj, jer se ništa drugo u gradu ne dešava. Dobijemo tu i tamo informaciju koji će se objekt i kada rušiti, ali nema zapravo nikakvog plana ni strategije za cijeli grad i kraj. Planovi u stilu "doći će turisti i pojesti gulaš u nekom od preživjelih OPG-ova i malo razgledati ruševine u kojima i dalje živimo" u ovom su trenutku zadnje što želim čuti - zaključuje Preloščan.
