Ekonomski CSI kraha koncerna – glasi nadnaslov kojim se od prošlog tjedna pompozno najavljuje ‘veliki serijal’ Jutarnjeg lista ‘u tiskanom i digitalnom izdanju’. Kao što ćemo u međuvremenu vidjeti, riječ je o nizu raznorodnih tekstova na temu, naravno, propalog imperija Ivice Todorića. I premda je naslov serijala ‘Budućnost Agrokora’, ovdje nas kudikamo više zanima odnos Jutarnjeg i njegovih autora prema prošlosti, jednako svojoj i leša po kojem će začeprkati angažirani forenzičari kako bi ustanovili uzrok (nasilne) smrti. CSI, naime, jest kratica na engleskom za ‘istragu na mjestu zločina’, a listanjem dotičnih novina u ovom slučaju definitivno stižemo na pravu lokaciju.
Nitko nije tako strastveno i obilno lučio javno slinu oko rektuma Ivice Todorića kao Jutarnji list, bilo da je vlasnik potonjeg bio Ninoslav Pavić ili Marijan Hanžeković, eph ili Hanza Media
Jutarnji list je za ekspertni dio svog istraživanja angažirao tvrtku N3 Capital Partners, no samo u svojstvu podizvođača radova, ne i strateškog vodstva. Možda će se i zato patolozima iz N3 omaknuti uvodno lociranje uzroka Agrokorova uspona i također propasti u – njegovoj vertikalnoj integraciji. Ali baš kao da pišu o Todorićevom koncernu u kontekstu medijske industrije, pri čemu je i uredništvu zagrebačkog dnevnika nekako promaknula ta činjenica. Vertikalna integriranost Agrokora, dakle, to je ono kad kompanija uspijeva samostalno povezati linearnu putanju ‘od polja do stola’, od proizvodnje npr. biljke do njezine upotrebe za ishranu stoke, preko prerade dobivenog mesa u složeniji prehrambeni proizvod, i zatim do njegova plasmana krajnjem konzumentu.
Agrokor, međutim, nije se bavio samo hranom; jedan od njegovih značajnih segmenata bio je onaj medijsko-industrijski, pri čemu je Todorić sestrinskom firmom Tisak kontrolirao više ključnih procesa na tržištu. Od novinske distribucije, preko prodaje na kioscima, do pozicije glavnog medijskog oglašivača u Hrvatskoj, držao je kombinirani faktični monopol unutar kojeg se Jutarnji list znalački izborio za povlašteno mjesto. Bio je Todorić i suvlasnik televizije RTL, dok je 2009. godine nije morao napustiti zbog teksta u Novostima na temu njegova kršenja zakonskih odredbi o prevelikoj medijsko-vlasničkoj koncentraciji, ali o tome se nije moglo čitati u Jutarnjem.
Ta vrsta vertikalne integriranosti Agrokora nije bila problem, znači, a ova danas prononsirana, e ona već jest, ali tek od jučer, nipošto ranije. Činjenica medijskih Todorićevih monopola je nezaobilazna u tumačenju praktično generalnog novinarskog tretmana Agrokora i njegove obitelji u Hrvatskoj do siječnja ove godine, ali baš nitko nije tako strastveno i obilno lučio javno slinu oko njegova rektuma kao Jutarnji list, bilo da je vlasnik potonjeg bio Ninoslav Pavić ili Marijan Hanžeković, EPH ili Hanza Media. Otud valjda i gorljivost kojom su im tek od ove godine žlijezde slinovnice na istim stranicama, netom li je tržište bacilo na koljena Ivicu Todorića, naglo prenamijenjene za pljuvanje iste osobe.
Primjeri vehementnog i sveobuhvatnog protežiranja Agrokora u Jutarnjem su bezbrojni, pa neki od njih već i slavni – ovdje bi vjerojatno trebalo navesti onu legendarnu reportažu iz 2008. godine, pod naslovom ‘Strast za zemljom’. Priča kazuje o Todorićevoj posvećenosti, akcijski, helikopterom od Zagreba do Baranje, a u kojoj glavni lik po svojim nepreglednim imanjima gleda jabuke kao u djevojke, a bika bi ljubio među rogove. Ali sve je to već opjevano i prepjevano u reakcijama te se nećemo zadržavati nizanjem primjera o poznatoj materiji. Obratimo pažnju, samo ilustrativno, tek na posljednje trzaje uoči sunovrata Agrokora, jer u odnosu Jutarnjeg lista prema njemu uopće nije bilo postupnog, mekanijeg zaokreta.
Čitajući komentatore poput Gojka Drljače, čovjek valjda mora biti okorjeli cinik da ne poželi ispaliti metak u vlastito koljeno, samo da si nekako odvuče pažnju s nervnog efekta koji mu producira takvo medijsko štivo
Javno-prezentni pad koncerna, inače, uslijedio je nakon prošle Nove godine, a naš će vrli dnevnik svega nekoliko dana ranije, 23. prosinca, iznijeti jednu krajnje zanimljivu konstataciju, vezano uz drogerijsko tržište i Agrokorovu prodaju poduzeća Kozmo. ‘Puno se ulagalo, smatraju upućeni, ali izgubio se fokus i, s obzirom na to da Todorić nema puno promašenih projekata, očito se nisu dovoljno dobro posvetili ovom biznisu’, glasi taj nalaz. A redakcijski stav da ni u to doba ‘Todorić nema puno promašenih projekata’ nije slučajan, dakako, pa ga lako nalazimo i drugdje, u ostalim člancima. Recimo, danas je opće mjesto teza kako do završnog pucanja kompanije dolazi uslijed prevelikog zagriza s Mercatorom i kreditne prenapregnutosti.
No još 2. studenoga Jutarnji list veliča uspjehe industrijskog i trgovačkog dijela Agrokora, ‘u kojemu se od lani vidi puni učinak akvizicije Mercatora’. Novinari se tako ponašaju u datom momentu jednako kao vladini političari koji usprkos svim već alarmantnim pokazateljima uporno iskazuju podršku poslovnom geniju Ivice Todorića. Samo malo potom krenut će i prve ograde spram njega, distancirani osvrti na slučaj, što je primjerice lijepo vidljivo po mijeni Gojka Drljače, zamjenika glavnog urednika Jutarnjeg, komentatora s osobitom pasijom u ekonomsko-političkoj tematici, naposljetku i uvodničara serijala ‘Budućnost Agrokora’.
Drljača je prije koju godinu i u Večernjem listu, kao što je predočeno u našoj rubrici ‘Neprijateljska propaganda’ prije mjesec i pol dana, nasrtao na sve one koji se protive javno-financijskom poticanju Ivice Todorića i drugih uspješnika među poduzetnicima. Prijateljska propaganda Drljačina nastavila se u drugim zagrebačkim dnevnim novinama, ali tu ovaj autor konačno – od siječnja ove godine – prekida s dugotrajnom praksom i kreće u novi kurs direktnim skokom u vlastiti trbuh, ali bez ikakvog objašnjenja ranijih ispada. Ove godine časti nas već redovito svojim upozorenjima na zlo koje mu Agrokor najednom predstavlja, moralizirajući pritom do neba, ustvari intenzivno kao i prije, samo s obrnutim predznakom.
Serijal o kojem ovdje pišemo Gojko Drljača otvara neuvijenim pozivom na mobilizaciju upućenim eksplicitno svima: ekonomistima, menadžerima, čitateljima. ‘Svi zajedno trebamo biti svjesni da je rješenje krize u Agrokoru trenutačno najosjetljivije poslovno, ekonomsko i političko pitanje te da je itekako bitno kroz ozbiljnu javnu raspravu i stručni dijalog pridonijeti pozitivnom ishodu poslovne drame u tom koncernu’, zaključuje on, obraćajući nam se s one žute plastične trake kojom je opasano prizorište neizvjesne forenzičke istrage. Baš kao što hini zaprepaštenje, svoje i svih ‘koji nešto znaju o biznisu’, prije mjesec dana, u tekstu pod naslovom ‘Znali smo da je Todorić prikrivao dugove, ali razmjeri sveukupnih knjigovodstvenih manipulacija šokiraju, a ova tri primjera su posebno zapanjujuća’.
A znali ste, dakle, pa sad još samo da čujemo i zašto ste onda prikrivali to prikrivanje – no s tim se očekivanjem ipak nismo upustili u čitanje teksta, ovo navodimo isključivo retorički. Ili kad je u pitanju Drljačin tekst od 1. lipnja, za još bolnije iskustvo: ‘U slučaju Agrokor najlakše je biti general poslije bitke i tražiti odgovornost na sve strane. To je čak pomalo neukusno s obzirom na učestalost polustručnih komentara, pa i hohštaplerskih pametovanja.’ Zatim, u nastavku istog, uz svaljivanje čitave odgovornosti na Hanfu, i nimalo na Hanzu, čitamo o nekadašnjem poslovanju Agrokora kao ‘društveno-ekonomskoj deformaciji koju je moguće ne vidjeti samo uz uporno kolektivno zatvaranje očiju praćeno dobro koordiniranom akcijom općeg iskapčanja mozgova’.
Čitajući komentatore poput Drljače čovjek valjda mora biti okorjeli cinik da ne poželi ispaliti metak u vlastito koljeno, samo da si nekako odvuče pažnju s nervnog efekta koji mu producira takvo medijsko štivo. A određenu sumnju ovdje izaziva i odabir glavnih lica CSI-ja, spomenuto investicijsko i financijsko-savjetničko društvo N3 Capital Partners na čelu s Damirom Čukmanom. Jer N3 je subjekt koji već drugu godinu, sudeći prema obaveznim izvještajima državi, glavninu od oko šest milijuna kuna zadržane dobiti prenosi u obliku kredita od približno pet milijuna jednom od članova uprave, s kamatom od tri posto i s rokom povrata koji je bivao produžen. Pritom mu poslovanje ne izgleda naročito uspješno, s obzirom na upisani gubitak od gotovo pola milijuna kuna u završnoj bilanci za 2016. godinu, kao i smanjenje broja zaposlenih.
Nismo baš neki financijski forenzičari, ali – uz pomoć dobrih ljudi s odgovarajućom stručnom spremom – nalazimo da ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na poslovanje Ivice Todorića, u malom. Mislimo pritom na onaj model u kojem se vlastito poduzeće koristi, reklo bi se, kao bankomat; i dalje je možda potrebno rastumačiti u čemu je problem kad neka fizička osoba uzima de facto od samog sebe, ali de jure posredstvom pravne osobe, tj. poduzeća. Problem je u različitom poreznom tretmanu sredstava s različitim funkcijama, pa nije isto kako se provodi koja transakcija, što će reći da tu potencijalno stradava, u najmanju ruku – ova država. Bolje s njima prolazi jedna druga, znamo li da se N3 reklamira kao jedino hrvatsko investicijsko društvo koje za klijente otvara investicijske račune u Njemačkoj, a ‘kako bi imovinu klijenata zaštitili od izvanrednih okolnosti na domaćem financijskom tržištu’.
S takvim forenzičarima i s takvim predvodnicima istrage kao što je Jutarnji list, a ne samo zbog bankovne i političke neprincipijelne dominacije Njemačke, ne treba se čuditi ni budućim ‘izvanrednim okolnostima’ u Hrvatskoj. S tim je trebao na neki način računati i Todorić, ali činjenica je da njega takvog ne bi ni bilo da nije bilo Jutarnjeg i sličnih pojava koje su se simbiotski nalijepile o tijelo glavnog ekonomskog organizma u ovdašnjem biotopu, pa ma kakav da je bio društveni karakter njegova postanka i početnog razvoja. S tim i završimo naš tužni pregled, a kolegama preporučamo da, evo, i njega uvrste u izbor tekstova za serijal ‘Budućnost Agrokora’, upravo prema gore navedenom javnome njihovu pozivu na odgovornost i svijest u zadanom kontekstu.
Tempirana bomba drugog stupa
Posebno poglavlje u pisanju Jutarnjeg lista o Agrokoru odnosi se na temu obaveznog mirovinskog osiguranja u tzv. drugom stupu, onom kojim se četvrtina doprinosa od plaća izdvaja prema bankovnim fondovima da bi to navodno oplodili na tržištu kapitala, u ime radnika-osiguranika. Prije nekoliko dana pak novi veliki stres pogodio je javnost jer su – izlaskom na burzu nekih poduzeća iz sastava Agrokora te naglim i drastičnim padom vrijednosti njihovih dionica – fondovi izgubili u prvi mah i do 200 milijuna kuna. To, dakako, nije jedini takav slučaj: pamtimo još nedavne velike minuse s dionicama Teve, a odranije i Nexe, kao i ostale primjere neuspješnog kockanja s mirovinama – drugi stup, naime, nije ništa doli hazarderska vratolomija s privatnim bankama kao jedinim sigurnim dobitnikom. O svemu tome Jutarnji piše oduvijek profinancijaški smjerno, a odmak je zauzet samo u novije doba prema Agrokoru, pa takve relacije uočavamo i ovom prilikom. Na način kojim pristupa, uostalom, i ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić dok protekli tjedan poručuje da je stabilnost drugog stupa mirovinskog sustava neupitna ‘i svatko tko tvrdi drugačije ponaša se neodgovorno prema hrvatskim građanima’. Pa vidjet ćemo tko će ispasti (ne)odgovoran kad jednom i ta tempirana bomba, a koju je većina europskih zemalja već uklonila iz svojih javnih financija, odleti u zrak skupa s novcem odvojenim za sigurniju starost hrvatskih radnika. No ono što možemo prognozirati s najvećom sigurnošću jest očekivana reakcija Drljače i ostatka involvirane ekipe iz Jutarnjeg. Oni će, kao da vidimo u kristalnoj kugli, tad biti među najviđenijim kritičarima drugog stupa i njegovih kreatora te ideologa, poput bivšeg ministra financija Borislava Škegre ili Zorana Anušića iz Svjetske banke, navlas onako isto kako su iznenada obradili Ivicu Todorića ili onomad Ivu Sanadera, da ne nabrajamo dalje.
